Lamija Begagić: Spusti zastavu! Ili lično je političko je lično

Piše: Lamija Begagić
Foto: qSport
Gifovi: Kriva

Prilika je to da dogovorimo poslove, razmijenimo ideje. Bolju od ove teško možemo zamisliti, osvojili smo vrh od skoro 1800 metara nadmorske visine, hodale satima, oči napunile nestvarnim krajolicima. Ono tamo u pozadini je Treskavica, govori nam vodičica, i čini se da uvijek i svuda je ta Treskavica, gdje god se okreneš, ona se uzdiže, štiti i zaklanja. Čudno, mislimo, nije opjevana kao Jahorina, nit’ je u turističkim vodičima i udžbenicima Moje okoline kao Igman, Trebević i Bjelašnica, a opet je svuda.

Prilika je da odahnemo, da pričamo o svemu o čemu dole ne stignemo: o tome kako moramo sjesti i pisati nešto zajedno, kako je to odlična ideja i sigurno u nju možemo uključiti i nju, i njega, i petu, i desetu, jer evo baš sad nailazi mirnije razdoblje i sve ćemo imati više vremena. I taman dok na naše oči ideje rastu i dižu se nebu pod oblake, našu oluju mozgova prekida prodoran glas, neartikulisano urlanje s druge strane brda. Upire se neko iz petnih žila i mi okrećemo glave, budimo se iz kreativnog orgazma, i vidimo kako se, kao u kakvom partizanskom filmu, na tom planinskom vrhu, prsa u prsa, najednom stvoriše dva fronta, dvije strane, jedno na četu, jedan hrabar na trideset slabih

To je taj trenutak gdje s literariziranog uvoda okrećemo malo točak priče na novinski tekst kako bismo odgovorili na nekoliko onih ko – kako – kada – zašto pitanja kojima, mnijem, uče đake po novinarskim sekcijama u osnovnim školama.

Ko? Muškarci i žene, mahom ove druge, ukupno nas trideset i sitno, koje su svjesno i dobrovoljno krenule jedne nedjelje na planinarenje na Visočicu, u osvajanje planinskog vrha Crveni kuk, u organizaciji inicijative qSport.

Kako? Pješice i polako.

Kada? Jedne nedjelje u oktobru.

Zašto? Da se družimo. Neko samo da šuti i diše, neko da upozna nove ljude, neko da zaboravi bivšu, neko da je opet sretne, neko da prošeta psa, neko da napravi dobre fotke, neko da jača zadnju ložu. Ko zna koji su nas i kakvi sve lični razlozi vodili, no, pored ličnih, imali smo i one zajedničke koje organizator, rečeni qSport, promovira kao svoju vrijednost, svojevrsnu ideološku agendu iza koje stoji: osnaživanje LGBTQ zajednice i promocija zdravog života i ljudskih prava kroz sport, druženje, zabavu i aktivizam.

Bilo nas je dakako, raznih, u boljoj i lošijoj kondiciji, mlađih i starijih, strejt, gej, lezbejki, outovanih i neoutovanih, dvonožnih i četveronožnih. Jasno nam je svima da nijedna grupa, ma kako ujedinjena krovnom inicijativom bila, nikad nije ujednačena i homogena. I to je divno, kada promovira različitosti, ali umije biti stresno kada se grupa raspoluti oko osnovnih principa koji je okupljaju.

I tu se negdje vraćamo na onaj glas u pozadini, na ono urlanje podno brda, na onog jednog koji je prekinuo i oluju mozgova i očarano gledanje krajolika i grickanje badema i oraščića i luftanje nogu oznojenih u teškim gojzericama i mahanje zastavom duginih boja.

Nek’ je spusti! Nek’ je spusti! Spusti zastavu… zastavu… spusti…

I začas, dok smo prišle momku i djevojci koji su zastavama mahali, one su već bile na podu. Onaj jedan se krenuo udaljavati, pridružio se opet svojoj grupi, za njim je krenuo i vođa grupe koji je, također, intervenisao da se zastava spusti.

Otišli su i na tom je planinskom vrhu, na taj vedar i bistar oktobarski dan, najednom ostala grobna tišina. Tridesetak je ljudi stajalo i sjedilo, okruženo svim inkarnacijama Treskavice i planinama iza planina iza planina, dokle ti pogled seže, sve tamo negdje do Crne Gore.

