Lična priča banjalučkog transeksualca

muskaracIzvor: FRONTAL

U svojoj ispovjesti naš sagovornik, transeksualac iz Banja Luke, čije ime ostaje poznato redakciji, pokazuje stranu života koju zna samo mali broj njegovih prijatelja i bližnjih.

Crno-bijeli svijet nikad nije postojao, ma kako neko volio da tako stvari posmatra. Crno-bijela nije ni slika koja uokviruje priču o transeksualnim osobama. Ni jedna osoba nije ista po svojim unutrašnjim promišljanjima i osjećajima, pa ni sve transeksulane osobe nisu samo „muškarci u ženskoj odjeći“. Jednako tako, ove osobe ne žive samo u filmovima i na Zapadu. One su dio naše svakodnevnice, jedino što postoji velika šansa da ih nikada nećemo ni primjetiti.

U svojoj ispovjesti naš sagovornik, transeksualac iz Banja Luke, čije ime ostaje poznato redakciji, pokazuje stranu života koju zna samo mali broj njegovih prijatelja i bližnjih.

Biti transseksualac danas i ovdje je za njega prije svega težak život, život koji niko sam sebi ne bi poželio, koji nije birao, koji se naprosto još od ranog djetinjstva sam namjestio i iznikao iz onih skrivenih unutrašnjih impulsa.

„Sa nekih 7 godina rodila se želja da obučem nesto žensko na sebe, to su prva neka iskustva… Bile su to mamine haljine, a kasnije sam koristio kad god sam imao priliku bilo gdje, bilo sa kime, bilo čiju garderobu da oblačim. Povremeno sam, kako sam rastao, dolazio u situaciju da kupim nešto svoje. Sve to naravno kriješ. U sredini u kojoj živim, prvo nije bilo dostupno tada ovoliko informacija i kako to funkcioniše uopšte. Normalno, ti kao dijete i tinejdžer se pitaš, a ne smiješ nikome reći, vidiš da to nije nešto u redu, ali ne razumiješ šta je, a to je tako. I zbog okruženja, i svega, znaš i osjećaš neki strah da to bilo kome kažeš.“

Vrlo malo, gotovo ni sa kime sve do svoje tridesete godine nije pričao o onome što ga zaokuplja.

„Ne može se podvući neka crta da li je to više izraženo u jednom, drugom ili trećem periodu, ne znam, to jednostavno odlazi i vraća se, ali u nekom obliku stalno je prisutno. Imao sam 10-12 godina, kad prođem pored kioska, vidim ženske štrample, mene to privlači, neko stoji gleda sport i auto/moto magazine, a ja sam gledao u ovo. Naravno, kroz život sam prošao i te faze, i auta i svega, ali to je nešto što tako živiš, a u stvari osjećaš drugačije.“

Priču nastavlja pripovjedanjem o odrastanju gdje ga prati teško djetinjstvo, besparica, borba za posao,  rat,  i kako kaže, još svašta nešto. U dvadestepetoj godini se ženi, dobijaju curicu koja je danas tinejdžerka, a on napunio četrdeset godina.

„Moj izgled, moje neko opšte ponašanje i porodica koju sam zasnovao, ni jednim mojim gestom na ulici ili bilo gdje ne uviđaju razliku. Jedna od stvari je da kad vidim ženu, kroz tu ženu vidim sebe, a opet je to neki košmar u glavi, taj neki dupli život gdje gledam sebe kao ženu, a gdje me žene privlače“.

Kaže nam porodica je došla spontano.

 „Znači budeš sa djevojkom, ona zatrudni i ostaneš, kao i većina na našim prostorima. Kada sad analiziram, možda u tom momentu nisam ni razmišljao, nisam bio svjestan, možda sam tim gestom pokušao pobjeći od samog sebe. Možda, da sam imao neko normalno razmišljanje, bi živio sam još godina, da vidim gdje sam, šta sam, ali opet se vraćam na to da je to bilo 90ih godina, kad su bila ratna vremena, puno neinformisanosti o tom svemu. Sve što sam znao i što sam osjetio je bilo samo iz mene, jer tad nije bilo da na svakom ćošku vidite muškarca u ženskoj odjeći, da se uopšte priča o homoseksualnosti itd.“

Naš sagovornik sasvim otvoreno je podijelio svoje poglede i svoju priču o strahovima, životu u inostranstvu, prvim ispovjestima, stereotipovima i pogledima o transeksualnosti.

