LGBT Čitaonica: Barbara Matejčić: Živila pička

LgbtČiTAONICA je nova rubrika našeg portala u kojoj ćete svakog drugog ponedjeljka u mjesecu moći čitati queer priče i poeziju, kao i prikaze, recenzije i preporuke književnih djela queer tematike. Rubriku uređuje književnica Lamija Begagić, a danas donosimo priču Barbare Matejčić pod nazivom Živila pička, iz knjige Kako ste?.

Piše: Barbara Matejčić

Kada je Lani* doletjela šaka u leđa, nije stala, nije se osvrnula, nije se ni prestrašila. Udarac joj je zatresao mršava ramena, zatomila je bol u sebi i samo u pola glasa Tei rekla: “Evo opet, Kralju” i nastavile su hodati. Bilo je 4.30 ujutro, 17. lipnja 2012. godine. Noć je postajala sve tanja, svjetlo se probijalo blijedeći nijanse tamnomodre, kao da je netko daleko iza neba upalio lampu. Plaža Bačvice u Splitu je mirovala, poneke su grupice ljudi sjedile na klupama, možda je i s mirne površine mora dopirao prigušen smijeh noćnog kupanja.

Lana se s prijateljicama vraćala kući. Slavile su rođendan jedne od njih uz more na Marjanu i onda otišle na Bačvice, gdje su popile koje piće u nekom od gomile nezapamtljivih kafića zaglušljive muzike. Nije im bilo naročito zanimljivo pa su odlučile otići. Osam ih je krenulo plažom pa put grada, preko željezničke pruge, tamo gdje ih se godinama znalo skupljati i po tridesetak nazivajući to mjesto “Živila pička”. Zato što su sve žene, zato što vole žene ili samo zato što su tako nazdravljale, svejedno. Lana je s Teom išla na kraju te male, razlomljene kolone. Sjeća se da su prošle pored skupine mladih muškaraca. Čula je neko žamorenje i promislila: “Sad će nešto dobacit.”

“To mi je već automatizirana misao”, kaže. Nije prošao ni jedan dan od njezine šesnaeste, kada je prvi put obrijala glavu i otkada više nije pustila kosu, a ima tome sedam godina, da joj netko nešto u prolazu nije rekao ili komentirao dovoljno glasno da to čuje.

“Lezbačo, pogledaj se na šta ličiš!”, bilo je prvo što je to rano jutro čula nakon što ju je čvrsta šaka pogodila u kariranu zeleno-crveno-bijelu košulju. Kratka smeđa kosa, naprijed dugi plavi pramenovi stilizirano dignuti visoko poviše čela, veliki, crni okviri naočala. Tamnosmeđe hlače do koljena, na nogama crne vansice, zakopčana do zadnjeg dugmeta na košulji. Na sebi je imala ružičaste gaćice s likom Hello Kitty.

Lana je odrasla u malom mjestu na jugu Hrvatske. Na fotografijama iz ranog djetinjstva ima jednostavnu frizuru s kojom su mnoge djevojčice odrastale: ravna kosa do ispod uha i guste šiške. Odjevena je u šarene majice i hlače. Haljine je pristajala obući samo kada bi joj mama obećala nešto zauzvrat. Najčešće je to bilo kinder jaje. Bila je jedina curica u vrtiću koja je koristila plavi tanjur jer iz ružičastog nije htjela jesti. Tata je zvao nju, ali ne i stariju sestru, “sine”, družila se s dječacima jer je voljela igrati nogomet i zabijati golove. Ipak, nikada nije htjela biti dečko. “U djetinjstvu sam žalila šta sam cura jedino da bi mogla na miru igrat nogomet i da me niko ne pita šta sa mnom nije u redu.” Radi srednje škole se preselila u Dubrovnik. Imala je 16 godina kada je u đačkom domu upoznala curu za koju se govorilo da je lezba, što je svima, pa i njoj, bilo strano i odbojno. Ipak su se počele družiti. Slušale su muziku, gledale lezbijsku seriju “L Word” i jednom su se, nekako već, poljubile. Lana danima poslije tog poljupca nije mogla spavati. Nije jela, nije išla u školu, nikome ništa nije rekla. Plakala je ispružena na krevetu u maloj đačkoj sobi i pitala se što se s njom događa. Je li sada monstrum? Je li poremećena? Može li se to ispraviti? “Mislila sam da me triba ubit jer sam iznevirila roditelje i sve šta sam tribala bit. Odgajali su me tako da se triba udat i imat dicu, da su pederi i lezbe bolesni. A meni se s tim poljupcem sve posložilo. Sitila sam se da sam s osam godina s prijateljicom gledala ‘Marisol’, ne zato što me interesirala glupa serija, nego da mogu buljit u glavnu glumicu. I da sam išla na ples zato što mi se sviđala voditeljica grupe i da sam se tila družit sa sestrom samo zbog toga što su me zanimale njene prijateljice. Postalo mi je jasno da sam gej, da sam oduvik bila i da ne znam šta ću s tim.”

