Lamija Begagić: Poruke sa scene

lamija za coverPiše: Lamija Begagić

Prijateljica je cijelo prošlo ljeto provela u Italiji, u gradiću nadomak Bologne. Manje-više dosadno mjesto sa jednom pekarom u kojoj prave focacciu, uvijek svježu i odličnu, a kakvu drugo. Turista nema, tek mještani i studenti. Ono što ju je oduševilo jesu nedjeljna okupljanja na glavnom trgu gdje se uvijek upriliči neki zanimljiv koncert i kojem prisustvuje gotovo cijelo mjesto, mladi i stari, ljudi u zrelim godinama i djeca. Jedni skaču i plešu, drugi sjede na asfaltu, treći stoje sa strane, ali svi su tu. Nisu to koncerti koji počinju iza ponoći u zagušljivim podrumskim klubovima gdje se, ako ste već iole zagazili u poznije dvadesete, osjećate kao vanzemaljac.

Dugo poslije, navikla da lijepe priče vizualiziram, osjećala sam da tu njenu Santa Sofiju poznajem kao rodni kraj, da prolazim tim ulicama svakog ljeta i da znam i brkatog gazdu pekare i prelijepu ženu sa četvero djece što đuska na svirkama na trgu dojeći najmlađe dijete u marami dok starije troje skakuću okolo sa vršnjacima i njišu se u ritmu.

Kada mi je prijatelj rekao da će Zabranjeno Pušenje održati koncert u mom malom naselju na kraju grada i da će on ići sa sinom, opet sam se sjetila Santa Sofije i prizvala slike toliko puta proživljene, mada nikad doživljene.

Lagala bih kad bih rekla da sam mislila da će taj najavljeni koncert biti nalik tim svirkama na glavnom gradskom trgu, ali vjerovala sam da nećemo ništa izgubiti ako odemo. Kćerkicu sam stavila u kolica, očekujući da će poželjeti spavati u neko doba, a jedanaestogodišnjeg sina sam, koračajući do mjesta koncerta po ugodnoj predljetnoj večeri, kratko upoznala sa opusom benda kojeg ćemo slušati. Bio je to treći koncert na kojeg sam ga povela i osjećala sam da radimo nešto važno.

Sjećam se prvog svog, na zeničkom stadionu, kojeg sam gledala sa VIP loža, mada se tada nisu tako zvale. Roditelji su mi u to vrijeme držali restoran u sklopu stadiona i svi gosti koji bi dolazili tu na svirke, navraćali bi kod njih na hranu i piće. I danas negdje u maminom stanu imam autogram – “Pile – Grupa Alisa”. Ćirilicom.

Sinov prvi koncert bio je prvi nastup Sanela Marića Mare u sarajevskom Domu mladih. Sin je imao pet godina, baš koliko i Marin sin Isak s kojim je jurio po sali toliko da je maleni zaboravio s tatom izaći na stage da izvede svoju dionicu u savršenoj pjesmi Uspavanka.

Uspavanku smo kasnije izlizali, slušajući je na svakom gadgetu u stanu i automobilu.

Drugi koncert bio je onaj splitske grupe TBF na sjajnom West Herzegovina Festu u Širokom Brijegu gdje sam nastupala kao gošća – jedna od pobjednica literarnog takmičenja. Spavali smo u istom hotelu gdje i ekipa iz TBF-a, zajedno su nas divni organizatori vodili na ručkove i večere. Kao da sam otkinula komadić svog djetinjstva, gledala sam sebe u njegovim očima dok sjedi za stolom i gleda momke kako jedu i piju, iste one koji su sinoć prašili binom i pjevali savršenu Fantastičnu.

Fantastičnu smo poslije izlizali, slušajući je na svakom gadgetu u stanu i automobilu.

Centar Dobrinje 2 bio je zaista pun ljudi i dječije graje. Mada je već bilo 22h kada smo stigli, moj sin bio je tamo jedan od starije djece. Pored nas, plesale su i skakutale dvije prekrasne sredovječne gospođe. Srednjoškolci su sjedili na asfaltu, pili i smijali se. Noć je bila topla, vjetar je povremeno strujao i donosio one divne mirise ljeta koji me uvijek sjete na opis Mostara iz pera pisca Vladimira Pištala: najljepša sjećanja na taj grad ona su kad u vrele ljetne noći mladi parovi u ponoć izvedu bebe u kolicima u šetnju jer se život i bioritam ljeti kad živa pređe 40 okrenu naopačke.

Pjevušila sam sve pjesme, nisam nikad pasionirano pratila rad tog benda, mada su odradili neku ulogu u mom djetinjstvu, no, sve sam ih nekako znala, od stiha do stiha.

