Lamija Begagić: Od Zagreba do Washingtona: Da Ana i Ivan odvojeno piške!

Piše: Lamija Begagić

Treba razumjeti Ivanove roditelje. Nisu zalud pokušavali.

Žive od jedne plate, da je Ivan prvo ili drugo dijete, treće sigurno ne bi imali. Ali nadali su se da će nakon dvije curice, napokon dobiti dečka. I dobili su. Ivan im je dar od Boga. Dobili su, uz Ivana, i neki sitan dar od države. Da su u metropoli, dobili bi i više, ali nisu, Ivanovi žive u malom gradu, odgajaju troje djece od jedne plate, dvije curice i Ivana. Ne žale se. U susjednoj zemlji ima jedna izreka koja kaže: Svako dijete ima svoju nafaku. I Ivanovi vjeruju u to: ima je i Ivan. Žive skromno, ali pošteno i u duhu tradicije.

Treba razumjeti Ivanove roditelje. Nisu zalud pokušavali da bi sad, eto, Ivan bio isti kao sestre, da bi nasljeđivao od njih roza majičice i plastične pegle i perilice rublja umjesto autića i tenkova (mada, bilo bi lakše i jeftinije) i išao s njima, budibogsnama – u isti wc (ne misle naravno, doma, jer u podstanarskom stanu sa sestrama dijeli i sobu, ne samo wc).

Treba razumjeti Anine roditelje. Ana je jedinica, dugo čekana, samo oni znaju koliko pokušaja, koliko folikulometrija, mjerenja temperatura, izlaženja s posla kad je ovulacija… I na koncu, u srednjim tridesetim, napokon – Ana. Ana im je dar od Boga. Od kako je došla, ima sve što poželi. Svoju sobicu i sve na Minnie Mouse – od motiva na zidovima, preko posteljine, do čipkanih haljinica. Mama se od Ane ne razdvaja, ni Ana od mame, istina, dobila je otkaz kad je poslodavac saznao da je trudna, ali nije htjela da se sekira i povlači po sudovima sad kad je napokon dobila ono što cijeli život čeka. Brižljivo u crvenim kutijicama s bijelim tačkicama čuva sve Anino, od narukvice iz porodilišta, preko čipkane haljine s krštenja do otisaka stopica i dlanova u glini.

A tati, tati nijednog trena nije bilo žao što nije sin. Ana je njegova princeza, nju će da brani od svakog ko je mrko pogleda, i jednog dana u istoj takvoj čipkanoj haljinici kao onoj iz kutije, odvesti je i do oltara i predati zetu.

Treba razumjeti Anine roditelje. Zamislite samo da njihova princeza dobije otkaz u trudnoći, ne, pardon, pogrešna bajka – princeze ionako ne rade.

Zamislite samo da njihova princeza, tako njegovana i dražesna, kao zbunjena Pepeljuga u staklenim cipelicama, sad ispod svog staklenog zvona, upadne u wc u kojem, božeprosti, piške, u svojim kabinama, i nečiji prinčevi. I da se, zamislite, susretnu dok peru ruke ili ih, ima muškaraca raznih, i ne peru, već samo provuku ispod vodenog mlaza i uz tresak vrata izađu van! Zamislite Anin užas, zamislite jezu Aninih roditelja!

Treba razumjeti i da to sa Ivanovim tetkom nije prošlo nekažnjeno. On, taj bivši tetak, nije odgovarao, ali je stvar riješio tetkin rođak, nagao tip, jedan od onih kakve ima svaka obitelj.

Riješio sam, rekao je Ivanovoj tetki, i neće vas više dirati. Ali nek se ne povlači po sudovima, rekao je, jer godinama će trajati, i izgubit će novaca i živaca, a alimentaciju svakako vidjeti neće.

I nije se povlačila, iako je Ivanova mama nagovarala da ga prijavi. Otegotna okolnost, govorila je Ivanova mama, čula je da to postoji u nekim zakonima, da se tako zove, i da je za kazneno djelo nasilja u obitelji otegotna okolnosti ako je počinjeno nad djetetom ili u njegovoj nazočnosti – a male su Ivanove rođake bile tu, i gledale, pokušavajući mamu i odbraniti.

Nije prijavila. Ali riješio je rođak. Nagao tip.

Treba razumjeti i da to sa Aninom mamom naprosto više nije važno. Ona bi svakako išla na prijevremeni dopust, ne bi se zezala da se štagod s trudnoćom zakomplicira, sad kad je napokon ostala trudna. Važnije od svega joj je da beba bude dobro, a posla će uvijek biti.

