Lamija Begagić: Naša i njihova djeca

lamija za coverPiše: Lamija Begagić

Prijateljstva ne poznaju granice. Ni državne, ni one u glavama.

Najbolja prijateljica moje kćerke živi u Švedskoj, a ljeta provodi u jednom malom selu na planini Smetovi iznad Zenice. Na istoj planini, ušuškana među gljive i hrastove, u vikendici svog dede i svoje majke, ljeta provodi i moja djevojčica. Tamo je naučila voljeti svitanja, razlikovati jelu od bora i drugovati s puhovima. Tamo je našla Almu, prijateljicu za piknike, konake, palačinke i druženje s kozama.

Septembar je počeo sa stilom, sunce je granulo i najavilo topao i vedar dan. Moja djevojčica vratila se u Sarajevo, ispraća, krmeljava, brata u školu. Vratila se i Alma u Kristianstadt. Pošla je tamo u malu školu. I ona je, jutros, vjerovatno, uz možda malo manje sunca, ispratila svog brata u školu i sestricu u vrtić. Uzbuđena je i sretna što će ove godine u maloj školi dobiti učiteljicu bosanskog. Na to ima pravo, ako u školi ima barem troje djece istog maternjeg jezika. Iako joj je otac Šveđanin, iako je tamo rođena, išla u vrtić i sticala sve prijatelje i prijateljice izuzev moje djevojčice, Alma jako dobro govori naše jezike. Zasluge su to njene mame. Stariji brat povremeno je zeza da govori srpski, jer kad ima dilemu oko pravila ijekavskog izgovora, Alma posegne za ekavicom.

Povremeno joj tek zaškripe leksika i semantika. Dok sjedimo u vrtu i spremamo roštilj, oko nas puže Almicina sestra Stela, vršljajući po zasadima lavande. Moja kćerkica i Alma sjede za stolićem pokraj nas i dogovaraju strategiju razmjene djece. Sin će ostati spavati kod Alminog brata, a Alma dolazi na spavanje kod nas. Sva uzbuđena postignutim dogovorom, kćerka uzima plastični mobitel kako bi javila svojoj majki da pripremi posteljinu za njenu drugaricu. Alma osluškuje taj tako stvaran razgovor sa imaginarnom sagovornicom, zastaje, potom ustaje i odlazi do tate i pita ga nešto na švedskom. Tata se smješka, govori mami, a mama prevodi meni kako je Alma upravo pitala ima li Vanja dvije mame.

Mada ljeta provodi u Zenici gdje se baku izuzetno često zove majkom, Alma se s tim značenjem riječi dosad nije susrela. Kratko joj objasne da Vanja nema dvije mame, već mamu i tatu, a da majkom zove baku. Igra se nastavlja dalje, kao i njihovi razgovori, ali ja se još tren zadržavam na trenutku u kojem četverogodišnja djevojčica sasvim mirno ustaje da pita tatu ima li njena nova drugarica dvije mame ili mamu i tatu, sigurna da će sa igrom nastaviti gdje su stale ma kakav tatin odgovor bio.

Dok njih dvije skupa pakuju Almin kofer (tri trenerke, četiri majice, dvije haljine, pet pari čarapa i nijedna pidžama), Almina mama mi priča o kvartu u kojem žive. Svu raznolikost ljudi, rasa, običaja, boja kože, religija, spolnih orijentacija, porijekla koju svakodnevno žive, sažeo je u jednoj rečenici njen sin Emil, šestogodišnjak, začuđen čuvenim praznim pričama o bosanskohercegovačkoj multietničnosti: “Ali mama, pa ovdje su svi ljudi nekako isti!”. Koji dan kasnije, otišli su na izlet u Sarajevo i slučajno u nekom turističkijem dijelu grada susreli mnogo stranaca, mahom Arapa, na šta je maleni rekao: “Osjećam se kao kod kuće!”.

U toj kući, tamo daleko, tamo gdje nikad ne svane sunce, gdje ljudi se ne druže (iz radnog odijela u pidžamu, iz pidžame u radno odijelo), gdje nikog nema da ti dođe na Bajram, u toj kući djeci od četiri godine nije važno koliko imaš mama, već želiš li, kad zagusti i spavaš daleko od mame i tate, podijeliti sa njima omiljenog plišanog tigra.

Svanuo je prvi dan septembra i brat je otišao u školu. Veliki je, ima danas čak šest časova. Za doručkom, kćerka ispituje ko je sve danas krenuo u školu. Pita ide li Zana u školu. Kažem ide. Pita je li i nju mama ispratila i pravila joj kolač. Nije, kažem ispod glasa. Nema Zana mamu. Ne može tako, mora imati mamu, u nevjerici je djevojčica. Navodim primjere još neke djece iz naše okoline. Neki zaista nemaju jednog roditelja, neki imaju, ali ne žive s njim. Nije baš sretna, i nije to neka priča za uz doručak dok probija septembarsko sunce i još traje ljeto.

A postoje, govorim joj, i neka djeca koja imaju mame, i to čak dvije!
Koja deca? – pita me djevojčica, a ja zapinjem na prvoj i osnovnoj lekciji iz roditeljstva koja mi nalaže da primjerima potkrijepim svako saznanje.
Neka djeca, negdje, upoznavat ćeš ih kad budeš rasla.
A što ne daju Zani jednu mamu? – pita dok nastavlja žvakati prženicu i dodaje – Možemo li sada u pajkić?
Oblačimo se i idemo u pajkić.

Predveče, na Skajpu, pričat ćemo sa Almom i pitati je kakav je bio njen prvi dan u školici, tamo gdje sistem odgaja našu djecu skupa s nama, a ne protiv nas.

Komentari

komentara