Zašto? Zato što smatra da je jako bitno da se u narednim godinama priča o tome, da bi oni koji to kriju u sebi živjeli koliko toliko sretno, i homoseksualci i transeksualci.
Slijedi njegova lična priča.

O promjeni pola
Ta je priča, iz mog ugla gledanja najteža u tzv. periodu tranzicije, od momenta kad se krene sa hormonima i sa prvim promjenama na tjelu. To je pogotovo kod nas strašno za okolinu, kad oni koji su vas znali vide vas drugačije, i iz mog nekog istraživanja i čitanja i poznavanja par osoba koje su to prošle, to je strašan period jer niste prihvaćeni.

U toj fazi, posebno za nekoga ko je u zrelim godinama i za koga je nemoguće ili vrlo teško da nađe posao, skoro je nemoguće da funkcioniše, a da ga cijela okolina prihvati bez ismijavanja i izrugivanja. To je skoro nemoguće.
Ja kada sam boravio u inostranstvu, išao sam na razgovore vezano za promjenu pola. To je kompleksno pitanje, i postoji čitava procedura da bi se ustanovilo da li je osoba psihički poremećena ili je uzrok neke druge vrste. Te provjere traju par mjeseci, ako ne i više, možda i preko godinu dana da bi se tačno ustanovilo kroz razgovore, kroz razna pitanja i ispitivanja, koliko je to možda neki fetiš ili poremećaj iz djetinjstva ili je to stvarno tako kako jeste.

U principu imaju tu neke četiri osnovne grupe: imaju transeksualci, trasvestiti, kros-dreseri i transrodne osobe. Sve je to različito, a sve je u stvari tako slično. Kad spolja gledaju svi vide muškarca u ženskoj odjeći, odnosno muškarca kao ženu.

Ono što je opisao kroz medicinu i druga ispitivanja, je da to nije promjena pola, nego jednostavno prilagođavanje tvog života onome što u stvari osjećaš.
Ja kad se zamislim u toj priči, i da uđem u tranziciju još uvijek razmišljam da bi me zadovoljavale žene, bez obzira na moj izgled i na moj osjećaj, što je isto objašnjeno u tekstovima koji se mogu naći na internetu. To je kompleksno i teško pitanje, i težak život. Živite onako kako ne osjećate a ne znate ni što živite ovako i ni što ne uradite drugačije. U mom slučaju konkretno: godine, sredina i sigurno nedovoljno hrabrosti da to preduzmem. Zašto sam nedovoljno hrabar? Nedovoljno sam hrabar zato što nemam riješenu ekonomiju da živim tako, da ne zavisim ni od koga, zato što imam dijete koje tek ulazi u pubertet, to su bitne stavke zbog kojih normalno ne mogu da funkcionišem na taj način.

To su stvari za koje ne znam da li sam zakasnio, da li je to sudbina?

Već sam spomenuo da sam vani krenuo na razgovore, a onda sam se morao vratiti ovamo. Htio sam sa sobom da vidim, bez obzira šta doktori, psihijatri i psiholozi zaključe da npr. ja  mogu da uđem u proceduru, ipak je moja odluka da li hoću ili neću, pa sam htio da vidim možda da nije nešto drugo u pitanju. Vraćam se opet na priču, način života, sredina u kojoj živimo, sve to odlučuje, barem meni odlučuje, dokle kako i da li da idem?

Društvo u kojem živim

U našoj državi naravno i u čitavom regionu, postoje zakoni o diskriminaciji, i svagdje piše da vas niko ne smije dirati i da ste dio društva itd.

