Lamija Begagić: Kad teško izgleda teže

Scena iz filma “Elena Undone”

Piše Lamija Begagić

U posljednje vrijeme, igrom slučaja, prilaze mi, pišu i upoznaju me osobe čije priče i životne situacija umnogome nalikuju jedna drugoj. Da li nekako s proljeća, potaknuti buđenjem prirode, svi poželimo da se probudimo, raščahurimo i provjetamo, ili su faktori drugi, ali u kratkom roku, na ovaj ili onaj način, upoznala sam nekoliko majki koje propituju vlastitu seksualnost ili se sa njom, napokon, nakon godina života pod društvenim pritiscima, mire. Tri su se izjasnile kao lezbejke, jedna kao biseksualna osoba, a sve su djecu dobile u prethodnim heteroseksualnim odnosima, mahom brakovima. Samo jednu od njih sam poznavala ranije, ostale su imale potrebu da mi se jave putem društvenih mreža ili posredstvom zajedničkih prijateljica.

Zajednička im je, pored djece, ta neodoljiva potreba da govore i da ih se čuje.

Kada sam svakoj od njih rekla kako sam nekoliko toliko sličnih priča čula u posljednje vrijeme, imale su gotovo istu reakciju: Divno, jer ja sam mislila da se ovo dešava samo meni!

 

Nikad nije samo tebi!

Nikad se ne dešava samo nama. To su one, dakako, znale, samo te neke druge koje su prolazile isti put kao one, pa kasno (a nikad nije kasno!) otkrivale svoju seksualnost, živjele su u nekim dalekim svjetovima, a one su htjele nekog ko takvo iskustvo proživljava ovdje i sada, nisu im bile dovoljne virtualne internetske grupe podrške i posestrimstvo sa ženama svijeta.

I to je razumljivo, jer biti lezbejka, a uz to majka, prolaziti kroz autovanja sebi, djeci, sredini, školi, prijateljima, prekrojavati već naoko skrojene živote izgleda komplikovano i u sređenijim i otvorenijim sredinama od naše.

Meni to sve djeluje toliko zapetljano, da se pitam vrijedi li truda, kaže jedna.

Razumjeti je i nju, mada vlastita sreća, emotivno i tjelesno zadovoljstvo moraju vrijediti truda, pomisao na to šta sve treba iznova i koliko je izazova i turbulencija pred nama i koliko i kako to može uticati na djecu koju nužno pokušavamo zaštiti od svakog emotivnog potresa, često izaziva osjećaj da je bolje primiriti se i ne talasati.

O tome je sjajno pisano i u jednom tekstu koji je u prevodu objavio hrvatski CroL a govori upravo o situacijama kada majke ili starije žene otkriju svoju seksualnost i odluče je slijediti, a ne potiskivati.

 

Djeca će biti okej, kad si ti okej

Djeca su im uglavnom mala, samo jedna ima adolescente. One s mlađom djecom boje se da neće shvatiti, da nemaju kapacitete, ova sa starijom boji se da je u tom osjetljivom periodu sve teško, da djeca ispituju vlastite prostore slobode, bore se sa svojim demonima i nisu u stanju percipirati roditelje kao seksualna i emotivna bića sa potrebama.

Strahovi su, također, sasvim opravdani i do svakog je roditelja da prati svoju djecu i njihove procese i traži prikladan trenutak ili način kada će im neke stvari saopštiti. Također, to famozno saopštavanje ne mora i ne treba ličiti na istražni postupak, niti biti toliko formalno, može se, ovisno o dobi djeteta, provlačiti kroz pričice (literatura je uvijek dobar saveznik), filmove, sitne noćne razgovore, upoznavanje s maminim „prijateljicama“ bez velikih predstavljanja… Kasnije, ili će djeca shvatiti sama, ili će se sve reći kad i mama bude stabilnija i naviknutija na nove situacije.

Jedno je sigurno: ne treba žuriti da se sve riješi, raščisti i rasplete odjednom.

Još jedan od strahova kojeg su iznijele sve majke jeste da će prevelikim fokusom na sebe, na vlastite potrebe, ili na ženu ka kojoj su počele nešto osjećati (tri od četiri žene već imaju neku polurealiziranu vezu s djevojkom), skrenuti fokus sa djece.

Postajem već dosadna s ovim velikim dozama tolerancije i razumijevanja, ali i ovaj je strah, zaista, opravdan. Jer, iskustva su gotovo svih roditelja, odnosi zaista po pravilu dožive stanovitu stagnaciju kada dođu djeca i glavnina energije usmjeri se na njih. Koliko je to dobro ili ne, racionalno ili intuitivno, ne treba ovdje propitivati. Ali je tačno i često.

Moguće je, da, da ćete biti smetene ili često dekoncentrisane, pa će vam možda promicati neke stvari iz dječije svakodnevnice. Ali, bit će to stvari poput, tek ste se popodne sjetili da je malena sutradan pozvana na neki rođendan i kupit ćete poklon u zadnji čas, a ne, kao dosad tri dana unaprijed. To, zaista, neće biti da nećete primjetiti da dijete danima iskašljava šlajm ili ima temperaturu 40.

