LGBTI zajednica može biti saveznik za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja

U ime 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, kao i kampanje 16 dana aktivizma, sa članovima/icama LGBTI zajednice i aktivistkinjama, razgovarali smo o potencijalnim doprinosima koje ova zajednica može dati.

Piše: Mirza Halilčević

Pitanje rodno zasnovanog nasilja, odnosno, nasilja nad djevojčicama i ženama svakako je jedno od onih koje se tiče ili bi se barem trebalo ticati i članova/ica LGBTI zajednice. Ono u čemu se i sagovornici/e slažu, jeste kako je u slučaju ove dvije populacije opresor isti. Svake godine, u okviru kampanje 16 dana aktivizma, koja započinje 25. novembra i traje do 10. decembra, javnosti se pokušava skrenuti pažnja na problem nasilja na ženama širom svijeta.

Delila Hasanbegović, pravnica i koordinatorica rodnog programa Sarajevskog otvorenog centra, objašnjava kako je nasilje mnogo više nego samo rodno zasnovano. Ono je globalni problem, iako, kako ističe, postoje ranjivije skupine.

“Nije izolirano da se pitanjem rodno zasnovanog nasilja bave samo pojedini segmenti društva niti pogađa samo određene segmente društva, mada postoje uvijek ranjivije skupine od ostalih. Dakle, gej, biseksualni, trans i kvir muškarci su itekako dobri partneri i saveznici u suočavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, ali i svim drugim skupinama koje ga doživljavaju. Podizanje svijesti je način borbe koji je svakodnevan i koji najjasnije efekte ima u zajednici. Pored toga, svake godine se tematizira određeni aspekt problema čija učestalost je porasla i čije su posljedice vidljivije. Ove godine je to tretiranje silovanja koje preživljavaju žene i djevojčice globalno kako u mirnodopskim, tako i u uvjetima rata, a koje je ukorijenjeno u kompleksnom skupu patrijarhalnih vjerovanja, moći i kontrole koji nastavljaju hraniti društveno okruženje u kojem raste seksualno nasilje i u kojem se ono normalizira. Ove godine bi se naročita pažnja trebala usmjeriti na uspostavljanje tačnih statistika o silovanju i seksualnom uznemiravanju, jačanje sudskih i vansudskih mehanizama zaštite, daljim naporima ka ukidanju stigme sa žrtava/ preživjelih i osnaživanju da govore o tome što se desilo, kako bi pravda na najbolji mogući način bila zadovoljena.”

Delila dodaje i kako pravne mehanizme žaštite mogu i trebaju koristiti svi_e i moraju biti dostupni svima, te bez te dimenzije nemaju smisla. Pored redovnih pravnih puteva zaštite (sudski, psiho-socijalni koji su dostupni u momentima kada se nasilje desi), tu je učešće u javnim kampanjama kao vid javnog zalaganja i podrške naporima za smanjenje i zaustavljanje ove pojave.

Isaac, trans muškarac govori kako je razlika u društvenom tretmanu muškaraca i žena očita, te kako je i sam iskustveno imao priliku svjedočiti tome. Kako navodi, žene su nerijetko te koje nailaze na više izazova, te im se po defaultu dodjeluju i pomagačke profesije za one u stanjima potrebe.

“Žene i te kako mogu parirati muškarcima, ali muškarci moraju biti spremni odustati od svojih naučenih uloga dominacije. Različitosti između žena i muškaraca postoje, a to je samo osnovna razlika po anatomiji i fiziologiji. Na nama ostaje samo da li ćemo se i dalje orijentirati na te razlike ili ćemo ih biti spremni uvažavati, povezivati i međusobno se nadopunjavati. Isticanje razlika samo nas udaljava i učvršćuje patrijarhalne stavove”, zaključuje on.