Kada su se nakon prvog udarca Lana i Tea ipak usudile okrenuti, vidjele su da šestorica, sedmorica idu prema njima. Sljedećeg trenutka je jedan od njih, sasvim mlad, u kratkim hlačama i gol do struka, Lanu tresnuo stisnutom šakom u glavu. Srušila se na pod. Sjeća se da se našla u moru, netko ju je odvalio koljenom u glavu, naočale su joj se razletjele, tražila ih je u mokrom pijesku i odjednom su trojica bila oko nje. Jedan ju je mlatio nogom, drugi šakom, za trećeg nije sigurna. Pokušavala se pridignuti, ali su je udarci vraćali u pijesak. “U glavi mi je bubnjalo: ‘Digni ruku, zamahni, napravi nešto’. I zamišljala sam da dižem ruku, da ga udaram, znam se obranit, nisam nesposobna, ali nisam mogla. Samo sam stala ka lutka i pustila da me tuku.” I onda joj se sjećanje gubi.

Tea je tog dana, 16. lipnja, pred kompjuterom pratila prijenos uživo Gay Pridea u Zagrebu, istovremeno na chatu s prijateljicama komentirajući cure koje su prolazile, transparente, govore, dobru atmosferu. Euforija ju je držala već danima, otkako je u Splitu bila na prvom Prideu u životu. Na prošlogodišnji, prvi splitski Pride nije išla jer je tako obećala mami, a onda je sebi obećala da više ni jedan u svom gradu neće propustiti. U sedmom razredu osnovne škole se prvi put zaljubila i nije je to mučilo. “Bile smo zajedno, bilo nam je lipo, i to mi je bilo dovoljno”, kaže. Samopuzdana je, govori glasno, ne pazi hoće li je tko čuti. Kroz srednju je školu s curama s kojima je bila u vezi bila mali gej svijet za sebe. Druge “kao što su one” nisu poznavale. Onda je s 18 godina preko internetskih foruma saznala da se u Splitu organizira gej party i otišla je. Sama. Tako je upoznala cure s kojima će šest godina kasnije tu večer biti na Bačvicama. Prethodnu subotu, 9. lipnja, noću su prošle istim putem, preko plaže, zviždeći i vičući slavile su Pride na kojem su tog dana bile. Većina njih prvi put, nakon što su slomile strahove u sebi. Strah da ne povrijede bližnje, strah da će biti napadnute, strah da će ih netko vidjeti. Lana je baš u vrijeme Pridea igrala malonogometni turnir u Zagrebu i umjesto da ostane na dodjeli medalja, jer je njezin tim pobijedio, žurila je nazad u Split da navečer slavi s curama. Ta pobjeda nije bila ona koju je mogla propustiti.

“Nakon splitskog Pridea sve smo se nekako uzdigle. Bile smo ponosne šta smo imale muda ić na Rivu nakon onog šta se prošle godine tamo dogodilo. Noću nisam mogla zaspat od ushićenja. Dolazilo mi je da s balkona vičem na sav glas: ‘Ja sam lezba i odjebite svi kojima to smeta!’ To je šarenilo u mojoj glavi trajalo točno tjedan dana. Dok nas nisu spustili na zemlju na Bačvicama”, kaže Tea.

