Lamija Begagić: Kako smo otpisali star(c)e

11. 10. 2019

Piše: Lamija Begagić
Foto: Martina Salov

O prešutnom „ejdžizmu“ i vraćanju vjere u „starije“ generacije nakon uspješno organizirane prve Bh. povorke ponosa

U podnaslovu ovog teksta, nerado sam, kao neko ko i kurziv, i znake navoda, izbjegava gdje god može, dvije riječi stavila među navodnike. Prva je ageizam (ejdžizam) jer je riječ koja nam se ušunjala iz engleskog jezika, kao i tolike druge, pa za nju nisam našla adekvatniju, osim prilično nezgrapnih sintagmi kao što su: međugeneracijska netrpeljivost ili starosna/dobna diskriminacija.

Druga je riječ „starije“ u sintagmi „starije generacije“, a u znacima navoda je iz opravdanog razloga teškoće kategoriziranja i podjele na mlađe, srednje i starije – to je uvijek rezultat trenutnog društvenog kompromisa i vrlo je fluidno: u književnosti, recimo, mladi su pisci i spisateljice i oni koji već odavno gaze svoje četrdesete godine. Za potrebe ovog teksta, ti će stariji, uz sve ograde, biti generacija 50+.

Sada kada smo definisali ove osnovne postavke važne za interpretaciju, možemo i početi sa časom.

A čas počinje nekoliko dana ili mjeseci čak pred održavanje prve Bh. povorke ponosa, u trenutku kada je otpočela odlična kampanja podrške javnih osoba povorci. Ako bismo pravili neku starosnu analizu, rečenoj se kampanji pridružilo daleko više pripadnica i pripadnika srednje i starije generacije, nego mlađe: otvorenu su podršku povorci pružili Ferida Duraković, Nerzuk Ćurak, Nenad Veličković i ini drugi.

Pa dobro, pomislili smo mi „srednji“, lijepo je da su pružili podršku, možda neće moći šetati s nama, pa neka pošalju poruke barem ovako.

I prevarili smo se: šetali su. I nisu šetali samo „javni starci“ (dođavola sad s navodnicima, ovaj će ih tekst očito biti prepun!), već i anonimni, oni stari koji imaju poodraslu djecu, strejt ili LGBT, sestriće, bratične, kolege s posla i njihove klince… Šetali su i oni koji nemaju nikoga, ali imaju svoj odraz u ogledalu u kojeg valja pogledati ako ne prošetaju ili mu se, pak, imaju nasmijati nakon što odšetaju.

Oni koji nisu šetali, mahali su sa balkona i prozora u znak podrške ili su sjedili u svojim kućama, poput moje mame koju je bolest spriječila da izađe, gledali live prenos i puštali suze na Ay Carmelu i Snijeg pade, na behar na voće.

Oni koji nisu šetali, dijelili su, danima pred samu povorku, objave podrške, slali komentare, stavljali srcad, lajkove, odašiljali poruke mira i prihvaćanja.

I da, vrijeme je već da se na ovom mjestu upitamo: kako je uopšte došlo do toga da pišem ovaj i ovakav tekst, u kom smo to trenutku izgubili vjeru u stare? U onom u kom su nam po ko zna koji put ponovili kako „toga“ u njihovo vrijeme nije bilo? U onom u kom su kolutali očima na sve što je naše, suprotstavljajući ga nekakvom njihovom ili, još češće, „čaršijskom“?

No, ne radimo li i mi srednji to svojim mlađima i ne rade li to i mlađi međusobno – neke su nezvanične statistike pokazale da ponajviše govora mržnje i prijetnji dolazi od populacije između šesnaest i osamnaest, a počesto i djece mlađe od šesnaest?

Teoretičari navode da postoji nekoliko osnova ejdžizma u zapadnim društvima, a najzastupljenije su dvije: teror mladosti i ljepote koji se najviše vidi u medijskoj prezentaciji, te kapitalistička potražnja za produktivnošću koja isključuje starije kao fizički slabije i nedovoljno produktivne, ergo nedovoljno isplative.

Da, istina, možda nisu u naponu snage i na njima ne ostaje svijet. I upravo to im i jeste prednost: generacija 50+, za razliku od šesnaestogodišnjakinja i šesnaestogodišnjaka, nema tu svakodnevnu potrebu za validacijom, za osvajanjem sloboda, prostora, za dokazivanjima toliko važnom auditoriju vršnjaka i priklanjaju većini. Oni su prošli daleko više, izvojevali i izgubili ine bitke i naučili, ako ništa, birati one koje ne žele više biti.

No, koliko im god rečeno iskustvo bilo prednost, ponekad im je i teret, jer počesto moraju pretresti vlastite svjetonazore i vidjeti koliko su zapravo njihovi vlastiti a koliko su, što je jako često, nametnuti, društveni, „većinski“.

Upravo su to, čini se, u mjesecima pred povorku odradili mnogi roditelji LGBT djece i omladine, njihovi prijatelji i prijatelji njihovih prijatelja.

I hvala im na tome.

I hvala im što su „nama“ srednjima i „njima“ mladima napokon zapušili usta jer smo ih tako olako isključili, mi koji bismo morali biti primjerom inkluzivnosti.

LGBTIQ zajednica koja je na svojim leđima iskusila skrajnutost i nevidljivost u javnom i medijskom prostoru, zadnja je koja bi svoje „stare“, bilo pripadnike zajednice, bilo podržavatelje_ke, trebala ostavljati izvan zajedničkog prostora slobode.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!