Naravno, iako se može govoriti o sličnostima feministčkih i kvir pokreta, nisu isključena potencijalna razilaženja njihove međusobne teorije i prakse, odnosno, kako to objašnjava rodna teoretičarka, Jasmina Čaušević, nikome po automazimu ili pripadnosti bilo kojoj grupi nije dato da njeguje feminističke vrijednosti.

“Pozitivan stereotip, dakle jednako pogrešan kao i svaki drugi stereotip, jeste da pripadnost nekoj marginalizovanoj grupi podrazumeva empatiju sa svima koji su, takođe, na margini. Biti gej ili lezbejka nikako ne mora da znači da ste automatski feminista ili feministkinja, na primer. Feminizam je i ideologija, i teorija, i praksa i vrsta etičnosti. Svaki muškarac treba da razume svoje, istorijski gledano socijalne i kulturne, prednosti koje ima u odnosu na svaku ženu. Naravno, realnost nudi obilje primera gde i te kako nije svejedno koliko ste pravi muškarac. Uostalom kao i koliko ste prava žena. Poenta jeste da su iskustva ljudi – bez obzira da li je perspektiva dijahrona ili sinhrona – različita u odnosu na njihov spol, rod, seksualnost, klasu ili zdravstveni status, i da je najmanje što možemo da budemo svesne/i svih povlastica koje imamo. Feminista će znati zašto treba da bude u poslednjem redu na bilo kom skupu gde feministkinje brane neko svoje pravo.”

Ipak savjesni gej, biseksualni, transrodni muškarci koji se trude u odnosu na vlastitu poziciju dati svoj dopronos u razumijevanju ovog izazova, postoje. Bojan je jedan od onih koji se suprostavlja seksizmu, te glasno govori o nasilju nad djevojčicama i ženama, kao i sistemskom nasilju koje prijeti da targetira i sve ostale.

“Kada govorimo o nasilju, treba da bude jasno da postoji i više oblika nasilja. Tu je i emocionalno nasilje, seksualno nasilje, ekonomsko nasilje. Ako prećutno odobravamo bilo koji od ovih vidova nasilja, odnosno ne regujemo, mi postajemo direktni saučenici. LGBTI zajednica bi mogla biti generator narativa o nasilju. Treba također biti na umu da je LGBTI zajednica neminovno žrtva također istog opresora – patrijarhata. Vidljovšću ovog problema podižemo svijest, da niko nije sam i da postoje ljudi koji prolaze iste ili slične stvari, a samim tim otvaramo mogućnost za razmjenu iskustava, solidarnost i pronalaženje alternativa”, zaključuje on.

Sa Bojanom se slaže i S.S. koji potvrđuje kako homoseksualnost i pripadnost LGBTI zajednici, nije sama po sebi dovoljna za rad na pitanju rodno zasnovanog nasilja.

“To što smo gej muškarci ne mjenja činjenicu da smo mi ipak samo muškarci. Strateški koraci su jako bitni još od samog odgajanja djece. Naime, još kao mali imamo svoje modele od kojih učimo. Mislim da nije samo bitna komponenta u odrastanju muškaraca, isto je bitna i kod djevojčica. Ako jedna djevojčica odrasta u prisustvu porodičnog nasilja, postoji vjerovatnoća da će i ona kao odrasla žena trpiti nasilje od strane svog partnera jer je kao dijete živjela u takvom životu pa smatra da je to sasvim u redu. Nažalost to je jedna od najvećih grešaka. Zato je bitno da muškarci takođe kao djeca odrastaju u zdravoj sredini koja ne podržava nasilje i koja ukazuje da nije odlika jednog muškarca da vrši nasilje nad ženama i drugima uopšte.“

I zaista, zajednica gej, biseksualnih, transrodnih i kvir muškaraca mogla bi dati svoj doprinos rješavanju pitanja rodno zasnovanog nasilja, mijenjajući sliku maskuliniteta i radeći direktno na sebi, te solidarišući i slušajući više o iskustvima žena.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara