LGBT Čitaonica: Lamija Begagić: Luk i naranča

Kroz našu LgbtČiTAONICU nastavljamo svakog drugog ponedjeljka objavljivati queer priče i poeziju, kao i prikaze, recenzije i preporuke književnih djela queer tematike. Danas donosimo priču Lamije Begagić “Luk i naranča”.

***

Piše: Lamija Begagić

Kako godina odmiče, sve češće dane završavam u kvartovskom supermarketu.

Već s kraja septembra, počnem samu sebe susretati među rafama, u ono nekoliko minuta pred zatvaranje, dok crvena uniforma prati svaki moj korak i nevoljko žogerom tare s poda otiske koje za sobom ostavljam.

I tako sve do marta, dok god magla štipa za oči, ja svoje noćne šetnje (a noći su tada i ovdje sramno dugačke) završavam pred kasom.

Potreba za zrakom izvuče me iz stana, napravim koji krug po mreži jednosmjernih uličica od jedva četiri kućna broja od kojih je ispleten moj kvart u centru kojeg je taj supermarket. Prije samo desetak godina kada sam doselila ovdje, bio je nov. Danas je već olinjao, propupala su u njegovoj blizini u međuvremenu tri ili četiri novija i veća u koja jedva da sam dvaput kročila. Sjećam se tog osjećaja, šećući tim širokim bijelim hodnicima, kao da sam varala, kao da sam griješila, kao da sam svom supermarketu ušuškanom u zgradice i drvorede nanijela bogzna koliku nepravdu. I njoj, tamo za kasom, nikad istom, jer da bar znam koja je njena, uštedjela bih si minute (a sate!) lutanja i traganja za tom kratkom crnom kosom koja tako liči na sve druge kratke crne kose što ih i sve druge radnice – vlasnice crvenih majica i prsluka nose na svojim ramenima.

Kupujem na sitno i na malo, nikad nisam bila ljubiteljka tih ogromnih kolica, nosim uvijek tek korpu, nekad ni nju, nekad su mi moje dvije omanje ruke sasvim dovoljne. Pazim šta u korpu stavljam, jer znam šta sve njen sadržaj može reći o meni. Pazim, a naravno da znam da ona ni ne gleda, kao da je i zanima, kao da išta vidi i čuje osim eha vlastitih rečenica satkanih od cijena dana, naših kartica, bodova za tave i šerpe…

Troma je i kišna subota, dan onaj što završi a da nije ni počeo. Donosim na kasu dvije kese, u jednoj mrkva i paprike, u drugoj luk i jedna zrela naranča koju ću oguliti čim kročim u svoje potkrovlje, jer to je eto baš to što mi sad treba: prije nego osušim jaknu i čarape, prije nego išta – naranča.

Gleda kroz mene, umorna, prljave kose i lošim puderom nespretno prikrivenih podočnjaka.

– Luk i naranča – kaže kroz osmijeh dok crveno svjetlo koje mu prinosi čini da moje voće i povrće piskuta kao ptić – Luk i naranča – smiješi se i dalje, još uvijek me ne gledajući – baš sladak par!

Nije da nisam umjela, ni da nisam momentalno smislila stotinu i jednu repliku na temu luk i naranča. I nije tu smetala ni jesen, ni odvratno kratki dani, ni prigušena neonka sa stropa, ništa nije moglo smetati da se kaže još koja o slatkim parovima, o tome koja bi od nas bila luk, a koja naranča, koja je tu ljuta, koja sočna, a slatka, ko je ona što mami suze na oči. Da se kaže koja o stotinama botaničkih aluzija, o mjestima daleko od ovog, o njoj koja više ne oblači crvenu majicu i izblijedjeli prsluk, o drugačijim hodnicima kojima šetamo uveče, o širim ulicama od ovih koje su zarobile naš supermarket, taj jedini posao koji je ikad imala i to jedino mjesto na koje sam zalazila sa uvijek jednakom zebnjom.

Bojim se da nisam rekla ništa. Ili sam rekla nešto kao “da” ili nešto kao “baš”. Nešto malo, malecko, nešto jadno kao taj puder kojim je skrivala sve što je, uz minimalac, na tom poslu zaradila.

Nije mi se jela ta naranča, ne više. Nije mi se ulazilo u taj stan vječito vlažnih zidova i vjetrova koji se kao duhovi u crtićima izmigolje iz vanjskog svijeta i uđu kroz loše krovne prozore. Nije mi se ulazilo odavno već, i nema to veze ni sa Dejanom, ni sa njegovim odlaskom uz lupu vratima, ta on je ionako sve što je radio, radio praveći užasnu buku, njemu su i misli bile preglasne.

Nije tom mjestu nedostajao Dejan, nikad se on sa njim nije ni saživio, nisu nedostajali ni svi oni što su ostajali kraće i od Dejana, tom sam stanu očajnički falila ja. U toj čudnoj vezi između mog prostora i mene, prostor mi je odlučio dati nogu.

Na malom stolu kojeg sam napravila od paleta i lakirala udišući miomirise farbe u isto ovakvo jesenje veče (kao da drugačije večeri ovdje i postoje) poredala sam ta četiri osrednja crvena luka i u sredinu stavila naranču i pustila da je oni zagrle i zaštite.

Onda sam još jednom provjerila da li su svi prozori i balkonska vrata zatvorena, sjela i razmještala jastuke po sećiji, mnogo šarenih jastuka, s prugama, sovama, rodama, različitim ornamentima. Na momenat, pristajalo bi joj da se nalakti na onaj sivi s gavranom, nekako, ima nešto gavranovsko ispod onog pudera, a onda opet, onaj duguljasti i sivi, na momente prijeteći kao kakav kumulonimbus, a opet tako mekan, na njega bi slobodno mogla spustiti glavu, pustiti je da upadne u mekano i da zatvori oči. Onda stupam ja, kažiprsti koji ne vonjaju po luku, kako prelaze po kapcima i skidaju sa njih sve što ih pritišće.

Onda joj izgovorim ime, šapatom, o, dugo u ovom stanu niko nije šaputao, a ime joj svo od vokala, sa usana klizi, toliko da ga želiš stalno ponavljati, ali ne kao da ga čitaš sa pločice zakačene na blijedocrveni prsluk, već kao nešto što znaš oduvijek, kao što i nju znaš oduvijek, kao što i oduvijek pripada ovom prostoru, kao što je baš večeras trebala tu, nalakćena na jastuk, ona pojesti ovu naranču.

Dva ili tri pod glavu, dok jedan, onaj jarkocrveni, grlim objema rukama i čekam da svane.

O autorici:

Lamija Begagić rođena je u Zenici 1980. godine. Diplomirala je južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu, gdje je stekla zvanje profesorice jezika i književnosti. Autorica je dvije zbirke priča, romana i priručnika za djevojčice Furam feminizam u koautorstvu s Marinom Veličković. Pokretačica je i višegodišnja urednica magazina za predškolce i prvačiće Kolibrić, članica redakcije magazina za pravednije obrazovanje Školegijum i časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona, te stalna saradnica magazina Urban Magazina i portala LGBTI.ba.

Komentari

komentara