Sve to nije razlog za zatrpavanje krivicom kao lopatom, jer roditelji su osobe, ne strojevi za odgoj. Ako djeca nemaju kognitivne kapacitete da to shvate, mi bismo ih trebali imati.

Vaše emocije i potrebe nisu opasne po vašu djecu. Djeca su okej dok ste vi okej.

Vaša, pak, krivica, umije biti opasna, jer često rađa popustljivost, negdje u sebi osjećate da bi djeca mogla trpiti zbog vaše emocije i radite nesvjesne kompenzacije, popuštate im i dopuštate stvari koje vjerovatno ne biste da se nalazite u nekoj od životnih rutina.

 

Bez krivice kriva

Možda je samo kriza srednjih godina, totalno se stidim sebe, kliše je u kojeg obično zapadnu muškarci – kaže druga.

Nakon straha, obično dolazi stid, i ako je prvo opravdano, jer plašimo se uvijek kada sa utabanog puta skrenemo na nepoznatu stazu, stid je rezultat samo i jedino društvenog pritiska i očekivanja.

Ono što kolokvijalno nazivamo krizom srednjih godina zaista postoji i često se manifestira kao druga mladost, obično sredinom ili koncem tridesetih, kada nam se počesto javi čudna mješavina straha od starosti i smrti i neka suluda mladalačka energija i polet i potreba da mijenjamo sebe. To da obično zahvata muškarce je predrasuda, zahvata i žene samo što je one vrlo često prekrivaju naslagama stida i krivice, baš kao i ove majke.

Sve majke s kojima sam razgovarala završile su prethodne odnose, jedna je u procesu razvoda, druge su se već razvele ranije, jedna se razišla jer nije ni bila u bračnoj zajednici.

No, svoju seksualnost neke majke otkriju i tokom odnosa, te to počesto bude i okidač za konačan raskid.

Kako god da bilo, a scenarija je bezbroj, ne postoji univerzalni recept, osim onog da slušate sebe i budete iskrene i ka sebi i ka partnerima. Možda je, kod nekih biseksualnih osoba, samo kriza, možda je recept u otvorenoj vezi, u razgovoru s partnerom, možda neki odnosi trebaju opstati.

Do odgovora biste zasigurno najlakše došle u razgovorima sa stručnjakinjama psihoterapeutkinjama. Njihova perspektiva i stručni uvid dragocjena je i može vas poštediti noći i noći teških misli koje su uvijek crnje nego što stvarnost jeste.

 

Strah od užitka

I na koncu, opet zasigurno zahvaljujući pritiscima naših patrijahalnih društava, svaka od ovih majki, nije propustila priliku da spomene koliko, zaboga, godina ima.

Da se desilo prije deset godina, pa i nekako, ali u ovim godinama! – rekla je jedna.

Ne postoje ove i one godine i zasigurno ne vrijedi osvrtati se i brojati ih. Ne postoji ni rano, ni kasno otkrivanje seksualnosti, niti se treba stidjeti tempa kojim se neki procesi prolaze.

Uz famu o godinama obično, ruku pod ruku, ide i još jedan u nizu strahova. Ne strah od starosti, već strah od tijela i vrlo bizaran strah od užitka. Ulazak u novu vrstu tjelesnog odnosa, otkrivanje novih zadovoljstava, nerijetko i prvi orgazmi, u godinama kada ste mislile da o vlastitom tjelesnom znate sve, umije biti zbunjujući, za neke žene i paralizirajući. Također, a to vrijedi naročito za one žene koje stupe u odnos sa mlađim partnericama, uz strah, krivicu, stid, javlja se i neka vrsta poljuljanog ega, jer se nalazite u nepoznatoj situaciji, bez adekvatnog iskustva pred mlađima, a često mnogo iskusnijima od sebe. I ovdje se, dakako, radi o vanjskim pritiscima, gdje se na seks gleda kruto i sa nekim sasvim iščašenim dinamikama moći.

Iskreno, ja pojma nemam šta ću trebati raditi kad odmaknemo dalje od poljupca. Užas, osjećam se kao kad sam kao tinejdžerka pauzirala filmove na poljupcu i vježbala pred ogledalom!

Početno kako ću, šta ću i kako se to radi vrlo brzo preraste u a šta ako mi se svidi, u taj strah od užitka kao da ćete time biti manje majka ili postati neka druga osoba.

Novo iskustvo ne mora nužno ni da znači da je sve prije njega bilo laž. Niste dužne ni pred kim vagati između pravih i krivih užitaka. Ovo što osjećate sada, vrijedno je, jer vam pričinjava zadovoljstvo. I to bi, za početak, trebalo biti i više nego dovoljno.

Umije biti teško i iscrpljujuće. Traži dosta volje i energije. Ali traži ga svaki rad na sebi.

Možda će trebati mjeseci. Možda i godine. Ali godine u kojima ćete davati i dobijati i, kao i dosad, multitaskati između intimnih odnosa s novom partnericom, karijere, roditeljstva, odnosa sa ocem svoje djece, porodice, škole, vrtića… I vremenom, naučit ćete gdje treba upregnuti i povući iz petnih žila, a gdje malo i popustiti, odvaditi i gledati kako se stvari rješavaju, ko bi rekao, ali same od sebe.

Komentari

komentara