Mislim da bi bilo smiješno da započinjem priču koja mi je promijenila život s frazom „Jednog lijepog dana sam je upoznala”, ali to je zbilja bilo tako jer dan kada sam je upoznala je bio jedan od najljepših dana koji su ikada osvanuli.
Ja bih rekla da nikada nisam bila tip koji se vezivao za ljude, jer jednostavno nisam vidjela svrsishodnim da se vežem za jednu ženu, kada je uvijek bilo toliko prelijepih potencijalnih partnerki koje su mi oduzimale dah. Nisam, doduše, bila ni jedna od onih sarajevskih Shane koje su smatrale da je jedini smisao njihovog postojanja imati spisak žena koje su osvojile, pa uzimati to za argument kada se potegnu teme vjernosti, prevare i šta sve ne. Ja sam uvijek voljela razne žene i ta ljubav je bila ona fluidna, koja je mijenjala oblike iz dana u dan, mada sam težila da sve i jednoj objasnim da su mi važne i da zajedno sa mnom grade naše živote. Neke mi nisu vjerovale jer su mislile da je to sve jedna velika laž i da ću ja da zapalim iz njihovih života s prvom zrakom sunca, dok su druge probale da me mijenjaju i svaka je mislila da će baš ona da bude ta koja će da ima moju punu, neprikosnovenu pažnju. Da budem iskrena, ništa od ovoga nije bila potpuna laž, ali ni potpuna istina. Bivala sam zaljubljena, po par puta dnevno, u žene raznih profila, ali sam ih isto tako zaboravljala kada bi se neka, još ljepša, pojavila i po milijuniti put mi oduzela dah. Ja sam to objašnjavala rečenicom „Šta da radim kada toliko iskreno, punim plućima, svakom porom volim žene?“, ali, da se razumijemo, moje partnerice to objašnjenje nikada nisu prihvatale. Prevare su bile nešto što za mene nije bio nikakav bauk, naravno, sve dok sam samo ja to radila. Poljupci, zagrljaji, seks su bili svakodnevne komponente mog života i nije mi bilo važno koja će to žena biti, sve dok je ta ista žena meni bila lijepa, mene ispunjavala i meni ugađala na sve moguće načine.
Jedna A. iz Beograda je bila ta koja me promijenila.
Je l’ hoćeš da ideš u Beograd na Prajd ove godine?“ je bila rečenica s kojom je počelo ovo što se zove moj život u zadnje dvije godine. Žena koja je prodrmala moj život i unijela ogromne promjene u svaki aspekt mog svjesnog razmišljanja je bila Lepa Mlađenović, lezbejska aktivistkinja iz Beograda, žena zmajica, žena koja mijenja ljudske živote. Upoznale smo se na lokalnom feminističkom festivalu na koji sam slučajno zalutala, mogu reći i greškom, i nakon četiri dana bila sam pozvana da dođem u Beograd kod nje, da idem na Prajd i da upoznam beogradske lezbejke. Sjećam se da je tadašnja Marija bila tako presretna jer je trebala da upozna najmanje 20 novih žena koje će da ispune njen život novim iskustvima, poljupcima, zagrljajima i tom fluidnom ljubavi koju je tada živjela. Sjela sam sa drugaricom u autobus mjesec dana kasnije i došla u taj predivni grad koji je do danas ostao moja neostvarena želja. Lepa se potrudila da me poveže sa djevojkama koje su bile dio jedne beogradske lezbejske organizacije i one su mene i moju drugaricu navečer povele na piće, da se upoznamo i popričamo o Prajdu koji se trebao dešavati idući dan. Nisam ni slutila da ću tu noć, tu, u mojim očima nebitnu, prosječnu noć, upoznati nju – A., moju A. A. je bila profesorka i bila je na masteru. A. je bila plava, mala, prelijepa, simpatična, hard femme, pila je rakiju, pušila je cigarete, pričale smo kao da se znamo milijun godina. A. me je oduševila, potopila, rastopila, uzdigla i spustila. A. je bila tema mojih razgovora sa svim mojim drugaricama, prijateljicama, poznanicama, mamom, drugovima, tetama u radnji, ljudima na ulici. A. je isto tako bila cura moje novostečene drugarice. Ništa nisam uradila. Nisam je čak odmah ni dodala na Facebook, kako to obično biva kod nas. Ona je bila tuđa cura i po prvi put mi nije bilo svejedno da li ću da joj se javim ili ne, da li ću da napišem nešto toliko glupavo da će glava da je zaboli ili ne, da li ću da se zaljubim u nju potpuno ili ću i dalje da živim kao nomatkinja. Šutila sam narednih par mjeseci, ako ne računamo povremeni razgovor na Facebooku (bilo je neminovno to dodavanje na Facebooku), iako je u meni tinjala ta malecka nada da će jednom nešto da se desi sa A. Odlazila sam u Beograd s vremena na vrijeme, i viđala se sa A. na ponekom piću, ali ja sam se pravila da mi je ona samo draga poznanica, a od nje nisam dobijala nikakav drugačiji feedback, tako da sam se uvijek kući vraćala razočarana u svoje sposobnosti, objašnjavajući ekipi da je moj mojo nestao jer me A. neće. Samo da vam kažem, A. me htjela. I na kraju smo se i dobile. A. i njena djevojka su prekinule i koliko god da mi je bilo žao jer je A. to mnogo povrijedilo, toliko sam bila i sretna jer sam ja mogla da budem ta koja će da je utješi. Otišla sam za Beograd, pričala sa A. o novonastaloj situaciji i bivala maksimalno podržavajuća jer sam shvatala koliko joj to