I bilo bi to, da se napokon počnemo kretati ka poenti cijele priče, solidno kvartovsko veče, zapamtila bih tu santasofijsku sliku Dobrinje, jer u masi ljudi nije se vidjelo da to i nije trg i da pekar iz pekare Europa nikad u životu nije ispekao focacciu. Bilo bi, da frontman banda nije smatrao da između dvije pjesme mora sa nama razgovarati. A uloga zabavljača kakva se od ekipe okupljene oko Pušenja uvijek nekako očekuje, težak je križ. Nakon nekoliko izuzetno prvoloptaških pošalica o Muji, plavušama, mobitelima, muževim kreditnim karticama, Sula aka Sejo odlučio je okupljenoj masi sredovječnih, mladih, starih i malih ispričati vic o neimenovanoj Bosanki. U toj šali nas pita šta Bosanka radi kad dobije krušku? Pravi kompot. Šta radi kada dobije jabuku? Pravi jabukovaču. A šta radi kad dobije šljivu? E, onda radi sve – veli nam frontman na solidan razglas, pred hiljadama okupljenih nasmijanih Dobrinjaca.

Najednom, i nisam više u Santa Sofiji.

Trebala bi da plače kad dobije šljivu – kaže sin tek da se pohvali da je shvatio za šta je šljiva u šali metafora. Nije tako davno iz škole donio sličnu površnu šalu (“Voliš li šljive? Da. Hoćeš da ti napravim jednu?”) koja, ipak, ako je i bila dječije naivna i nezabavna, nije bila na više razina problematična kao ova četrdesetak godina starijeg rockera.

Lagala bih kad bih rekla da sam mislila da će taj najavljeni koncert biti nalik svirkama na glavnom gradskom trgu italijanskog gradića, ali vjerovala sam da nećemo ništa izgubiti ako odemo. Sasvim sigurno nisam očekivala da ću veče morati iskoristiti da objašnjavam na koliko je nivoa ispričana šala glupa i neprimjerena.

Ako bih i priznala bandu kakvo je Pušenje određenu ulogu u historiji rocka na ovim prostorima, zasigurno ne bih njegovog frontmana uzela za glasnika poruka ljubavi. Za tako nešto moraš biti muzičar-gospodin, moraš biti pokojni Vlada Divjan, moraš znati da si odgovoran ne samo za ono što svojom muzikom šalješ, nego i za svaku izgovorenu riječ koju će klinci uvijek radije čuti od tebe nego od neke tetke s ‘ladnom trajnom.

Humor i angedota poslani sa scene u eter, naročito ovako raznolik kakav je bio ovaj u mom naselju u kojeg bandovi rijetko svraćaju, osim na predizborne kampanje, više su no dobrodošli.

No, ako je vaš humor tu ne da razbije, već da ustoliči šovinizme raznih boja i dimenzija, onda vas molim, u ime svih nas sa kraja grada, da nas više ne zabavljate. Dovoljno nam je zabavno svaki dan listati smeće od udžbenika našeg potomstva, dovoljno nam je zabavan svakodnevni ibret jer mama putuje, a djeca ostaju s ocem, dovoljno nam je, zabavljači dragi, zabavno i bez vas.

Jedva sam zapala. Misli na Santa Sofiju, na masline, ne na šljive, mantrala sam.

Nije pomoglo.

Kada sam, napokon, popustila pred nesanicom, izvukla se iz kreveta, došla u dnevnu i upalila računar, naišla sam na Facebook status poznanika koji je, eto, mada napisan desetak dana ranije, htio da pred moje oči iskoči baš tada.

Na nedavnom muzičkom festivalu održanom također na otvorenom, ali u centru grada, gostovala je, između ostalih i grupa Crvena jabuka. Mada poznanik nije došao s namjerom da sluša njih, već band koji je trebao nastupiti nakon njih, zakačio je i dobar dio njihove svirke, te pozdravnu riječ kad se frontman sa muzičarima povlačio sa scene: Hvala od srca! Volite se, ljubite se. Naravno, muško i žensko.

Nije Sula Vlada, niti je Jabuka Hladno Pivo, jasno mi je. Nije i ne može biti.

I baš zato će mnogi roditelj biti sretniji ako mu potomak radosno pjevuši Malo ćemo da se kupamo, hoćemo, ou-o, nego da glavu razbija nad onih Par pitanja koja Bogu odašilje Mile Kekin.

Jer kakav nam je cirkus, takvi su nam i klovnovi.

Komentari

komentara