LGBT Čitaonica: Brane Mozetič: “Snovi na drugom jeziku”

Piše: Redakcija
Foto: Tihomir Pinter

Ususret književnom susretu slovenskih i bosanskohercegovačkih književnika i književnica “Poqueerena književnost”, koji će se održati 19. jula u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu, objavljujemo radove iz istoimenog zbornika u sklopu naše rubrike LGBT Čitaonica i predstavljamo vam njihovo stvaralaštvo.

Danas je na redu predstavljanje Brane Mozetiča (1958.), pjesnika, književnika, prevodioca, urednika, nakladnika, LGBT aktiviste i promotora slovenske književnosti u inozemstvu. Mozetič je dosad objavio 15 pjesničkih zbirki, tri romana, knjigu kratkih priča i pet slikovnica za djecu. U inozemstvu je objavljeno više od 50 prevoda njegovih knjiga. Prevodi ponajprije s francuskog, a preveo je više od 30 knjiga, među ostalim Rimbauda, Geneta i Foucaulta. Uređuje književne edicije Aleph i Lambda, uredio je više antologija homoerotske književnosti i izbora slovenske književnosti za inozemstvo. Programski oblikuje godišnji glazbeno-književni festival Živa književnost, već desetljećima koordinira festival LGBT filma, organizira međunarodne pjesničke prevodilačke radionice i predstavljanja slovenske LGBT književnosti u inozemstvu. Na području bivše Jugoslavije objavljene su mu sljedeće knjige: Anđeli (Meandar, Zagreb, 2000.), Banalii (Blesok, Skopje, 2004.), Leptiri (DAN, Zagreb, 2005.), Banalije (Altagama, Zagreb, 2012.), Nedovršene skice jedne revolucije (h,d,p, Zagreb, 2015.). U nastavku pročitajte dvije pjesme iz ciklusa Snovi na drugom jeziku.

Snovi na drugom jeziku

*

Pristupio sam k majstoru pjesništva. Udario sam
zvekirom na velika vrata stare vile. Povlačio se
u papučama i kućnom ogrtaču. Na stol sam
stavio svoje male mape. A on ih nije niti
pogledao. Raširio je ruke, soba je postala
veća, na zidovima je bilo mnoštvo knjiga. Budi
pažljiv, rekao mi je. Samo slušaj. Glas će
već sam doći. Zapalio je cigaretu, mjerio
korake amo-tamo, povukao vrpcu i rastvorio se
ogromni tamni zastor. Iza njega su zabljesnuli
bijeli prostori, a između je bilo staklo. Vidi, promatraj,
znakovito je udario po staklu. Na onoj su se strani
pojavili dječaci, bilo ih je sve više, svi su
bili goli i svaki je oko vrata imao srebrni
lančić s brojem. Izaberi, svjetlokosi, tamnokosi,
žuti, crni, čokoladni, poput paprike, kao vulkan,
nosorog… Oblizivao je usne. Sad je već
vikao: Patuljak, riba, stolica, piramida, nož, krv, ja sam
gorostas! Dječaci su se posve približili prozoru i
smijali nam se. Majstor je uzeo moje svežnje papira i
počeo ih bacati u zrak: Genijalno, sve je
genijalno! Čuješ li, što ti govore? Samo izaberi,
sve je tvoje. Ja sam već odabrao. I onda je
nestao. Zastor se spustio. Stajao sam vani na
hladnoći i udarao po vratima.

/Tomaž Šalamun/

 

Taksist me kupi u deset navečer. Sparno je.
Otvori prozore i kruži po neravnim cestama. Zaustavi
se pred nekim noćnim klubom. Kaže mi, neka
pričekam, i probija se kroz gomilu ljudi nekamo
unutra. Ubrzo dotrči van, govoreći: Tuku se, i već
daje gas. Desnu mi ruku stavi na nogu i
pogleda me. Samo mirno, šapne. I odjednom smo
drugdje. Podrum Narodnog kazališta u Havani.
Plešemo. Netko mi priđe i kaže, da me trebaju na
telefonu, neka ga slijedim. Izgubim taksista. S
druge strane čujem, kako mi D. objašnjava sve o
ratu, o fašizmu, o noževima, o čistoj duši, a potom je
već pored mene, uzima mi slušalicu i odlaže je.
Potpuno je promijenjen. Smiješi se, nudi mi
piće, odvodi me na sredinu plesnog prostora, okreće se,
okreće, odbacuje majicu. Mrak. Iza leđa osjetim tijelo.
Usne na vratu. Sviđa vam se ovdje? Ili idemo
dalje? Okrenem se, znam da je taksist, ali ne
vidim ga. Vidim samo njega, kako pleše s nekim dugim
šalom, koji mu dečki omataju oko vrata.
Odjednom se krov otvori. Vidim računalni
kabel. D. mi sjedi sučelice. Pijemo kavu. Hotel
Moskva, piše na ubrusu. Vani prolaze
tenkovi, bezglava masa traži krv. Zelenooki
konj, kaže, primičući se bliže k meni. Što? začuđeno
ga pitam. Zelenooki konj me čeka, da
se spasim. Sve nadglasa televizor, koji se uključuje.
Toliko buči, da si pokrivam uši. Neka me uzme
ruka, koju ljubim.

/Dejan Nebrigić/

 

Preveo: Romeo Mihaljević

Komentari

komentara