U takvoj su mrtvoj tišini sjeli na zemlju i oni koji su zastavama mahali.

Tek tad ćemo saznati šta se tačno dogodilo. Homofobu iz neke planinarske grupe zasmetala je simbolika zastave koja se na vrhu zavijorila i nasilno je, remeteći tišinu prirode, tražio da se spusti. Nije bilo dovoljno samo je spustiti, trebala je i simbolično završiti na tlu, na zemlji, pod nogama.

Na te su se napade sa kojima se susreću svakodnevno barjaktarka i barjaktar oglušili, sve dok iz grupe nisu rekli isto: neka ih spuste.

Zastave su spuštene, a oni koji su dotad osjećali mir i ponos, najednom su, ne samo u koljenima i nogama, osjetili umor. Oni koji su, pak, osjećali strah, osjetili su, vjerovatno, nešto nalik olakšanju.

No, stvarno olakšanje i stvarni mir ne dolaze kada se zastava baci na tlo. On dolazi kad se njome maše, strahu unatoč. Jer strah nije ekskluzivitet slabih. On je i snaga jakih. Strah je ispod svakog ponosa.

Stvarno olakšanje dolazi kad se ostane mirno. Stvarno je olakšanje kada se nastavi postojati. Kada se hoda, druži, izlaže i pokazuje. Kada se upire prstom na sebe. Kada se izađe. Kada se popne i ogrne Treskavicom, zastavom, sobom, grupom.

Stvarno olakšanje nije u pametniji popušta, nije u ko se tuče, taj se voli, nije u samo nek’ ne puca. Ono je u ustajanju protiv narodnih mudrosti koji promoviraju sklanjanje umjesto izlaganja, povlačenje umjesto pobune.

Pametniji ne popušta. A ako popusti, propušta priliku za katarzom kakva je uslijedila nakon ovog čina, dok su zemlja i kamenje opet bili pod nogama i dok smo se relativno ujednačenim tempom kretali ka gradu. Neke su grupice malo ispred, neke pomalo zaostaju. Na jednoj se dionici ipak svi sačekujemo, da se okupimo i krenemo dalje skupa. To je onaj dio puta gdje sa strane, na padini, sjedi grupa iz koje je mladić koji je vikao da se spusti zastava. Potom dalje nastavljamo svi skupa, trideset i nešto ljudi, ovaj put, ujedinjeno, bez pukotina u koje se spremno uvlače oni koji poput zvijeri nanjuše strah.

Da je pametniji popustio, propustio bi priliku da nauči da oni koji su zastavama mahali na planinskom vrhu, mašu njima i na centralnom gradskom trgu, njima su zagrnuti i kada ih ne nose. Oni, dakako, ne mogu biti predstavnici ikoga osim samih sebe, ali kada se nađu u grupi, njihova je zastava zastava svih, njihovo je lično političko. U protivnom organizacije i inicijative kakvi su hvale vrijedan qSport gube svoju političku dimenziju i postaju grupa zaljubljenika u prirodu i planinarenje. Što niti je loše, niti pogrešno, ali je, bez toga, oslobođeno aktivističke dimenzije pojačanja vidljivosti, tek jedna u nizu neformalnih organizacija koje se bave promocijom zdravog života i uživanja u prirodnim ljepotama.

No, dok god stoji iza svoje agende, ovakva inicijativa mora jasno i glasno svim ljudima dobre volje dati do znanja da lično jeste političko. Kao što odlične vodičice jasno i glasno daju do znanja da se na planinske ture ne ide bez gojzerica, štapova i slojevite garderobe, kao što brižljivo podsjećaju na rehidraciju na svakoj pauzi i presvlačenje mokre robe na cilju, tako su i one, i svi/e okupljeni/e oko inicijative, dužni podvući i ideološke uvjete iza kojih stoje. To, dakako, ne znači da će se izleti pretvoriti u radionice i predavanja, niti da svi nestrejt ljudi koji pohode izlete moraju biti nužno javno out, ali znači da će se razgovarati i da se oni/e koji/e žele govoriti i pokazivati neće, iz straha od neartikulisanih krikova s dna brda, ušutkavati i sklanjati. Kako je svima jasno da na ovakvim događajima nije mjesto homofobiji, trebalo bi im biti jednako jasno da nije niti autohomofobiji.

Komentari

komentara