LGBTI osobe i život u azilu: Jasenkova i Aleksandrova priča

Izvor: Diskriminacija.ba
Foto: Privatna arhiva

Biti autovan kao gej u Bosni i Hercegovini, često sa sobom povlači društvenu stigmu i osudu, a aktivisti i aktivistice koji se otvoreno kroz rad u nevladinom sektoru bore za ljudska prava LGBTI populacije kojoj i sami pripadaju nerijetko strahuju i za vlastitu sigurnost i egzistenciju. Kontinuirani pritisci i napadi, te nemogućnost ostvarivanja osnovnih uslova za normalno svakodnevno funkcionisanje, razlozi su zbog kojih je danas 31-godišnji Jasenko Suljetović iz Tuzle prije četiri godine napustio svoju zemlju, i zajedno sa partnerom Aleksandrom Dragojevićem iz Banjaluke započeo proces dobijanja azila u Sjedinjenim Američkim Državama. Proces koji, kako sami objašnjavaju, najviše zavisi od vlastite informisanosti i pripreme na sve moguće situacije, ali i psihofizičke stabilnosti pojedinca kada jednom uspije doći na teritoriju željene zemlje.

Progovoriti znači ostati zapečaćen

Jasenko i Aleksandar upoznali su se 2010. godine. Kao gej par u Bosni i Hercegovini bili su prinuđeni nekoliko puta mijenjati prebivalište – što zbog nemogućnosti da se zaposle i obezbijede sebi normalno izdržavanje, tako i zbog činjenice da je Jasenko zbog svog LGBTI aktivizma često bio meta napada i prijetnji. Kao jedan od osnivača prvog LGBTI udruženja u Republici Srpskoj – Banjalučkog udruženja kvir aktivista koje je bilo aktivno od 2013. do 2015. godine, nerijetko je javno istupao, te kao predstavnik organizacije zagovarao jednaka prava LGBTI osoba. Kada se danas osvrne na svoj javni aktivizam, smatra da bi možda i postupao drugačije, ali u periodu u kojem je bio isuviše mlad i izrevoltiran diskriminacijom kojoj je svjedočio, za njega nije bilo druge opcije.

„Ja sam bio malo sebičan i nezahvalan u tom odnosu prema aktivizmu i prema ljudima oko sebe zato što nisam toliko uzimao u obzir ni sigurnost moje porodice, ni sigurnost ljudi koji su bili oko mene, jer je meni bilo bitno da se ta poruka čuje“, kaže Jasenko, ali naglašava da LGBTI osoba ne mora nužno biti javno autovana da bi bila ugrožena. „Svaki dan kada izlazimo iz kuće moramo razmišljati da li će nas neko napasti, da li će te neko udariti. Ja sam toliko puta dobio šaku u glavu samo zato što se nekom nije sviđalo kakvu jaknu nosim i na osnovu toga su napravili pretpostavku.“

Ipak, prijelomni trenutak u kojem je Jasenko odlučio da će zajedno s Aleksandrom napustiti BiH desio se kada je patrijarh srpski Irinej podnio tužbu protiv njega zbog uvrede, nakon održavanja Parade ponosa u Beogradu 2014. godine. Kao transparent, Jasenko je tada nosio sliku patrijarha sa natpisom „Milion dolara dajem da budeš moj“. Sama tužba nije mu bila problematična, objašnjava Jasenko, jer je znao da nije uradio „ništa loše“, ali činjenica da je sada još više bio na meti kao neko ko je uvrijedio bitnu osobu i navukao na sebe bijes mnogih, čini odlazak iz BiH izvjesnim. Slijedi period straha, u kojem je iz kuće često izlazio samo u pratnji prijatelja, a jedan period nosio je i GPS narukvicu koju bi mogao aktivirati i obavijestiti prijatelje u slučaju da se napad na njega desi.