Lanu su tukli šakama po glavi, cipelarili je dok je bila na podu, beživotno tijelo joj je letjelo plažom. “Onaj tip koji ju je prvi udrija govorija je da smo sve bolesne, beštima nam boga i mater. Žile su mu iskočile na vratu koliko je urla. Ima je sumanut pogled i krenija je na nju ka da će je ubit. Ja sam njega tila ubit, ali umisto toga sam samo plakala i ponavljala ‘Šta mi radiš prijateljici, šta smo ti napravile, jesi ti normalan?'”, prepričava Tea jedne od noći koju smo samljele razgovarajući do jutra u Splitu, mjesec dana poslije napada. Na treskavoj mobitelskoj snimci koju je jedna od njih, Filomena, zabilježila, vidi se Teina duga blajhana kosa i čuje povišen glas kojim mahnito viče: “Je l’ je tučeš zato što nema dugu kosu?”, Vanda koja pokušava sve smiriti i obraća se napadaču s: “Prijatelju, mir, mir…”, mršavi tip koji ide za Lanom i govori: “Sve ću vas ubit!” Pesnica koja dolijeće Filomeni u glavu prekida njezinu snimku.

“Samo sam čekala kad će me u Splitu pretuć. Stalno me neki gadni tipovi odmjeravaju, stalno neko nešto komentira, gledaju me u oči i klade se jesam li muško ili žensko. Ali ja se dobro osjećam u svojoj koži i neću se minjat. Neću nosit suknje, neću se šminkat, neću pustit kosu. Neka mi ispale metak u čelo, ali ne dam da me promine”, kaže Lana.

Metak u čelo nije samo metafora. Već joj je jednom bila prislonjena cijev na sljepoočnicu. U splitskom klubu “Dubai” nepoznati je tip njezinu curu hvatao za guzu. Lana se umiješala, a on je izvadio pištolj. Imao je drvenu nogu pa mu je uspjela nekako pobjeći na ulicu. Zavukla se pod auto i čekala da ode.

“Najučestalije pitanje koje sam u životu čula je: ‘Momak, imaš li 18?’ U studentskoj menzi sam jedanput morala dignit majicu da mi poviruju da sam ja ta cura s moje iksice. Ne kužin koji je problem sa mnom. Je l’ ja stvarno izgledan ka muško?”

“Ne izgledaš, Lave. Prekul si, ništa nemoj minjat”, odgovara joj Tea.

Lana sjedi raširenih nogu. Unatoč vrućini ne skida mali sivi šešir s vrha glave, umanjenu verziju onih kakve su nekoć nosila gospoda. S nisko spuštenih kratkih hlača od svijetlog džinsa vise tregeri, u običnoj je, pamučnoj majici. Nema nimalo šminke na osunčanom, ovalnom licu, pravilnog nosa i punih usta. Oči su joj krupne, prodorne, vojnički zelene. Lako je zamisliti u nekoj hipsterskoj reklamnoj kampanji. Dječački lijepa mlada žena koja se ne trudi biti lijepa.

Mlatili su je desetak minuta na Bačvicama kada su došli policajci. Filomena ih je pozvala, mada im nitko od cura ne vjeruje. Neke od njih su već bile napadnute i policija im nije pomogla. Ali nisu mogle otići spavati kao da se ništa nije dogodilo. Ohrabrene Prideom, nisu htjele šutjeti. Napadači su se razbježali prije nego što su došla dvojica policajaca. Ostao je jedan, onaj koji je najviše tukao Lanu. Stariji, sijedi policajac ga je oslovio imenom i pitao radi li to opet probleme. Poslije će se pokazati da ima 17 godina, da je navijač Hajduka, da na Facebooku ima puno prijatelja, na profil stavlja nacističke simbole i fotografije Ku Klux Klana, član je grupa “Svi su muški svinje. Jel tako, kurve?” i “Ako knjiga ne dira mene, neću ni ja nju!”. Pred splitski Pride je stavio snimku užasnog napada na Povorku ponosa u Beogradu 2001. godine i uz puno uskličnika komentirao: “Ovo oću u Splitu! Ubij pedera!”