Treba razumjeti zašto su se i Ivanovi i Anini roditelji pojavili na prosvjedu protiv te famozne Istanbulske konvencije. Zbog djece, dakako, zbog djece.

Nije to ništa novo da su prosvjednicama i prosvjednicima puna usta djece, jer njihovo je prošlo, njih neka tuku, njih neka otpuštaju (ma, nema veze, gazdi na dušu!), ali za djecu, za njihovo dobro, treba ustati i reći ne!

Treba razumjeti da su odlučili reći svoje glasno NE kad su vidjeli onaj letak gdje djevojčica nalik Ani, nalik Ivanovim sestrama, nalik stotinama hrvatskih djevojčica s kikama, kečkama ili kako ih god zvali, govori da je djevojčica, a ne da se mora, kako joj govore u školi, odlučiti šta je.

Treba razumjeti da Ivanovi roditelji nisu htjeli da, što bi mu ta konvencija dozvolila, Ivan sutra postane (pomjerisesmjesta!) Ana, pa da oni imaju tri kćerke!

Treba razumjeti da Anini roditelji nisu htjeli da umjesto zeta dobiju snahu i nikad je ne dovedu do oltara!

Jer sve bi to donijela ta konvencija, čitali su je roditelji, Ivanovi, Aninini, Nikini, Martinini, Lukini, Marijini… I ne znaju tačno na kojoj strani, i ne znaju baš koji član, ali zasigurno negdje ima to nešto o muškarcima koji postaju žene, o djeci koja se u školama opredjeljuju za rod i o muškim i ženskim wc-ima.

Sasvim sigurno negdje, negdje iza svih tih paragrafa o zaštiti žena i djevojčica od tjelesnog nasilja, od psihičkog zlostavljanja, od ekonomskog ucjenjivanja, od seksualnog uznemiravanja i silovanja, od uhođenja, od prisilnih i ugovorenih brakova, od sakaćenja ženskih spolnih organa, prisilnih pobačaja i sterilizacija, od otkaza u toku trudnoće ili nakon poroda…

Sasvim sigurno negdje ima, jer čitali su i Ivanovi i Anini, negdje piše da će se iskorijeniti svi običaji i tradicije koji se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca. A oni se borili nisu za iskorjenjivanje običaja i tradicija, upravo suprotno, za tradiciju su polagali žrtve na braniku domovine.

Zato treba razumjeti sve hrvatske roditelje koji baštine svetu trojku iz Škorinih hitova: vjeru, ljubav i domovinu.

To nije sporno, ni upitno. Upitno je samo kako razumjeti Emmine roditelje koji su iz neke Kube, koja je patila pod sličnim režimom kao tvorevina u hrvatskom javnom prostoru poznata pod eufemizmom Bivša Država, koji su, dakle, iz takve jedne zemlje došli u SAD da bi im kćerka bila obrijana do glave i već sa osamnaest, kad naša djeca jedva znaju kako se zovu, izjasnila se kao biseksualna osoba, pa još u svojoj gimanziji vodila neku gej-strejt udrugu!

Mogla je to biti naša Ana, mogla je lako postati Emma Gonzalez, pa stati za govornicu pred milione okupljenih prosvjednica i prosvjednika, ne u Zagrebu, već Washingtonu i diljem SAD-a, i sa svojih jedva osamnaest, hrabro, ponosno i odlučno reći svoje glasno NE daljnjem naoružavanju Amerike, NE masovnim pokoljima po školama, NE liberalnoj nabavci vatrenog oružja.

“Želimo da u historiju ove zemlje uđemo kao posljednje žrtve masovnog pokolja u školama!“ – rekla je ta Emma, pa šest minuta šutila na pozornici, onoliko koliko je trebalo naoružanom dečku da ubije sedamnaest njenih drugarica, drugara i profesorica i profesora.

Oružje je ubilo njene drugarice i profesorice. Istanbulska konvencija pisana je da ih štiti, da ih sačuva. Da štiti i Emmu i ne dozvoli da bude diskrimisana zbog porijekla, zbog frizure, zbog seksualne orijentacije, zbog toga što glasno zagovara dokidanje praksi na kojima državni aparat insistira desetljećima.

Da štiti i one žene koje diskriminiraju, u koje upiru prstom i pitaju se je li ovo muško ili žensko. Jer danas diskriminiraju Emmu i sklanjaju svoje ane i ivane od takvih, a sutra ih već za prvim ćoškom čeka ljubomorni suprug i bahati poslodavac, čeka ih običaj, čeka tradicija, ali i čist ženski wc čije wc školjke, baš kao i umazane pisoare, čiste njihove potplaćene i ugnjetavane mame i sestre.

Komentari

komentara