treba. A. je bila mnogo čudna u toj fazi i mislim da je željela svoju slobodu. Ja nisam željela da budem razlog za njen emotivni zatvor, tako da sam je pustila. Plakala sam svaki put kada sam se vraćala za Sarajevo jer mi je bivalo sve jasnije da A. i ja. Jednostavno. nismo te žene, ni to vrijeme, ni to mjesto. Plakala sam mnogo, a bila sam osoba koja jako rijetko plače. Pisala sam pjesme, to jeste, one su se same pisale, sve što sam ja trebala da uradim jeste da spustim tintu na komad papira. Nakon nekog vremena, ubijedila sam sebe da ja jednostavno nisam rođena da živim tu prelijepu, anđeosku ljubav sa nekim i da nikada neće ništa biti od mojih nadanja. Vjerovali ili ne, baš tada se A. počela javljati i počele smo pričati o sitnicama koje su sve više i više aludirale na naše sličnosti i činile me ispunjenom, sretnom, zadovoljnom, a bila sam po prvi put potpuno sama. Nisu me zanimale druge cure, nije me interesovalo šta mi je koja napisala, jedino što sam željela jeste da idem u Beograd koliko god mogu, i da se vidim sa A. – makar na sat, pola sata, deset minuta. U međuvremenu sam dobila stipendiju da idem u Ameriku na godinu dana, ali ništa mi to nije bilo važno kao priča sa njom, priča o njoj, priča o promijenjenoj meni i promjenama koje su se desile zbog A. Tada se nismo ljubile, nismo imale seks, nismo se držale za ruke, ali ja sam se osjećala potpuno ispunjenom i sve što mi je trebalo je da sjednem i gledam je u oči dok ona priča o bilo čemu jer je njeno bilo šta bilo sve ono što je mene zanimalo. Šetale smo po cijele dane, pile po cijele noći, a nakon nekog vremena i ljubile se po beogradskim parkovima, dočekivale zore skupa, ne brinući se da li će nas netko napasti, susresti, udariti. Kako je vrijeme odmicalo, shvatale smo da ni jedna, ni druga ne želimo nikoga oko sebe i da smo toliko kompatibilne da nema potrebe da dalje tražimo. Otkačile smo sve te cure koje su bile tu za nas kada smo ih trebale i napokon priznale jedna drugoj da želimo da probamo nas. Kako u svakom crnilu ima malo svjetla, tako i u svakom svjetlu mora da postoji crnilo – jin i jang, mada je taj moj jin bio ono što je A. i mene iz nas vratilo u ona i ja. Morala sam da idem u Ameriku na godinu dana i nije bilo načina da se to izbjegne. Ja nisam željela da propustim tu priliku da se dodatno obrazujem, a A. je to savršeno dobro razumjela jer, kao što rekoh, obje smo bile ambiciozne, mlade, veoma inteligentne, željne znanja i željele smo samo najbolje jedna za drugu. Provele smo mjesec i pol dana u tom zanosu strasti, želje, ljubavi, ludila, ambicije, tuge i bijesa i jednostavno smo mislile da je sve što imamo bilo dovoljno jako da prebrodi moje odsustvo s kontinenta. Nije bilo dovoljno jako. Nije uopće bilo jako. Bilo je sve, ali nije bilo ono što je nama trebalo. Prije mog odlaska, A. sam zadnji put vidjela na autobuskoj stanici u Beogradu. Totalna filmska scena. Provele smo noć skupa, plakale smo, grcale u suzama, bile sretne, bile očajne, bile zajedno, jedno, bile sve. Bilo nam je predivno, ali ja ujutro odlazim na godinu dana daleko od svega što volim i što me ispunjava. Nismo mogle ni da se poljubimo za rastanak jer u ovim jebenim državama ne mogu ni da se oprostim od cure koju volim jer moja ljubav nije dovoljno dobra za javnost. Slomila sam se. Moje srce, moja duša, moje tijelo je boljelo. Boljela me svaka uspomena koju sam napravila sa A. i svaki momenat koji nisam uspjela da provedem sa njom. Već tada sam znala da je to bilo to, da smo A. i ja već stvar prošlosti i da nema više načina da sačuvam A. samo za sebe – da je sakrijem u kutijicu, pa u veću kutijicu, pa onda u neki papir i da nitko ne može da je dira dok se ja ne vratim. Nisam mogla ništa. Nikada prije nisam osjetila bol radi ljubavi, niti ljubav radi boli. A. me je slomila, a znam da to nije htjela. Tada sam napokon shvatila da je ljubav ono što boli i nikada više poslije toga nisam dopustila sebi još jednu A.
Danas smo A. i ja jako dobre drugarice i mnogo je poštujem. A. je jedna divna osoba i međusobno se mnogo podržavamo. Poslije mene je našla pravu ljubav i mnogo sam sretna da se napokon smirila i zaista našla mjesto gdje se osjeća sretnom i ispunjenom. Ja sam se vratila na staro. Taj moj izlet u stvarni svijet je bio super, ali neka hvala, ja ne bih više. Dovoljno sam iskusila i mislim da je vrijeme da se vratim u svoju čahuricu. Beograd je i dalje grad koji me ispunjava i završila bih ovu pričicu s ličnim citatom, koji me uvijek podsjeti na trenutak kada se moj život promjenio: „..i onda rekoh u sebi, nek’ me se odreknu svi sveci i nesveti, ali zaklinjem se nebesima da je ona bila najljepša žena koju sam ikada oplakao, a taj grad je bio jedan od onih gradova u kojem si jednostavno, dječački sretan i kroz najcrnje crnine.“
Marija Vuletić, 22
Tekst preuzet iz publikacije Više od etikete. O ženama koje vole žene.