Kada su policajcima rekle da su napadnute zato što su lezbijke, podsmijeh se uvukao u njihov pogled i glas. Tinejdžer je ponavljao: “Tukli smo vas i prošle godine, tuć ćemo vas opet” i preko policajčevog ramena zamahnuo prema Lani. Jedna od cura je tražila da ga privedu, a policajac, onaj stariji, odgurnuo ju je tako da je pala. Lana, Tea i Filomena su odlučile otići s policajcima u postaju kako bi prijavile napad. Rekli su im da će drugim autom privesti napadače. Drugog auta nije bilo. U postaji su policajci izmilili iz svojih kancelarija i okupili se oko njih. “Došli su nas gledat. Bilo im je zanimljivo, vjerojatno su prvi put vidili lezbe”, kaže Tea. Među njima je ugledala mladu zapisničarku i pomislila da će ipak imati nekoga na svojoj strani. Pokušavala je uhvatiti njezin pogled ne bi li se uspostavila solidarnost među njima, ali ona je držala glavu u papirima, nije joj mogla vidjeti oči. Sve dok nije Lanu pitala dokumente, a ona joj je kroz plač odgovorila da ih zajedno s naočalama nađu u pijesku na Bačvicama, tamo gdje su je tukli. Zapisničarka je konačno podigla glavu i rekla: “Slušaj ti, mala, prestani se bahatit.” Filomena je tražila da joj kažu ime policajca koji joj je gurnuo prijateljicu, na što se taj isti, sijedi policajac nadvio nad nju i s otvorenim dlanom zaustavljenim u zraku pored njezinog lica podviknuo: “Hoćeš da ti sada opalim trisku?”

Lani je desna strana glave naočigled naticala, tijelo joj se savijalo na stolici i tiho je govorila Tei: “Kralju, manta mi se, past ću u nesvist, ne mogu više stat ovde.” Nitko ih nije pitao treba li ih odvesti u bolnicu. Obavili su im alkotest, nisu im pokazali nikakav zapisnik, jer ga nije ni bilo, i nakon sat vremena su otišle. Uputile su se pješke do hitne pomoći. Lanu je boljela noga pa se oslanjala na Teu. Uskim, ispucalim, automobilima zakrčenim trotoarom ispred njih je koračala Filomena, povremeno se bezglasno osvrćući prema njima. Nisu razgovarale, samo su plakale. U rano nedjeljno jutro ulice su bile prazne. “Grad mi je u svom uobičajenom ritmu djelova nestvarno, ka i danima kasnije. Bilo mi je jasno šta se dogodilo, ali ne i da se meni to dogodilo”, kaže Lana. Ne sjeća se da su putem ikog srele. Dok su oko 6.15 prolazile pored samostana Sv. Klare, omeđenog visokim zidom izvan kojeg redovnice već cijelo stoljeće ne izlaze vani, čula su se zvona jutarnje Zdravo Marijo.

Tek kada ju je mama nazvala nakon nekoliko dana, Lani je postalo stvarnim ono što se dogodilo. Policija joj je obavijestila roditelje. Sama im nije rekla jer je znala da će odmah doputovati, a nije htjela da je vide natečenu i modru. Isti dan su došli u Split. Mama joj je donijela sarme, kašete voća i povrća, kolače i omiljeno obiteljsko jelo sa sirom i kulenom. “Stalno me grlila i ljubila, od čega me cilo lice bolilo, a tata gotovo da nije progovorija, nije zna kako bi. Na odlasku sam ga zagrlila, a on je staja ka stablo, ka stup.”

Lanini roditelji ne znaju da je gej. Možda pretpostavljaju, ali im nikad nije potvrdila. Mama je često pita za dečke, kupuje joj haljine i suknje, dok se s ocem prešutno razumije. “Uvijek sam bila povezanija s ocem, mada mi je žaj mame jer je trpila razna njegova sranja i cila je očeva familija ne voli. Baka i očeve sestre su uvik govorile protiv nje. Smatrale su je seljankom iz Bosne, di je rođena, iako je studirala u Zagrebu i zbog oca se preselila iz Beča u njegovu selendru.”

U bolnici su ih pustili da čekaju. Onda su im rekli da se vrate kasnije jer se dogodila prometna nesreća i očekivali su gužvu. Razišle su se. Lana je došla kući, uzela bicikl i išla kupiti cigarete. Na cesti je auto zamalo naletjelo na nju, vozač je izbacio glavu kroz prozor i zavikao: “Kako to voziš, pederčino, ubit ću te!” Panično je počela vrtjeti pedale i sklonila se na pločnik. Kada je došla kući, nije mogla zaspati pa se uhvatila čišćenja podstanarskog stana. U glavi joj je tutnjala bol, plakala je i ribala podove, kuhinjske stalaže, kupaonicu, sve dok više nije ostalo ništa za očistiti.

