Lamija Begagić: O Šimunovićevoj Srni i mojoj Arneli

Piše: Lamija Begagić

Obje su se šale pojavile nekako u isto vrijeme, mogla sam biti treći ili četvrti razred osnovne škole.

Prva je bila rimovana doskočica u kojoj te neko pozove imenom, ti kao svako pristojno dijete odgovoriš sa “molim?”, a onda uslijedi sačekuša u naoko bezazlenoj frazi “opalim te golim”. Igrali smo se već i prije raznih “inteligentnih” igara riječima poput “ništa – glava ti k'o pišta” ili “neću – poljubi Beću”, pa sam, kao i ove prije, ne znajući ni šta je pišta, ni ko je Bećo, prihvatila i ovu novu.

Pa dobro, mislila sam, čekajući priliku da i ja zaskočim nekog od raje iz zgrade, kao što je mene neko od dječaka iz razreda.

Vratila sam se kući iz škole, izašla vani, ali igra nas je ponijela u nepredviđenim smjerovima i ja sam na šalu zaboravila. Do predveče kad sam odlučila isprobati je na Danijeli, svojoj najboljoj drugarici, koja je došla kod mene i igrala se sa mnom na podu dnevnog boravka.

Danijela! Šta je? Ništa! Glava ti k'o pišta.

Nije uspjelo. Idemo opet.

Danijela! Molim?! (već iznervirano) E, pa, opalim te golim!

Uzviknula sam, a Danijela me gledala tupo i bezizražajno. I dalje joj nije bilo jasno što je kog vraga dozivam i prekidam nam igru.

No, tu se u komunikaciju uključila mama. Nisam ni krila šalu, ne znajući da ima slojeve koji se kriti moraju, naprotiv, izgovorila sam je toliko ponosno glasno, kao neku važnu spoznaju koju vrijedi podijeliti s drugima.

Mama je rekla samo da su to ružne riječi i da ih više ne govorim. Povezala sam da, po običaju, pretjeruje, da joj je ružno što sam najboljoj drugarici rekla da ću je opaliti, misleći da to znači udariti. Ovo “golim” se nisam ni trudila da shvatim.

Prestala sam to govoriti, pred mamom.

Druga pošalica nije bila toliko učestala, niti se njome doskakivalo u svakodnevnoj konverzaciji. Čula sam je, jasno se sjećam, na velikom odmoru kada je Goran, glavni šaljivdžija u razredu, pitao Amelu i mene: “Znate li šta se slavi 2. februara?” Nije ni sačekao da kako treba slegnemo ramenima, a već nam je dao odgovor: “Dan pedera!”, a potom i fusnotu: “Drugi drugog!”

Amela je prvo zamukla, potom rekla: “Ahaaaa”, pa se nasmijala. Ja sam se samo osmjehnula. Ovu šalu nisam željela pustiti dalje u upotrebu. Ni u njoj mi ništa nije bilo jasno na nivou semantike, ali ni lingvistike.

Nije mi bilo jasno zašto drugi drugog, nije li nekako, bilo logičnije da to bude prvi.

Prvi drugog. Prvi je učenik sreo drugog. Prvi je igrač sačekao drugog. Prvi je dječak dodao loptu drugome.

Logika i moj osjećaj za jezik nametali su da se taj praznik pomjeri za prvi februar, pa da fazon bude smješniji.

A šta tadi radi taj drugi tom drugome i ko su zapravo ti pederi, osim što bi i za tu riječ mama vjerovatno rekla da je ružna, nisam baš znala. No, šala me nije impresionirala, jer bi je svi, kao i Amela, naknadno ukapirali. Ili, kao i ja, nikad do kraja.

Ta Goranova šala tih kasnih osamdesetih, zapravo je  prvi put da sam čula riječ peder. I da sam, tu i tamo, počela razmišljati o njenom značenju.

Drugi sam je put čula koju godinu kasnije, bio je već rat i moj je najbolji prijatelj odselio u Njemačku odakle mi je pisao dugačka pisma. U jednom od njih, spomenut će i nekog druga čiji je brat peder. Nisam iz pisma mogla shvatiti kakav je njegov stav ka tom drugovom bratu, spomenuo je to tek kao neko čudo iz bijela svijeta kojeg kod nas nema, pa ga valja opričati kao kakvu triviju.

