Lamija Begagić: Poen po poen

sportsPiše: Lamija Begagić
Foto: www.lgbtcentredg.co.uk

– Ne daj poen jeftino!
– Smisli pa odigraj!
– Pazi na servu!
– Nije gotovo!

Odjekuju parole ledenom dvoranom zagrebačkog Doma sportova.

Maj je mjesec u našoj porodici rezervisan za Zagi Ping, prestižni stonoteniski turnir. Sin je ove godine učesnik u najmlađoj kategoriji.

Iz njegovog kluba na turnir su došla još tri dječaka, a iz Bosne i Hercegovine još stotinjak pojedinaca i dvadesetak ekipa. Svi su rivali za stolom, drugari izvan stolova. Međusobno se bodre, gledaju mečeve, navijaju, uče, druže se.

Jedni su drugima navijači. Mada smo svi prešli dalek put, mnogo nas je oko stolova, kao da smo domaći. Tu su roditelji, bake, nane, djedovi, rođaci. Svaka ekipa ima bar nekoliko prijatelja tu u Zagrebu, koji su došli pružiti podršku. Nemamo u rukama navijačke rekvizite do svojih dlanova. Ne nosimo transparente. Sudije za stolovima nose odijela i kravate i okom stižu propratiti svaku sitnicu. Dopuštaju navijanje i bodrenje, oštro upozore svako ometanje u vidu bljeskalica fotoaparata.

Na ovim mečevima, umjesto baklji, svijetle blicevi.

– Možeš stići!
– Idemo: poen po poen!

Riječi koje izgovaramo podrška su i vjetar u leđa. Ne postoje Markale, četnici, Srbi, vrbe, ustaše, žice, noževi.

Igrač, makar imao osam godina, kojem uz pljeskanje dlanovima govoriš da ide “poen po poen” razumije šta to znači. Želiš mu koncentraciju, da ne gleda u semafor, želiš mu da ohladi glavu i smiri ruku, da misli samo na jedan poen, na potez koji je pred njim, da prolazi kroz igru korak po korak.

I prošli su. Korak po korak završen je prvi dan, prošle kvalifikacije i svi su se naši dječaci plasirali u glavni turnir, u subotu, a svima je u srcima ostala želja da zaigraju i u završnici, u nedjelju, 17. 5.

Sin ne zna šta 17. 5. znači. Ne zna šta je taj datum danas, niti šta je bio prije dvadeset i pet godina. Zna da je i prije dvadeset i pet godina postojao Zagi Ping. Prije dvadeset i pet godina, ja sam imala koliko on sada – deset. Moja je generacija trčkarala tom dvoranom, aplaudirala, ostavljala srce na stolu.

Dok smo tog maja kroz igru i djetinjstvo išli poen po poen, jedan važan meč, a da to nismo znali, završio se maestralnom pobjedom: Svjetska zdravstvena organizacija homoseksualnost je skinula sa liste bolesti.

Danas smo dovoljno poodrasli da bismo znali šta to znači.

Priča o ovom datumu prisutna je u medijima, pa su za njegovo obilježavanje čuli i neki novi klinci. Oni kojima bi sudije u odijelima naviknuti na fotografski blic kao jedini incident na terenu, dali crveni karton prije izlaska na tribine. Oni koji među dlanovima nose bijes, a u srcima mržnju.

U subotu, 16. 5. dok bh. mediji, pa tako ni javnost, nisu znali šta se dešava u Zagrebu, u Sarajevu se, na stadionu Koševo, odigravala “važna” sporstka predstava – meč gradskih nogometnih rivala: Sarajeva i Željezničara. Tribine su bile pune, a na jednoj, sjevernoj, navijači FK Sarajeva držali su, u svojim očima duhovit, transparent kojim su “obilježili” Svjetski dan borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije: “U čast sutrašnjeg praznika vašeg, napušite se dobro k… našeg”.

Stonoteniski meč, zavisno o načinu igre i rezultatu, danas, kada se igra brzo i dinamično, igra se u prosjeku petnaestak-dvadeset minuta. Nogometni meč igra se sat i pol, a sa pauzom na poluvremenu, prekidima igre i sudijskim nadoknadama cijela predstava potraje i preko dva sata. Dva sata je neko gledao u džinovski transparent. Dva sata se neko, sebi u bradu, smijao opasci.  Gledali smo utakmicu, puštali poruke sponzora kakvih u nogometu ne manjka, čekali golove kojih nije bilo, pričali urbane legende o “vječitom derbiju”…

Sutra su se oglasila neka gospoda u odijelima i podijelila nam lekcije kako oštro osuđuju ispad. Prenijeli smo njihove poruke u medijima, ispoštovali slobodu govora, uvjereni i dalje da se ništa nije dogodilo, osim tog tako poznatog sarajevskog šeretluka.

Iza 20 sati izašli smo iz Doma sportova. Već je pao mrak. U dvoranu smo ušli u 7:30. Ulice su bile mokre, kao i djeca, kojima se znoj slijevao niz leđa, zaspali su već u automobilu, na putu do motela. Dok su spavali slatkim snom, neko je, ispred zgrade Biskupske konferencije, nešto dalje od Doma sportova, u istom tom Zagrebu, na cesti iscrtao dugu, uz dva natpisa: “Ima jedna duga (cesta)” i “Ljubi bližnjeg svog”.

Ujutro, dok smo se spremali za povratak kućama, gradsko komunalno preduzeće dovuklo je radnike i cisterne i duga je brižljivo uklonjena – boju po boju, poen po poen.

 

Komentari

komentara