“Inače ne plačem ni pred kim. Ne zato šta to skrivam, nego ne mogu plakat pred drugima. Nakon ovoga plačem na sve. Čim neko povisi ton, počnem se trest. Već misec i po dana nisam normalno spavala. Od onda. Sanjam tog tipa koji me tuka, sanjam da ima nož i da nas ubija. Tako bi i bilo da ga je ima. I to sve zbog mene, ni zbog koga drugog, samo sam mu ja smetala. Cilo vrime mislim na to. Da smo mogle nastradati zbog mene. Bojim se gledat nepoznate ljude u oči. Čim me neki muški pogleda, mislim da će me prokinit nogon. Stalno držim prst na mobitelu, spreman za poziv ako se nešto dogodi.” Lani se oči pune suzama, ali joj se ne prenose na glas. U glasu joj je ljutnja. Počinje sve jače tresti noge. “Ne mogu više. Ne da mi se više trpit sva ta sranja. Sva ta omalovažavanja. Ne da mi se više odgovarat na pitanja jesam li muško ili žensko, lezbača ili šta već. Stvarno ne mogu. Neka me nazivaju kako hoće, samo da ne moram to slušat. Šta koga briga šta sam ja? Možda bi mi bilo lakše da sam se rodila s kurcem, ali sviđa mi se šta sam žena i šta volim žene. Tu sam, kakva god da jesam. I neka me puste na miru. Želim jedan jedini dan proći kroz grad i da mi niko ništa ne dobaci. Samo jedan dan.” Lana čvrstim pokretom zapešćima miče suze, kao da ih tjera od sebe. Noge tako silovito i brzo širi pa skuplja da joj gola koljena zvučno lupaju jedno o drugo.

Dvadesetak dana nakon napada, Lana je otišla psihijatru. Psihijatrica je zapisala: “L.L., rođ. 1989., neudana, studentica, živi u Splitu. Do sada nikada nije bila u tretmanu psihijatra. Sadašnje tegobe su se pojavile neposredno nakon navodnog fizičkog napada više nepoznatih osoba dana 17.06.2012. Od tada se pacijentica osjeća izmijenjeno. Uplašena je, psihomotorno napeta, izrazito tjeskobna, plačljiva. Ima izražene smetnje usnivanja i prosnivanja uz košmarne snove iz kojih se budi u strahu, uplakana te ne može ponovno usnuti. Strah ju je izić iz kuće sama. U nekoliko navrata je imala paničnu ataku.”

“Jebeno ćemo popušit. Jedino šta će se dogodit je da će me opet neko istuć, uvjerena sam u to”, kaže Lana.

“Prestani to govorit, kako možeš to mislit?”, odgovara joj Tea.

“Mogu, Kralju. Ako izađem na ulicu i čujem kako govore ‘Pogledaj ove lezbačetine, tribalo bi je ubit’, šta da mislim? Reci mi, šta mogu očekivat?”

Tea šuti neko vrijeme i onda je pogleda: “Šta ćemo, Lave?”

“Nemam ti pojma, Kralju. Prominit ćemo svit. Ili ćemo priznat poraz i otić odavde.”

Prstima poklapa oči.

Irena i Darija su pravile višnjevaču kada su im cure u nedjelju ujutro javile da su napadnute. Jedine su u društvu u dugogodišnjoj vezi. Žive zajedno u malom, lijepo uređenom stanu u kojem je Darija provela cijeli život. Mama joj je umrla, oca slabo viđa, nije nikada živio s njima. Okupile su se kod njih i smišljale što će. Irena je Lani miksala hranu i tjerala je da pije. Vilica ju je previše boljela da bi mogla jesti išta drugo. Lana ništa nije razumjela. Gutala je tablete protiv boli, lice joj je oteklo i poljubičastilo, na mahove joj se slika gubila, kao da joj se resetirao vid. Odlučile su alarmirati medije i potražiti pomoć LGBT udruga, unatoč strahu od toga da im imena budu objavljena. Ni jednoj, osim Teine mame, roditelji ne znaju da su gej. Popodne su otišle s Lanom ponovno u bolnicu. Medicinska sestra joj je rekla: “Momak, ajde na rendgen”, mada je držala njezine dokumente u ruci. Kada ju je Irena ispravila, samo je dodala: “Ma vidi ti to, cura pa se tukla.”

