LGBT Čitaonica: Lamija Begagić: Priča “Gotovo”

Piše: Redakcija
Foto: Privatna arhiva

I književnica Lamija Begagić, kolumnistica i suradnica portala LGBTI.ba, učestvovat će u književnoj večeri “Poqueerena književnost”, 19. jula u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu, a danas objavljujemo i njenu priču Gotovo.

Lamija Begagić (1980.) je autorica dvije zbirke priča (Godišnjica mature, 2005.; Jednosmjerno, 2010.), romana U zoni (2016.) i priručnika za djevojčice Furam feminizam (2016.) u koautorstvu s Marinom Veličković. Pokretačica je i višegodišnja urednica magazina za predškolce i prvačiće Kolibrić, članica redakcije magazina za pravednije obrazovanje Školegijum i časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona. Stalna je saradnica portala LGBTI.ba i Diskriminacija.ba, te pokretačica, sa Bobom Dekić, online edukativne platforme za djevojčice i djevojke Dobila.ba. Živi (od pisanja) u Sarajevu.

Gotovo

– Gotovo! Budete li čule ijednog, zovite, pa ću vala i ja odmah ovdje pred vama progutat’ otrov! – hvalisavo i uz široki osmijeh kojim otkriva parodontozom načete zube govori komšija Škrgo.

Dada uzvraća poluosmijehom i pruža mu ruku u čvrst stisak.

– Hvala, komšija, vidjet ćemo hoće l’ se večeras moći spavati.

– Ma nemamo šta gledat’, cure! Spavat ćete ko bebe!

Komšija Škrgo sjeda, ispuši još jednu cigaru i posrče zadnji gutljaj jake crne kafe. Prokomentariše još jednom kako će iduće sedmice doći da još malo dotjera živicu, pa pokupi kesu sa svojim stvarima i uz glasan pozdrav ode.

Neko vrijeme u tišini skupljamo suđe s terase i unosimo ga u kuhinju.

– Hoću l’ nam smotat? – upita Dada nakon što smo i posljednju šoljicu spremile u perilicu.

– Haj’ živa bila! – dočekam široko raširenih ruku njenu ponudu.

Pregrnemo dukserice preko leđa i izađemo opet na terasu.

Šutimo i pušimo. Uprežem svu snagu da pogled držim visoko podignut, da gledam ispred sebe, u jele na brdu preko puta, u olistale voćke, u Dadinu ispucalu donju usnu, u dvije-tri zavjereničke sijede u njenoj kosi.

No, pogled, koncentraciji unatoč, bježi ka podu, ka pločicama terase na kojima se sve još crni od puhovih brabonjčića.

– Hajde, pusti to sad – govori mi, jer naravno da je vidjela, Dada sve vidi – pomest ću poslije, kad popušimo.

– Ma, opušteno, bona…

– A jebiga, Hana, nemoj sad, znaš da smo morali… Bilo je neizdrživo.

Klimam glavom i prihvatam džoint koji mi dodaje. Predajući mi ga, spušta dlan na moj i neko me vrijeme češka po ruci. Ostatak večeri opet šutimo, a onda postaje sve hladnije i prešutno prelazimo u kuću.

Mrak na planinu stiže prije negoli u kotlinu i u gradić u čija svjetla s prozora dnevne sobe gledamo.

Neko se vrijeme povlačimo po kući, odgledamo pola epizode serije, završnicu neke dozlaboga dosadne utakmice, a onda Dada uzima svoj strip, ja knjigu koju samo što nisam završila i, opet prećutno, odlazimo u potkrovlje, u spavaću.

Uši su nam velike, veće nego dječije oči u planinskom mraku.

Ona kao čita strip, ja kao čitam knjigu, a nijedno zasigurno ne razumije ni riječi od svega pročitanog.

Ne čuju se. Fakat se ne čuju.

Ne čuje se nijedan jedini korak, ništa od onog upornog i neprekidnog struganja kandžica po rešmi, po krovu, po drvenim gredama koje nam noćima, kako je ljeto počelo, nije dalo spavati. Počinjalo bi s prvim sumrakom i neumorno lupkalo, škriputalo i grebuckalo do pred zoru kada bi i oni, i mi, napokon zaspali.

Da postoji efikasan otrov rekao nam je, naravno, komšija Škrgo. Brinuo je o kući dok je još bila napuštena. Bivši su mu vlasnici povjerili ključeve kad su odselili u inostranstvo. Po kupovini kuće, naslijedile smo nekako i starog čika Škrgu i imenovali ga doživotnim kućepaziteljem.

Ne čuju se. Nijedan jedini.

Odustajem od simuliranja čitanja i bacam knjigu na pod. Dada se trgne i odloži svog Gastona.

– Zajebali smo, Dadi! Fakat jesmo. Daj da ga zovemo, možda se još šta može uraditi!

Ustaje i grli me, a ja sjedim na rubu kreveta, obamrlo, ne trudeći se da zagrljaj uzvratim.

Silazi dolje, čuje se otvaranje ulaznih vrata, pa neka lupa i buka vani. Uskoro se zadihana vraća držeći u ruci kesicu s otrovom.

– Netaknut je! – govori i gleda me u oči.

– Budalo jedna, čime si to uzela? I kako?

– Ništa ne brini, nego šuti i slušaj – odgovara Dada pokazujući kažiprstom ka krovnim gredama.

Šutimo neko vrijeme, a onda se začuje polako, pa sve jače prepoznatljivo škriputanje i tapkanje kandžica i nama se na trenutak, objema, učini da smo kroz grede vidjele kitnjaste raskošne repiće naših malih šumskih podstanara.

– Jebote, kakve smo budale bile, kako smo mogle pomislit'… Ubice!

– …dječijeg lica! – dodaje Dada i smijemo se, uglas.

– Noć će opet biti burna, čini se.

– Na šta tačno misliš kad kažeš „burna“? – pitam, a ona me pogleda ispod podignute obrve grizući donju usnu.

Znam šta znači taj pogled i munjevito svlačim pidžamu. Vodimo ljubav, škripe kreveti, podovi i grede.

Na nesanicu smo, čini se, već sasvim dobro navikle.

Komentari

komentara