U istom tom ratu kad sam ja s nestrpljenjem očekivala da mi humanitarne organizacije doture pisma od prijatelja, Arnela iz razreda izgubila je brata. Ubio ga je geler. Imao je šest godina i živio nedaleko od moje zgrade. Arnela je bila androgina ili kako su svi tada govorili: muškobanjasta. Nije previše marila kako je zovu, igrala se s dječacima i ganjala loptu. Nije se previše obazirala ni kad bi rekli, doduše nikad niko iz našeg razreda, da je lezbača. Šta im je to, pitala sam jednom istog onog Gorana, a on je slegnuo ramenima. Nekoliko dana nakon bratove pogibije nije išla u školu. Onda je došla i svi smo je grlili i plakali, a ona nije.

Koji mjesec kasnije, obznanila mi je da joj je mama trudna, onako u hodu, dok smo se vraćale kući i šutale jedan isti kamenčić od škole do moje zgrade, a onda ga je ona sprovela i dalje, do svoje. Rekla je, sjećam se kao danas da je bilo: “Ne mogu ih oni ubiti, koliko ih moja mama može roditi.”

Bila mi je strašna ta rečenica. Bila mi je strašna lakoća kojom je to izgovorila, to neko sasvim razumljivo tupilo iz kojeg je odjednom progovorila neka sasvim neracionalna nada. Nisam znala baš ništa ni o seksualnim orijentacijama, ni o rodnim identitetima, imale smo dvanaest, bio je rat, ali sam znala koliko ta rečenica ne stoji Arneli. Izgovorena iz njenih usta izazivala je kod mene čuđenje, kao da se takva Arnela, ista od prvog osnove, sad odjednom pojavila preda mnom u roza trenerčici i s barbikama u rukama. Ne sjećam se da sam išta rekla, osim pozdrava, ali cijeli sam ostatak dana, sjećam se, mislila i o Arneli i o njenoj mami. Kako se takmičiti s onima koji ubijaju djecu? Rađajući nove? Ali to što rodi, mislila sam, to neće biti drugi Irfan, već neko sasvim novo dijete, nastalo iz iracionalnog inata. Stresala sam se od te rečenice, cijelo je tijelo na nju reagovalo. Nije imala nejasnih značenja kao one tupave i zlonamjerne doskočice s početka priče, bila je toliko jasna, ali toliko daleka i strašna.

Na Arnelu sam pomislila, možda prvi put nakon toga, čitajući, opet u školi, Šimunovićevu Dugu. Bilo je to u Gimnaziji, nije ta priča čak ni bila u planu i programu, na času smo čitali odlomak iz Alkara, ali ja sam se za autora zainteresovala, pa uzela iz biblioteke cijelu zbirku. Pomislila sam šta li je s Arnelom i kako li su braća, rodila je poslije onog jednog njena mama još jednog. I jesu li, za razliku od nje, sretniji u svojim tijelima?

Željela sam da joj je i dalje jednako svejedno šta ljudi govore i da se jednako ne obazire.

Mada fizički ni po čemu nije nalikovala Srni, ipak joj je toliko sličila, dijeleći sa njom onu djetinju želju “da se na jablan penje, da prepliva Glibušu (ili Bosnu, op. LB), da trči na konju, da se potuče s dječacima – i stotinu drugih čudnovatih i strašnih stvari”.

Mislim na Arnelu i danas, drugog drugog, jer opet čitam Šimunovića, spremajući se za časove književnosti koje u narednim mjesecima trebam držati starijim osnovcima. I danas ne znam gdje je i kako je, ali znam za mnoge Srne koje bi, stotinu i jedanaest godina nakon nastanka Šimunovićeve pripovijesti, rado, po cijenu pogibije, grabile da nađu svoju dugu i pobjegnu iz svijeta u kojem se gubitak djeteta liječi novim reproduktivnim radom, a u svakoj je, i najbenignijoj klinačkoj pošalici, skriven falus ili dva.

Komentari

komentara