Lamija Begagić: (Barem) devet razloga za nadu

Piše: Lamija Begagić

Kao i svaka, i sedamanaesta je prošla brzo. Nema više potrebe da se troše riječi na to da se godine, naročito kad zagrebete tridesete, potroše brže od kokica s kikirikijem uz napetu novu sezonu Stranger Things. Zato ih ni trošiti nećemo, jer riječi su, kao malo koja preostala vrijednost, još uvijek dragocjene.

Ideja ovog teksta je bila, umjesto da se riječima rasipamo, da ih složimo, poredamo i organizujemo i sklopimo neku sliku o protekloj godini kada su u pitanju prava LGBTI osoba i borba za njih.

No, pripremajući se za tekst, skrolala sam stranicama, tragala za informacijama šta se kojeg mjeseca dogodilo, ali sam cijelo vrijeme zapravo jedva čekala da nečim popunim period do maja, malo zastanem, pa onda opet preskočim cijelo ljeto i dovučem se u tom godišnjem pregledu do oktobra i tu konačno stavim tačku na priču, jer nakon oktobra, sve što je došlo, spustilo bi napetost i razvodnilo godinu, na samom joj kraju.

Zato sam odlučila odustati. Nema ove godine pregleda godine. Ali imaju maj i oktobar. Imaju događaji koji su moja i naša godina, dva mjeseca vrijedna za dvanaest.

Maja trinaestog okupili smo se, sunčanog dana, nesunčanim povodom, ispred Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo. Ne znam brojke, ni koliko stotina, ne sjećam se satnice, pamtim da je okupljanje trebalo biti šetnja, i baš zato što je nadležno ministarstvo grubom ignorancijom odbilo izdati dozvolu da se zatvore saobraćajnice i sigurno prošeta, okupile_i smo se u parku. Da stojimo, umjesto šetamo. Dan sunčan, muškarci, žene, djeca, psi, bicikli, transparenti. Poruke, zagrljaji, podrška, držanje za ruke. Poraz, a i pobjeda.

Danima smo poslije bile ljute i uznemirene, razočarane, ali i ustrajne. A onda je došlo ljeto. I prošlo.

I dok smo sanjali da bar još malo traje i oplakivali što prolazi, stigao je i topao oktobar, dan opet sunčan, a ovaj put, eto, sunčan i povod. Međunarodni dan coming outa i snimanje prve video kampanje u kojoj je devet osoba progovorilo o svom iskustvu autanja. Jasno, javno, neko tiše, neko glasnije, neko pogledajući kroz prozor i krijući pomalo pogled, neko gledajući ravno pred sebe.

Devet osoba, šest žena i tri muškarca, u tri ture, u jednom autu, na njegovom zadnjem sjedištu, u kampanji nazvanoj Ima izać’?.

Nula poraza i devet pobjeda. Devet razloga za nadu. Barem devet.

Video sam pregledala nebrojeno mnogo puta. I svaki put kao gledateljka, navlačila novu kožu, uvijek se jednako pretvarajući da nikog od devetero hrabrih ne poznajem lično.

Jedna ima genijalnu frizuru i djeluje kao da se tek probudila. Što je ne sprečava da govori, gledajući kroz prozor, o trenutku kad sva silna besmislena laganja o izlascima s momcima postanu isprazna i umore tijelo i duh.

Druga ima dobru košulju. I neki gard, moraš da joj vjeruješ, svemu što kaže. A govori o odrastanju uz spoznaju da si drugačiji, a nigdje ne možeš da pročitaš i naučiš o tome što ti se “događa”.

Treća govori malo, ali se mnogo smije. I ima divan osmijeh. Mlada je, rane dvadesete. I kao i ostale, spominje da svaki put do prihvatanja okoline vodi preko prihvatanja sebe.

Pa onda četvrta, s osmijehom potpuno drugačijim od treće, ali jednako zaraznim, uz kojeg priča kako svojim izlaskom iz ormara nije razbijala tek strahove i predrasude, već i stereotipe, dok su joj prijateljice i porodica govorile: “Pa, kako, pa ti uopšte ne ličiš na lezbejku.”

Peta opet ima dobru košulju (šta ću, slaba sam na košulje!). Autovanje joj je sloboda, čak i dok samo govori o njemu. Treba da se govori, da se govori, kaže, i da se stalno – govori.

Šesta se, čini se, najbolje naspavala ili je najmanja tremarošica. Smiju se i ona i momci koji se voze u autu pokraj nje dok priča kako je njoj prijateljica autovala samu sebe. Znam te kakva si kad si zaljubljena, rekla joj je, tebi se ova cura sviđa!

Onda prvi, svježe ošišan, uz smiješak govori kako prva osoba nije bila mama, već prijateljica, jer je bio sasvim siguran da će tu, za početak, biti prihvaćen. Teže je bitke birao za kasnije.

Drugi se smješka dok priča, a priča s lakoćom, kao da ne govori o prelomnim trenucima života. Za svoje prvo autovanje kaže da se dogodilo, prosto, jer je došlo vrijeme da se kaže. Volio bi, dodaje, da je njegova seksualnost nebitna informacija, da ne mora praviti predstavu od saopštavanja, tačnije, da je uopšte ne mora saopštavati, već samo reći: “E, ovo je moj dečko…”

Trećem kapa stoji savršeno i djeluje odmorno dok priča o autovanju kao činu izlaska iz kutije. Jedne dosadne, sive kutije u kojoj te tjeraju da budeš, mimo svoje volje.

I eto ih – svi su tu.

Pa ovo su sve fina djeca, bio je komentar, priča mi prijatelj, njegove kolegice s posla, dok ih je s pažnjom gledala i slušala.

Da, mislim, fina djeca, uredna, začešljana, lijepo obučena. Sasvim obična, od krvi i mesa.

Pored života o kojem pričaju, imaju i druge, paralelne svemire. Imaju poslove, mnogo rade, pa su nenaspavani, boli ih nešto, bolesni su, idu na terapiju, posjećuju porodicu, ako je još imaju, u dalekim gradovima, i s nestrpljenjem čekaju prvi da plate kiriju i režije.

Nekad se plaše, možda čak stvari nevelikih i nevažnih, ali kada trebaju stati pred kameru, izaći izvan svoje sigurne zone, izađu. Jer za njih ima izaći. I taj njihov izlazak u drugoj polovici ove godine, dok smo je lagano kao grudvu za Snješka, kotrljali kao njenom kraju, zaslužuje i fanfare, i vatromet. I prime termin na lokalnim TV kanalima.

Želim im da u narednoj godini ispune sebi barem devet želja. I da im ih još toliko ispune oni koji ih vole. A svijetu u kojem žive želim da u moru njihovih želja prepozna i ispuni samo jednu: da ih se vidi, i čuje.

Sretna nam nova godina i nova borba: za svijet u kojem se manje gnušamo, a više slušamo.

Komentari

komentara