Lamija Begagić: Hiroviti, neodlučni, izlječivi

lamija za coverPiše: Lamija Begagić

Ne možeš trenirati dva sporta, moraš da se odlučiš. Odluči se da li ćeš na dodatnu iz jezika ili iz matematike, ne možeš gurati oboje. Moraš se odlučiti da li ćeš za računar ili ćeš vani s drugarima, nemaš vremena za oboje. Odluči se, Željo ili Sarajevo. Odluči se, mama ili tata. Odluči se, djeca ili karijera.

Što prije se odlučiš, lakše ćeš se organizovati, brže ćeš napredovati, prije ćeš postati čovjek. Kad postaneš čovjek, onda nađi ženu. Ako postaneš žena, nađi si čovjeka. Odluči se, ne može i muškarac, i žena. Ako trenutno i misliš da može, polako, proći će te, odlučit ćeš se. A bolje ti je da se odlučiš, ako već misliš da voliš oboje, za onaj suprotni spol, zbog djece. Vidjet ćeš, kako godine prolaze, djeca vas održavaju, zbog njih ostajete skupa. Uostalom, mlada si, proći će te.

Tako otprilike izgleda svakodnevni život mlade biseksualke ili mladog biseksualca. Društvo im ne propušta u svakoj prilici poslati poruku kako ne mogu sjediti na dvije stolice, ne nalazeći pritom njihovu orijentaciju toliko pogrešnom, nenormalnom i bolesnom koliko orijentaciju njihovih homoseksualnih prijatelja i prijateljica, često je pripisujući mladalačkim hirovima, fazama, koje su, u svojoj naivnosti, pomalo i smiješne i dječije. Naravno da će uskoro shvatiti da je nemoguće voljeti i cure, i momke. Dovoljno je teško i jedne, kamoli oboje.

Ta naoko benigna poruga, podsmijeh, odmahivanje rukom uz podtekst: “Ah, ta današnja omladina” jednako je opasna i uvredljiva kao i agresivno neprihvatanje homoseksualnih osoba. Ona uz odbijanje drugačijosti, uspijeva da se istoj i izruga, patronizirajući i namećući vlastite kriterije kao jedine ispravne. Etiketirujući biseksualnost kao prolazni hir koji će, prije ili kasnije, vratiti zaludjele kćeri i sinove u sigurnu zonu heteronormativnosti, stiče se, dakako posve pogrešan, dojam kako je ono svojevrsni most između hetero- i homoseksualnog svijeta, neka tampon-zona između dva suprostavljena pola. Na takvo se mišljenje društva nerijetko oslanjaju i homoseksualci kada se odluče outovati. Umjesto prave istine o svojoj orijentaciji, oni posežu upravo za tim prelaznim rješenjem, saopštavajući porodici i(li) prijateljima kako uz onaj suprotni, vole, eto, i isti spol. Kasnije, kada ta informacija malo odleži, potpuno će iskoračiti iz ormara, ne samo jednom nogom, nesvjesni da su i svojim biseksualnim sestrama i braći napravili medvjeđu uslugu, pristajući na stav po kome je, za razliku od homoseksualnosti, biseksualnost možda ipak izlječiva. Oni, dakako, to ne misle i nećemo im, naravno, suditi oštro, znajući koliko u našem društvu treba hrabrosti da se outuje i da se bude prihvaćenim u različitosti.

Moja dobra prijateljica koja danas živi s dečkom, a koja je, u godinama našeg drugovanja, mijenjala partnere i partnerice do ušiju se zaljubljujući u sve jednu i sve jednog, o svojim je različitim ljubavima, pored partnerima, govorila tek sestri, mami i meni. Prvu sklonost ka istom spolu osjetila je još u srednjoj školi kada ju je potpuno sludjela drugarica iz razreda. Mjesecima su razmjenjivale pisma, nosile ih jedna drugoj na vrata, dijelile adolescentske emotivne oluje. U razredu su se pretvarale kao da se ništa ne dešava. Danas jedna ima supruga i sina. Nikad nije ostvarila istospolnu vezu, osim tog mladalačkog izleta. Uklopila se, reklo bi se, u očekivanja društva. Druga, moja prijateljica, zbog nemogućnosti realizacije veze s osobom koju je voljela dugo je patila, čak i kada se odselila u veliki grad gdje su se pred njom otvorile nove mogućnosti i neka, ma kako mala, polja sloboda. U (vele)gradu je, opet iz prijateljstva, izrasla njena prva ozbiljna veza sa djevojkom, i prvi zajednički život s partnericom. I prva prevara koja je presudila vezi. Na rođendanu zajedničkog prijatelja, moja prijateljica je ostvarila prisan kontakt sa muškarcem. Počela je s njim izlaziti. Zaljubila se. Zaljubila se toliko da je odlučila to priznati tadašnjoj partnerici, koja ju je, uz burne reakcije, ostavila i otišla iz stana kojeg su dijelile. Danas živi s partnericom i u dobrim je odnosima s mojom prijateljicom. Često ljetuju zajedno.

Kada je otkrila da se može zaljubiti i u muškarca, jednako kao i u ženu, da može uživati u seksu i sa jednim i sa drugim, bila je već poprilično zrela i odrasla da ne bi znala kako se takva njena orijentacija naziva. Shvatila je da je biseksualka. Mada su mama i sestra već prihvatile njenu vezu s djevojkom, podržavajući njen izbor, ipak im je neki kamenčić pao sa srca kada im je jednog dana saopštila da je sada s dečkom. Upoznale su ga mnogo ranije nego prethodnu partnericu i davali mu mnogo više prostora u porodičnim okupljanjima, često s njim komunicirale i oslanjale se ne njega kada bi im trebala neka pomoć. Nakon sloma te veze, prijateljica je prolazila kroz teško razdoblje, srljajući iz odnosa u odnos, ponekad sa ženama, ponekad sa muškarcima, neprestano se plašeći da bude sama.

Prijatelji s kojima se okružila bili su mahom lezbejke i gejevi, biseksualaca i biseksualki gotovo da nije bilo sve dok nije upoznala momka s kojim živi posljednje dvije godine. Danas su u četrdesetim, oboje znaju za punu istinu o orijentaciji onog drugog i daleko odavde žive u odnosu punom ljubavi koji prihvata njihove sklonosti i ka istom spolu. Nije ih prošlo i nisu se odlučili. Zapravo jesu. Odlučili su ono što našem društvu najčešće najviše smeta: biti ono što jesu.

Komentari

komentara