„Sav taj period nakon Beogradskog Prajda je bio jako čudan i nisam imao vremena da se posvetim emocijama jer je udruženje i dalje radilo. Nakon tužbe od Irineja, sve je nekako bilo nestvarno, a ja sam bio u poricanju koliko je to zaista bilo opasno. Ne samo po mene, nego i po moju porodicu. Kao i svakoj osobi iz zajednice, meni je strah bio svakodnevnica. Zahvaljujući mom ocu i osnovnoj školi, jako sam rano naviknut na nasilje, ali sam uvijek znao da to nasilje neće biti moj kraj i zato je taj strah bilo lakše preovladati. Znao sam da ću biti tu. Stvar koja je ubrzala naš odlazak je moje prvo ročište sa patrijarhom srpskim Irinejom. Cijeli taj dan, prije i poslije ročišta, sam očekivao svoj kraj. Za svaki korak sam mislio da će bukvalno biti moj zadnji. Nakon tog dana sve je postalo priprema za odlazak i nije bilo mjesta za emocije“, priča Jasenko.

U SAD sa turističkom vizom

Kako bi proces dobijanja dozvole za ostanak u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima Jasenko i Aleksandar danas žive bio uspješno okončan, potrebno je, prije svega, dobro se informisati o svim situacijama koje se mogu desiti. Njih dvojica objašnjavaju da su u SAD otišli tako što su aplicirali za turističku vizu koja im je odobrena, a tek po dolasku u SAD, podnijeli su i zahtjev za azil. Sve informacije, kako o turističkoj vizi, tako i o kasnijim procedurama mogu se pronaći na internetu. „Tu nam je internet nekako najbolji prijatelj. Zavisno od zemlje u koju osoba želi da emigrira, zvanične stranice vlade i vladinih agencija su najpouzdaniji izvori informacija. Pored toga, i nevladine organizacije koje se bave LGBTI pravima.“ Nakon slijetanja u SAD, prema zakonima postoji jednogodišnji period tokom kojeg neko može aplicirati za azil, objašnjava Jasenko. U proces apliciranja moguće je upustiti se i samostalno, ali Jasenko i Aleksandar iz vlastitog iskustva smatraju da je bolje angažovati advokata. Također, iako se aplikacija podnosi tek kad se fizički dođe na tlo SAD-a, od suštinskog značaja je pripremiti svu dokumentaciju i dokazne materijale još tokom boravka u Bosni i Hercegovini. „Nije dovoljno samo doći i reći ja sam gej i dobiti azil na osnovu toga što sam gej. Svaka zemlja na zapadu će tražiti te neke dokaze tvoje ugroženosti u tvojoj zemlji porijekla. Ti ćeš morati da obezbijediš dokaze da si ugrožen i da život za tebe, tvog partnera, tvoju porodicu nije moguć u toj zemlji iz koje dolaziš.“ Jasenko je imao dokazne materijale da je u Bosni i Hercegovini bio izložen napadima zbog svoje seksualne orijentacije, ali, Aleksandar, koji je i sam trpio takve prijetnje i napade, nije imao nikakvih materijala koji bi to mogli i dokazati, te su se odlučili na korak braka kako bi mogli podnijeti zajedničku aplikaciju za ostanak u SAD-u. Bez vjenčanja, smatraju da bi Aleksandrove šanse za dobijanje azila bile male.

Dokazni materijal može biti bilo kakav pisani ili fotografisani trag da je LGBTI osoba izložena prijetnjama, pritiscima i napadima u zemlji iz koje želi otići. Među takvim dokazima su i fotografije nastalih povreda, policijski izvještaji ukoliko je napad prijavljen nadležnim osobama, ali i ovjerene izjave svjedoka. „Dosta LGBTI osoba je bilo u situaciji, kada izađe napolje po danu ili navečer, da jedna od njih bude žrtva napada i te osobe koje su tu svjedoci mogu napisati izjavu za prijatelja ili prijateljicu i onda to bude ovjereno kod notara i služi kao dokaz“, kaže Jasenko. Važni dokumenti su i izvještaji nevladinih organizacija i međunarodnih agencija o stanju ljudskih i LGBTI prava u zemlji iz koje neko dolazi.