Tu su večer oko ponoći išle na spavanje. Irena i Darija u svom, bračnom krevetu. Lana, Filomena i Vanda skupljene na ležaju u dnevnom boravku. Lana cijelu noć nije mogla zaspati. Razmišljala je hoće li joj roditelji saznati, kako će reagirati, zbog čega baš ona, što s njom ne valja, treba li ipak nešto promijeniti na sebi, hoće li bit drugačije ako pusti kosu i odijeva se ženstvenije. Gledala je modrice na usnulom Filomeninom licu i očaj se zgušnjavao u njoj. Mislila je da joj je prijateljica pretučena samo zbog nje i da se ništa nikome ne bi dogodilo da tu večer nije bila s njima. Zaspala je oko 6.30 ujutro i probudila se pola sata kasnije.

***

Krajem kolovoza sam zadnji put vidjela cure. Višnjevača je sazrijela, Irena ju je dijelila u kvartovskom kafiću u kojem Filomena radi, muzika je bila glasna i dobra, Tea je uzbuđeno govorila o tome kako će organizirati queer party u Splitu. Spustile smo se do kluba O'Hara, dogovor je bio da tu večer idemo plesati. Lana pleše s cigaretom u ruci i bocom piva u džepu, prilazi poznaniku u invalidskim kolicima i vrti ga po podiju. Katarinu, za koju Lana misli da je izbjegava otkako su ih napali na Bačvicama i krivi sebe zbog toga što joj se prijatelji boje s njom ići gradom, u gužvi netko hvata za stražnjicu. Ona se okreće i kaže: “Jebi mater”. Darija kratko ljubi Irenu, cure skaču, okružene drugim curama koje se uvijaju u uskim haljinama i ogledavaju u pogledima muškaraca. Klub se zatvara i netko predlaže da se noć produlji u obližnjem, vanjskom bazenu kluba Pošk. Preskačemo ogradu, uskačemo u još toplu vodu, utrkujemo se na pedeset metara, odmjeravamo kako tko pliva delfin, ronimo u mraku. Jedan se od muškaraca, koji su tu došli poslije nas, presvlači, gol je, samopouzdan, okrenut licem prema nama. Katarina mu kaže: “Molim te, okreni se, povratit ću.” Ne čuje se uvreda u njezinom glasu, djeluje sasvim iskreno, kao da joj stvarno nije dobro od tog što vidi. Lana odlazi s Darijom i Irenom, kod njih živi zadnjih mjesec dana. Kaže da se s njima osjeća zaštićenom, da su joj kao mame. Pokušala je ljeto provesti kod roditelja, ali nije išlo. Svuda su je pratili pogledi i šuškanja iza leđa nakon što je u medijima izašla vijest o napadu. Ni mediji ni obraćanje za pomoć LGBT udrugama nije im ništa donijelo. Za napad nitko nije osuđen. Policajci nisu odgovarali zbog svog ponašanja.

Dan postaje sve bistriji i s Teom odlazim na kavu u Žbirac, kafić udaljen dvadesetak metara od mjesta gdje su napadnute. Pijesak plaže Bačvice prekriven je žutim suncobranima s reklamnim natpisima za pivo i plastičnim, bijelim ležaljkama. Starije žene s rukama na kukovima, okrećući leđa suncu da ih ugrije, sporo se prošetavaju usijanim plićakom između majki s malom djecom i grupa bezvremenskih muškaraca koji igraju picigin.

“Legendo, sve ti je to za kurac”, kaže mi Tea, žmireći prozirnoplavim, haskijevskim očima negdje prema pučini.

Nisam sigurna na što misli. Ne pitam je, znam da će sutra tvrditi da to nije mogla reći. Jer ništa nije za kurac.

 

*Većina imena je izmijenjena.

 

O autorici:

Barbara Matejčić slobodna je novinarka, urednica i istraživačica fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše redovito za tiskane i internetske medije u Hrvatskoj i inozemstvu, surađuje s međunarodnim istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama. Nagrađena je za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini nagradom “Marija Jurić Zagorka” (Hrvatsko novinarsko društvo, 2014.), dobitnica je Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” (Centar za mir, 2013.) te priznanja za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. (Zagreb Pride, 2011.). Dobitnica je nekoliko europskih stipendija za novinarski rad. Diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Narativno-novinarska knjiga Kako ste? objavljena joj je 2015. (Zaklada Heinrich Böll, drugo izdanje 2016.) Rođena je u Splitu, živi u Zagrebu. Više o Barbari pronađite na njenom web sajtu barbaramatejcic.com.

Komentari

komentara