Lamija Begagić: Učiti pobunu

Piše: Lamija Begagić

Neosporno je da svaka parada ponosa odašilje poruke ljubavi i slobode kao osnovnih ideja i principa na kojima bi čovječanstvo trebalo odavno već čvrsto stajati. No, jednako je neosporno i sasvim jasno da nema slobode bez pobune i da ne bi trebalo biti prajda bez jasnih i jako glasnih političkih zahtjeva.

Zato su sve parole, feminističke, radnopravaške i ine druge koje se pronosaju po ovdašnjim prajdovima uvijek dodatna zvjezdica na imaginarnoj rejting listi balkanskih parada ponosa.

Ovogodišnja zagrebačka Povorka ponosa iznjedrila je nekoliko takvih parola, zahtjeva i inicijativa, a jedna od prepoznatljivijih koju je pronosala grupa građanki i građana svakako je: Pederska internacionala protiv granica i kapitala.

Ne samo da je vješto sročena i lako pamtljiva već ima i sve što parole trebaju imati: jasnost, konciznost, humor i poruku.

U doba kada Evropa zatvara granice i ključa se iza sedam brava pred najranjivijim kategorijama društva, a SAD iz tih najranjivijih izdvaja najranjivije pa ih odvaja od roditelja, dići glas protiv imigracijskih politika, nacionalnih država, granica i kapitalističih orgijanja, obaveza je i dužnost svih nas.

Svi to, dakako, ne rade, nekima je prajd samo prostor da pronosaju nove šarene čarape ili izvedu psa s rainbow maramom i u tome, naravno, nema ništa loše, dok je drugima to ipak platforma za neslaganje. Svi šetači i šetačice su saveznici i saveznice, jer su izašli, jer su tu, i nema jednakijih među jednakima.

No, s druge strane, nisu jednakiji neki šetači, ali jesu neke parade. Naročito kada se dese uprkos zabranama, kao ona u Istanbulu, gdje su hiljade ljudi izašle na bočne ulice, protiveći se represiji, cenzuri i upozoravajući na stanje ljudskih prava pod režimom predsjednika Erdogana.

Da li ponos rađa pobunu ili pobuna ponos, bilo bi zanimljivo raspravljati, ali sasvim je sigurno da se i pobuna i građanski aktivizam uče. U zemljama koje nemaju naročitu tradiciju građanskog bunta ili u represivnijim sistemima gdje se isti sasijeca u korijenima, to ide nešto teže, a u idealnim bi se sistemima o pobuni učilo u školama, kako bismo kasnije dobili generacije studenata i studentica spremnih da reaguju, prepoznaju i promijene.

U takvoj jednoj idealnoj školi idealnog sistema obavezna lektira bila bi, recimo, odlična knjiga za djecu, Pobuna začaranih zečeva Arijela Dorfmana.

Autor ove izvrsne priče borac je za ljudska prava, pisac i pjesnik, rođen 1942. godine u Buenos Airesu, Argentina. Studirao je književnost u Čileu gde je do vojnog puča 1973. godine bio savjetnik za kulturu u vladi Salvadora Aljendea. Godine diktature Augusta Pinočea proveo je u izgnanstvu u Parizu, Amsterdamu i Vašingtonu. Već trideset godina živi u SAD-u i radi kao profesor književnosti na univerzitetu. U svojim radovima bavi se važnim temama kao što su tiranija, izgnanstvo, ideologija…

Njegovo djelo namijenjeno djeci Pobuna začaranih zečeva objavila je beogradska izdavačka kuća Fabrika knjiga, a za sve vas koji bi bitnu temu pobune i otpora radili sa djecom, bilo da se radi o vašoj, komšijskoj, porodičnoj ili da predajete u školama i na bilo koji način radite s najmlađima, knjiga se u cjelosti (sa sjajnim ilustracijama Maje Veselinović i u prevodu Đorđa Bajazetova) može naći online, na stranicama Peščanika.

Knjiga na djeci prijemčiv način propituje vlast, diktaturu i pobunu kroz priču o kralju vuku, začaranim zečevima njegovim podanicima, majmunu fotografu i njegovoj buntovnoj kćeri.

Apsolutna preporuka – za generacije koje ne šute i ne trpe.

Komentari

komentara