Ovu temu treba više spominjati zbog nekih drugih i budućih generacija, kojima će to biti olakšano ako se znaju da negdje nekome imaju da se povjere. E sad, koliko sredina i situacija životna će mu to omogućiti da uradi ili ne, to je manje bitno, ali je bitno da imaš nekad nekome da kažeš.
U bilo kojoj državi da tražite azil, u kojoj možete slobodno da se izražavate kako se osjećate, moguće je dobiti ali pod uslovom da dokažete da ste u svojoj državi maltretirani, šikanirani i da država nije ništa preduzela, i da neko ko treba da vas zaštiti nije ništa preduzeo. To je jedan začarani krug. Izađete na ulicu i neko vas isprebija, vi odete u policiju, oni preuzmu sve radnje, kaznili su počinioca, šta je poenta?. Država je odradila svoje, a to što ste vi ostali bez bubrega ili ismijavani to je sasvim neka druga priča. To je opšti društveni problem.

Moj problem kroz to sve je i što fizički nimalo ne podsjećam na žensko, opet smatram da je nekako lakše ljudima koji su sami od sebe izfeminizirani. Kod mene je još posebno specifično što nisam iz te priče da me interesuju muškarci, ima jedan poseban profil ljudi s kojim ja mogu da napravim kontakt u toj priči.
I to je opet jedna podgrupa. Kad god kažeš transrodne osobe i transseksualci uvijek se očekuje, što u principu i jeste tako u velikoj većini, možda 95 %, da takve osobe privlače muškarci.

Da imao sam odnose i sa muškarcima, i poslije mi se se gotovo gadilo što jesam.

Prve ispovjesti
Prva osoba koja je saznala je bilo kroz neku zezu, negdje kada sam imao nekih 30ak godina.
Pošto sam malo krupniji bilo je zezanje „kolike su to sise, daću ti ja svoj grudnjak“, onda sam ja to poslije iskoristio da tu šalu pretvorim u stvarnost pa kažem „pa dobro kad ćeš mi dati”, pa jednom, pa dvaput, pa ona „pa šta ti je“, i prva reakcija je držanje za stomak i smijeh, što sam ja na neki način očekivao ali opet stalno gledam zašto je to tako smiješno.

Danas tridesetak osoba zna. Neki koji su mi bliži, neki koji su dalje, neki sa kojima se samo površno znam. Tu je brat od ujaka koji zna, njegova žena i moja nerođena sestra, ljudi iz porodice. Kako su to doživjeli?
Doživjeli su: To je tvoj život, mi te podržavamo, ali znaš gdje živiš i znaš da ćeš veći dio porodice izgubiti i na to se svodi cijela priča. I opet je par njih odreagovalo sa čuđenjem i smijehom, kao otkud ti to, tvoj izgled ništa ne odaje itd. Pa do onih reakcija, to je jedna faza, to će tebe proći ili pokušaj se malo udaljiti od toga. Za njih je to nešto novo, a za mene to traje trideset godina. Ljudi su neobrazovani i čudni.

Na nekim skupovima gdje sam se sa porodicom, prijateljima i poznanicima nalazio, započne se tema gej prajda.  Ljudi ne shvataju da u čitavom tom svijetu ona završna šetnja i ono ludilo i disko ili tehno muzika i onaj sav alkohol i gola tijela, da to možda donosi najviše štete samoj toj priči. Donosi štetu jer na našim prostorima mi gledamo samo reportažu o tome. Svi ti prajdovi u Evropi ne traju jedan dan, već ta šetnja traje sedam dana i tu se mnogo više vidi i čuje i obrazuje, i upoznaju se ljudi koji nisu u nekoj priči koja je, za čitav svijet, da kažem normalna.

Moj brat, još ne znajući  u tom periodu za mene, on je pitao svog kuma da sam ja sam spavao sa muškarcem da li bi me drugačije gledao ili da li bi mi i dalje bili kumovi.  Ako  bismo se dotakli transeksualnosti i onda ih pitam da li znaju šta je trasseksualnost, ne znaju, ali mrze. Upitam „pa dobro što mrzite“, ne znaju, ali mrze to.

Jako je bitno da se u narednim godinama priča o tome, da bi oni koji to kriju u sebi živjeli koliko toliko sretno, i homoseksualci i transeksualci. Mene konkretno više interesuje ta priča o transeksualnosti, zato što sam ja dio te priče.