„Pored pripremanja svih dokumenata, te provjeravanja trenutnih imigracionih politika i zakona, svaka osoba treba biti spremna na to da može biti odbijen/a, te imati opciju gdje otići ukoliko se to desi. Naprimjer, ukoliko vam na američkoj carini kažu da ne možete ući u zemlju, po zakonu možete odmah na licu mjesta tražiti azil. Ukoliko je taj azil odbijen, imate pravo tražiti da vas pošalju u drugu zemlju koja nije zemlja vašeg porijekla“, objašnjava Jasenko.

Početak je vjerovatno najteži u cijelom procesu, posebno ukoliko osoba koja napušta svoju zemlju nema nekog kod koga bi mogla boraviti dok se sama ne snađe za smještaj i posao. Tu su imali sreću, jer im je u susret izašla prijateljica koja im je ponudila boravak u podrumu kuće koju je iznajmljivala. Otežavajuća okolnost je i nemogućnost legalnog rada u prvom periodu boravka u SAD-u, jer od zaprimanja aplikacije za dobijanje azila, mora proći 150 dana da se dobije radna dozvola. Dodatne prednosti su, svakako, ukoliko osoba ima određenu ušteđevinu prilikom dolaska u novu zemlju, te ako poznaje jezik koji se u njoj govori.

Godine će proći do ponovnog dolaska u BiH

Kada govore o svom napuštanju BiH, Jasenko i Aleksandar ne kriju da im je žao što su bili prinuđeni da naprave takav korak u životu. Prostor Balkana, iako ih je otjerao u drugu zemlju, smatraju bliskim i imaju potrebu ponovo ga posjećivati. To se, ipak, neće moći desiti još nekoliko godina, jer da bi mogli putovati potrebno je da prvo postanu američki državljani. Taj proces obično traje sedam ili osam godina.

„Ko može reći da je srećan što je otišao iz svoje zemlje. Svi mi duboko žalimo što smo morali napustiti svoju zemlju, jer tu gdje si rođen naravno sve je tvoje. Mi smo otišli kad smo imali trideset godina, manje – više. Sve što si navikao i naučio o životu je u tvojoj zemlji, ti onda napuštaš to i počinješ opet neki početak“, kaže Aleksandar.

Danas, njihov život daleko od zemlje u kojoj su rođeni, postao je život u kojem su stekli osnovna ljudska prava. Žive zajedno kao vjenčani par, zaposleni su na poslovima koje vole i koji im donose dovoljne prihode, te ih niko ne osuđuje zbog onoga što jesu. Kako kažu, čak i ako neko misli nešto loše o njihovom načinu života, to mora zadržati za sebe, jer ih zakon sada štiti.

„Perspektiva dobrih i loših strana zavisi od toga kakav život ljudi očekuju kada napuste BiH i njihove ideologije. Ja ne vidim lošu stranu našeg odlaska vani. Osnovna stvar je naravno činjenica da Aco i ja živimo bez straha, te da imamo i možemo zahtijevati jednak tretman i dobiti ga. Okolnosti zbog kojih smo otišli i zbog kojih se ne možemo vratiti su jako loše i to je razlika.  Loša stvar bi bio taj početni period novog života i činjenica da su prve godine praćene sa mnogo stresa i odricanja, desetine različitih poslova, i ukoliko ne želite biti u dugovima, jako malo para. Meni je finansijska stabilnost jako bitna i ja sam odlučno pratio taj kapitalističko-korporativni obrazac. Međutim, ja sam se vrlo dobro pripremio i asimilirao i počinjem da ubirem plodove tih odricanja. Našao sam super posao u IT sektoru. Outovan sam i nemam strah da ću dobiti otkaz ako pričam o svom mužu. Moj napredak je isključivo vezan za moj rad. Aco kontinuirano nastupa za razne operske kuće. Naše mačke su sretne. Naš san je blizu.“

Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Komentari

komentara