LGBT Čitaonica: Anes Osmić: Priča “Tipična večera u predgrađu”

Piše: Redakcija
Foto: Privatna arhiva

Nakon što smo predstavili/e četvero slovenskih književnika/ca koji/e će učestvovati u književnoj večeri “Poqueerena književnost”, 19. jula u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu, vrijeme je da predstavimo i bh. književnike/ce.

Prvi od njih je Anes Osmić (1991.), nastavnik, novinar, književnik i reditelj. Živi i radi u Sarajevu. U nastavku čitajte njegovu priču Tipična večera u predgrađu.

Tipična večera u predgrađu

Rominjala je kiša – spora, sitna, dosadna. Mačak je lijeno zijevao pored kreveta. Ležala sam dva metra od slika na mobitelu muža – posljednjeg parčeta istine. On je i tu nedjelju bio s Milanom na treningu. Ustajao vazduh u stanu krvnički je gušio miris čaja od jasmina pod mojim nosnicama. Tišina se oko mene razvlačila kao prijesno tijesto.

Doći će brzo i odmah me s vrata poljubiti u ivicu obraza, osmjehnut’ se osmijehom razigranog djeteta i meni će iste sekunde biti jasno – koliko unatoč svemu – silno volim svog muža.

Minute kao umorne kamile vuku se po sobi. I srce mi je trenutno nalik kakvom pustinjskom cvijetu kojem niti imam snage vode doliti niti ga do kraja iščupati. Zato umjesto u njega biram da gledam u pete – ostarjele i popucale.

Doći će za dvadeset minuta, da budem preciznija. Nikad ne ostaju duže od predviđenog. Moj muž savršeno raspoređuje svoje vrijeme na nas dvoje – mene i poslovnog partnera Milana. Zaključujem to dok uzimam strugalicu za pete u ruke, baš onu koju mi je Milan kupio na jednom od njihovih poslovnih putovanja. Kada su skupa, barem pomisle na mene, pa kupe neku sitnicu, baš divno od njih – zaključujem stružući sve oštrije pete piljeći u ostatke kože na peškiru.

Perem pete nad kadom, mažem stopala kremom, te kako više osjećam, a manje razmišljam, sve sam sigurnija da to nisu crno-bijele stvari.

Doći će gladan i iscrpljen. Do vrata će ga dopratiti Milan kako bi se pozdravio sa mnom. Uvijek je tako iskreno ljubazan i srdačan prema meni. Pozvat ću ga noćas na večeru. Naručit ćemo nešto iz Vijetnamca. To moj muž voli da jede s nama dvoma.

Sređena stopala, Mačkov nezainteresirani pogled – soba bez odgovora.

Na prozoru odraz farova. Vrata se otvaraju i čujem ih kako se smiju. Ustajem da vidim kroz prozor muža sretnog i veselog s drugim muškarcem.

Na stolu ohlađen čaj, zaboravila sam skroz na njega. Milan se kao veliki čajoljubac šali, pa kaže da svaki puta kada neko ne popije čaj do kraja u svijetu izumre po jedan jednorog. Moj muž, Vladimir, smije se kao i obično njegovim tričarijama. Odem do toaleta da se umijem. Najedanput mi je hladno. Mačak se mota oko nogu. Odgurnem ga, zaskiči.

Zatičem ih u kuhinji kako biraju hranu za naručiti. Vladimir naklatio lakat na Milanovo rame. Kikoću se kao mala djeca.

Mogli smo, kaže Milan, pustiti neku muziku. Možda s radija – dopuni ga moj muž otvarajući bocu vina. Sipa prvo meni, pa onda Milanu. Dobro je, barem sam toliko zaslužila na domaćem teritoriju. Vrtimo stanice. Na jednoj zazveči reklama: Noblice, noblice, siđite sa police… Zadržimo se na toj stanici raspravljajući kako se ova reklama opet našla na radiju.

Sjećaš se prvog dejta? – pita me Vladimir najedanput. Smijem se tupo, kao ne sjećam se, sve sam zaboravila, nema potrebe više ni da se sjećam, a slika kada na prvi dejt donosi Noblice i kafu u termos boci, pa kaže Ajmo negdje u park nikad življa i jasnija.

Tu sliku u meni prekida pjesma s radija: jer ti si sada znam više voleo njega, o zašto se ti i ja ne bi odrekli svega, jer ti si sada znam njemu prijatelj bio, ti ne bi zbog žene nikad druga izgubio. Svaki stih mi se zariva u srce kao tup nož i dok s radija cure posljednji taktovi pjesme zurimo jedni drugima u tijela koja drhture kao površina pudinga. Zrak u prostoriji nešto uhvatilo za gušu i ne pušta.

Milan me pita da li mi je haljinu koju noćas nosim donio Vladimir s jednog od njihovih putovanja. Ovu? – pitam nehotice prolijevajući vino po grudima. Njih dvojica se prestrave – kao da sam prosula krv, a ne vino. Okrenu glavu u stranu kao sujevjerne babe da ne gledaju u znak koji donosi sedam godina nesreće. Jesi je ti izabrao za mene? – pitam brišući bezuspješno mrlju. Ja mu nikad ne bih dopustio da ti kupi nešto s takvim cvijetom – kaže Milan smijući se. Moj muž se također nasmije te doda da sam i sama bila preneražena tim nepotrebnim detaljem na haljini. Izustim da kažem kako Milan i ja očito imamo isti ukus, ali umjesto toga s haljine boje senfa otrgnem veliki smeđi cvijet i spustim ga na sto među nas troje. Njih dvojica me zagledaju ozbiljno. Bolje? – pitam Milana. Bolje – odgovori i nekako teško uzdahne.

Zvono na vratima – klopa. Milan skoči sa stolice. Ostajemo sami u kuhinji Vladimir i ja. Čas gledamo jedno drugo u oči, čas u prazno Milanovo mjesto za stolom. Pruža ruku prema meni i prstom lagano kao da miluje kakav biljeg prelazi preko mrlje od vina na mojoj haljini.

Milan ulazi s hranom, spušta je na sto, otpakuje i servira prvo meni, sebi, pa Vladimiru. Dospe nam i vina. Večeramo moj muž, njegov kolega i ja. Zalogaji spori i dugi režu tišinu na troje. Nije loše –  kažem misleći na hranu. Nije, nije! – dopuni Milan brže-bolje misleći ne znam na šta. Onda zastane, spusti viljušku na sto, pogleda me. Podigne otkinuti cvijet sa stola te ga nježno zadjene u moju kosu. Pramen kose mi padne preko ruba obraza. Vladimir mi polako kao da je to trenutno najvažnija stvar na svijetu popravlja frizuru. Milan nam se osmjehuje, Mačak mota oko stola – tipična večera u predgrađu.

Komentari

komentara