Lamija Begagić: Možemo li skupa i zašto moramo?

 

lamija za coverPiše: Lamija Begagić

“Udruženi sindikati Srbije Sloga, povodom 17. maja, Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, pozivaju sve poslodavce u Srbiji na veći stepen tolerancije prema LGBT osobama, a radnike na solidarnost i razumevanje njihovih problema. Postoji veliki broj netolerantnih poslodavaca, koji se otvoreno ponašaju homofobično i podstiču mržnju bez ikakvog straha od sankcija, čime se najdirektnije ugrožava ekonomska egzistencija LGBT radnika, a njih u Srbiji nema ko sindikalno da štiti.”

Ovo je dio saopštenja Udruženih sindikata Srbije Sloga objavljeno povodom ovogodišnjeg IDAHOT-a.

Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije potakao je na niz organizovanih, uličnih, gerilskih ili manje gerilskih akcija od Vardara pa do Triglava, sve sa ciljem senzibiliziranja javnosti na probleme sa kojima se pripadnice_i LGBT zajednice svakodnevno susreću. Nije to, srećom, ništa novo, nivo svijesti o potrebi ukazivanja na diskriminaciju postoji u bivšoj Jugoslaviji već izvjesno vrijeme, u nekim njenim republikama duže, u nekim tek odnedavno, u nekim ofanzivnije, u nekim još, poprilično stihijski i neorganizirano. No, ono što treba biti smjernica ne samo za obilježavanje praznika poput ovog, već i za naredne akcije svakako je ideja jedinstva i istinske sloge, baš ovakve kakvu je pokazala beogradska Sloga: ideja jedinstva koja će okupiti prezrene na svijetu i zajednički se zalagati za sva naša prava. Jer LGBT osobe jesu i radnice i radnici, jesu i žene, jesu i gospodarice svojih tijela.

Stoga je izuzetno važno, ne samo za LGBT zajednicu već i za sve građanke i građane koji žele vjerovati u svijet zasnovan na nenasilju i jednakim pravima i za sve roditelje koji žele odgajati djecu na načelima pravednosti i prava na izbor, da ne zaboravimo da se radi o jednoj borbi, na mnogo frontova i raznim sredstvima.

Zbog svega je toga važno zapljeskati nizu akcija koje su obilježile ili će obilježiti mjesec maj, a ne tiču se samo proslave IDAHOT-a. Važno je da su u Sarajevu aktivistice i aktivisti odlučili/e stati na prvu liniju, tamo gdje je trenutno najvažnije stajati: pred vrata zakona, izašavši sa jasno formulisanim zahtjevima pred parlamentarke i parlamentarce, ali je jednako važno i što su simboličnom šetnjom obalom Maka Dizdara stali i pred svoje sugrađanke i sugrađane, tim više što se šetnja dogodila spontano, što nasmijane učesnice i učesnike te kolone nije štitio kordon policije i što su mirno prošli pokraj mahom radoznalih prolaznika od kojih su ih neke starije sugrađanke pozdravljale mahanjem i pitanjima iz koje su škole, povezujući njihova vesela lica i neskrivenu euforiju sa veseljem maturanata koji ovih dana slave završetak školovanja.