Zablude, stereotipi

Prva i osnovna je da je to nečiji hir, drugo je da su to poremećene osobe. Boraveći  vani vidio sam da ima doktora, zubara do običnih radnika, do mlađih generacija… Ima situacija gdje je momak bio momak, počeo sa hormonskom terapijom, prije toga je imao djevojku i ta djevojka je i sada sa njim, prihvatila ga je takvog i tako funkcionišu.

Kad smo kod toga momak-djevojka, ovo je moja neka lična priča. Ja sam dugo godina imao seksualni odnos sa ženom ko ja je jednostavno uživala u tome da mene vidi u ženskoj garderobi. Međutim, sve dok je to bila seksualna igra i dok se to na to svodilo, to je bilo dobro ali kada sam se ja izjasnio da je to nešto drugačije, da ja imam muku sa tim, onda baš nisu bila ista razmišljanja i prihvatanja.

Ja sam ispričao jednoj prijateljici i ona je rekla ok to je tako, ali nikad nije prihvatila suštinu.

Na primjer, kada me pita kako sam, a ja kažem loše jer me je stiglo razmišljanje o transseksulanosti, ona kaže da to nije ništa. Ljudi, jednom kad te dožive na jedan način i dalje te dožiljavaju tako, ne žele da prihvate ono što si ti, nego jednostavno te i dalje gledaju na onaj način koji njima odgovara. Znači izgledam kao muškarac i takav njima odgovaram, šta sam unutra to njih ne interesuje.

Ako izdepiliram ruke, radni kolega me pita „a zašto si izdepilirao ruke?“, i što ja sad moram reći zašto sam ih izdepilirao. Samo mali detalj i već nisam prihvaćen i već nisam po njihovom zamišljenom stereotipu. A stotinu razloga može biti zašto sam izdepilirao ruke. Jedan je što sam to što jesam, drugi je to što mi je ružno da izađem iz kreveta punog dlaka i sad ja to treba nekome da objašnjavam i nekome je bitno zašto sam ja to uradio. Da ne pričam dalje…

Promišljanja o budućnosti

Razmišljanja o promjeni pola su stalno prisutna kod mene. Stalno je na jednoj strani taj osjećaj, a na drugoj strani realan život, šta me čeka sa time. Ne u smislu da li bih se pokajao, već čitav taj proces u ovoj sredini i moj život sa tim, šta mi donosi, šta mogu da radim sa tim. Većina trasseksualnih osoba sa ovih prostora, dobar dio života je provelo kao eskort, odnosno prostituilsalo se. To nije moj život, ja to ne želim da radim i to je problem koji je jedna velika kočnica i svaki dan se lomim gdje i dokle.

U idealnim uslovima zamišljam sebe kao ženu koja živi sa nekom ženom i da radim neki običan solidan posao i da od toga mogu da živim najnormalnije u tom svom nekom malom svijetu, sa svojim poznanicima, prijateljima sa kojima mogu da komuniciram.

Naravno kada bi sve išlo po planu do te faze je puno odricanja. To kada bi neko uzeo čarobni štapić pa me promijenio to bi bilo idealno. Do tada je to velika kočnica u mojoj glavi kako, dokle, šta i na koji način.

Ne mogu živjeti sretno kad ujutro ustanem, krenem na posao, ugledam neku žene i zamišljam da su mi njene grudi, onda možda isti dan odem sa nekom ženom i spavam, i budem zadovoljan na jedan način, na drugi ne budem. Živim sa tim i pitam se zašto se ja moram kriti ako ispod svoje garderobe nosim žensku garderobu i zašto je to nekome bitno šta bih ja imao ispod ili ne bi… Težak jedan život.

Ja ne oblačim žensku garedorobu da bih nekoga zadovoljio, nemam seksualno uzbuđenje kad obučem ženski veš, nego emotivno zadovoljstvo. To je bitna razlika.

*Tekst nastao u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Sarajevskim otvorenim centrom

Komentari

komentara