Lamija Begagić: Zapis o dramama

lamija za coverPiše: Lamija Begagić

Drame. Uvijek su drame. Drame na chatu, drame uživo. Drame u spavaćoj sobi, dok ne padnemo u krevet, umorne od drame, pa odradimo seks koji bude ludo divan i katarzičan samo jer mu je prethodila drama. Drama rastanka. Drama prekida. Čak su i mirenja dramatična. I stalno tako. Zašto onda to radimo uvijek i opet i iznova?

Gluha je noć, ona iza koje, dok pucneš prstima, dođe zora. Iza trećeg-četvrtog brda, već se čuju ptice, ove oko nas stidljivo čiste glasnice i spremaju se za budnicu. Sjedimo na klupi u parku, ona mi priča o svojoj bivšoj. I njenoj bivšoj. I bivšoj prije bivše. Na pitanja koja na kraju postavlja, jedva i da očekuje odgovor. Smijem se. Odnose koje mi prepričava, odrobijala sam u nekoliko navrata u svojih trideset i nešto. Dok sam bila njenih nježnih godina (Nije mi dvadeset i sedam, već tri do trideset! – govori panično), drama nikad ne bi prestajala, samo bi se iz partnerske prelijevala u unutarnju, onu koju nisam dijelila s drugima. Moje vlastite drame! Analizirala sam post festum šta je ko kome rekao, jesam li ja mogla bolje, je li ono baš značilo to ili se možda iza svega krila dobra namjera, želja, naklonost, ljubav?

Utješila bih je, ispričala joj kako sam i ja nekad tako, ali ne osjećam se dobro u toj patronizirajućoj koži, to što imam desetak godina više, ne mora nužno biti moja prednost. Rekla bih joj nešto nakon smijeha, kojeg nipošto ne bih željela da protumači kao podsmijeh. Mila je i draga, mada o njoj znam premalo. Naš prvi susret dogodio se prije koji sat, u dimnim oblacima obližnjeg kluba iz kojeg smo iskoračile u ovu predzoru.

Znaju li tvoji?

Zbunjena je preokretom u razgovoru, ovako prosto i ogoljeno pitanje teško da je očekivala.

Mmm. Da. Da. – govori dok klima glavom – Znaju i mama i buraz. Ok su s tim.

To je super. Pričaš li im o tome?

O čemu?

O dramama.

Nasmije se. Pa i ja, opet. Od viška smijeha, ne može nam biti loše.

Ozbiljna sam, znaš, kakve su da su, tvoje su. Moraš ih dijeliti.

Draga moja, dok bih ja to prepričala, to bi već bilo stvar prošlosti. Ni vrijeme ne prolazi toliko brzo kao drame u lezbejskim vezama.

Negdje između našeg smijeha i njenih sjajnih replika, dogodila se zora. Popucao je mrak kao tanki ledeni pokrov, promolilo se dnevno svjetlo iznad naših glava. Poželjela sam joj ispričati o svojim drugarima i drugaricama koji su načelno out, otvoreno pričaju s prijateljima, svoje su izbore obznanili starcima, braći i sestrama, ali detalji njihovih života, ljubavi, veza i odnosa, u porodici ostaju prešutkivani.

Nije drama ona u spavaćoj sobi nakon koje slijedi odličan seks, koliko je ona za porodičnim ručkom nakon koje slijedi veličanstvena tišina. Odvratna, neprijateljska tišina što se reže tim džinovskim nožem za meso što stoji na stolu.

Poželjela sam joj ispričati o njihovim agonijama dok čekaju svoj red, da sestra prvo o zarukama, da brat prvo o sinoćnjem dejtu, da sestra o raskidu, da brat o razvodu, pa da onda oni serviraju tek djelić svoje najpitomije i najumivenije dramice, one najušminkanije, baš onako za porodičnog ručka.

Zato što ih volimo. Jer su naše, jer ih same pravimo, bez pomoći, ali ih same i liječimo. Zato to radimo uvijek i iznova. To ti je odgovor na tvoje pitanje.

Dobar odgovor – kaže, pa se nasmije.

Volite svoje drame. Jer vaše su. Vaš je poraz ako ih ne ukrotite i vaš trijumf ako ih pretvorite u ljubav. A samo onima koji žele vaše drame, dajte i malo svog trijumfa, odvagajte im koji počasni karat zlata.

To sam naučila jednog praskozorja i to bi bilo dobro ne zaboraviti kad ponovo padne mrak.

Komentari

komentara