No, važno je bilo i ono što se dogodilo koji dan prije: gerilska akcija nekolicine feministikinja iz Sarajeva koje su lijepljenjem plakata na vrata rezidencije kardinala Puljića osudile njegovu izjavu kojom je uvrijedio žene i ugrozio njihovo pravo na raspolaganje vlastitim tijelom, uporedivši ih sa prljavim, starim krpama, štracama ili taračima. Miješanje Crkve i Države u pitanja integriteta ženskog tijela nipošto nije od juče, staro je koliko i patrijarhat sam, i razlog je što će se u Zagrebu ove subote hodati za život, s jedne, i braniti pravo na izbor, s druge strane. Radi se o dva paralelna javna okupljanja. Prvi, Hod za život (u podnaslovu: za život, obitelj i Hrvatsku!) je “građanska inicijativa čiji je cilj posvijestiti vrijednost, jedinstvenost i dostojanstvo života svakoga ljudskog bića, a majkama i obiteljima u Hrvatskoj pružiti potporu” – tako bar stoji u rubrici “O nama” njihove zvanične web prezentacije ukrašene ultrazvučnim slikama fetusa i fotografijama nasmijanih roditelja i djece u bijelim majicama koji nam čistotu i obiteljsku zvonku radost podcrtavaju u prepoznatljivom “Pozdrav iz Rovinja” maniru. Hod za život zapravo počiva na istim vrijednostima kao i glasovita udruga U ime obitelji. Rečena udruga i niz drugih udruga i pojedinaca stoji na istim nogama, majmunoliko se potpomažući prednjim ekstremitetima u tom svom hodu unatraške, nastojeći pod krinkom “pružanja podrške majci” i “borbe za život svakog ljudskog bića” zapravo osporiti ženi pravo na izbor i isključivo ženino reproduktivno pravo podvesti pod pravo cijele zabrinute zajednice koja u odbranu nečeg što nije njeno ustaje i hoda. U isto vrijeme kada će se hodati za život, održat će se drugo okupljanje koje poziva na odbranu prava na izbor. Organizatorice ovog skupa navode kako “aktualne vlasti i klerikalne inicijative nastavljaju svoj pohod na reproduktivna prava žena. Pod jeftinom krinkom ‘zaštite života, obitelji i obiteljskih vrijednosti te promicanja demografskog napretka i razvitka Republike Hrvatske’, ovakve inicijative imaju za cilj samo jedno: oduzeti ženi pravo da sama odlučuje o svom životu. Iako je pobačaj u Hrvatskoj legalan, zapravo je dostupan samo u dijelu licenciranih bolnica. Nadalje, dostupan je isključivo u onim bolnicama u kojima se sve_i ginekologinje i ginekolozi ne pozivaju na prigovor svijesti i isključivo onim ženama koje imaju finanijskih sredstava i dovoljno snage proći pokraj špalira konzervativnih aktivistinja_a koje_i mole ispred bolnica. Dostojanstven život žena, obitelji i društva u cjelini moguć je samo ako poštujemo sva izborena ljudska prava – od prava na siguran i legalan pobačaj, dostupnu kontracepciju, javne i dostupne zdravstvene servise, do prava na kvalitetno obrazovanje i adekvatno plaćen rad!”

U ovom širenju područja borbe jeste ključ borbe za istinski pravedno društvo i tu će bitku voditi oni kojima sinonim za pravedno društvo nije država što grčevito nastoji sačuvati privilegiranost za svoju etniju krijući se iza brige o pravu svakog živog bića na život. A ta će bitka biti unaprijed izgubljena ako se, uz sve navedene frontove, ne povede i u školi i u akademskoj zajednici.

Zato je, za kraj, a krajevima aplauzi i priliče, potrebno pohvaliti još jedno majsko događanje: konferenciju u organizaciji zagrebačke LGBTIQ incijative Filozofskog fakulteta “AUT” na kojoj će se, narednih dana, razgovarati na različite teme, od intervencija koje propituju rodnu ravnopravnost u jeziku, preko veganstva do ekofeminizma.

Jesu li, ako ne u maju, a ono do naredne akademske godine na redu sarajevski studenti koji će na odgovornost pozvati rukovodstva studentskih organizacija koji ne samo da LGBT populaciju ne doživljavaju dijelom studentske, već ih i otvoreno diskriminiraju koristeći se nenaučnim i neutemeljenim podacima i manipulacijama? Da li bi to mogao biti uvod u masovniju akciju u kojoj bismo, možda slijedeći opet zagrebački primjer odlične akcije blokade istog tog Filozofskog, ustali protiv konformizma i nestručnosti, dogmatizma i ideologije u akademskoj zajednici, istoj onoj koja nam školuje nastavnike i izrađuje kurikulume?

Sad ili kasnije, ali takvi su nam potresi nužni. Jedino tako, simultanim akcijama i udarima u temelje, promjene mogu biti vidljivije, brže i korjenite.

Jedino tako nećemo, kad maj prođe i praznike proslavimo, stajati opet pred imaginarnom vagom i igrati se tasovima, premještati one bučice od kilo, dvije, pet, kao vješti šibicari i sitne varalice s pijace, važući šta je vrednije i koje je ljudsko pravo ljudskije. Jedino tako nećemo morati da pravimo liste i dumamo kojim ćemo redom, jesmo li prije žene ili lezbijke, jesmo li prije otpuštene trudnice ili silovane nemajke, jesmo li prvo radnici na minimalcu ili gejevi i imamo li, u pauzi za kafu, vremena zbrinuti i kakvog uličnog psa na puškometu šintorske vlasti ili neko, još nepojedeno, janje ili, da izvinite, prase?

Komentari

komentara