Mama je kriva za sve?

RainbowfamilyGatheringDijete. Očekivanje. Rađanje. Odrastanje. Čovjek. Dva bića jedno zauvijek dijete a drugo majka. Da prođe milion godina to se promijeniti ne može. Sjećam se trenutka kad se stvorila pukotina između mene i nje. Taj trenutak je bio tako jednostavan i neophodan a ja nisam bila spremna za to. Dijete nikad ne može biti spremno za takve trenutke. Trenutke gdje majka dijelove svog djeteta želi ubiti, smrskati, uništiti i baciti. Sjećam se tako kristalno tog dana kad je dio mene umro za nju a dio nje umro za mene. Bile smo u komšinice na kafi, bila sam dijete igrala sam se papirnim pticama, avionima, brodovima i bila sam svjesna svoje seksualnosti kao i svako dijete prije puberteta… Slušala sam šta žene pričaju kroz igru sa ostalom djecom. Već su me udavali za moje prijatelje koji su djelovali dosadno. Neka žena je izvalila sve ako ne budu pederi i lezbače ko u moje komšinice bože sačuvaj! Pogledala sam majku i slušala šta će reći, sve je utihnulo za mene u tom trenu, završila sam papirnu pticu, zaustavila sam zrak gledajući sve te žene, a onda je ona izgovorila mirno i odlučno – „Radije bih je vidjela mrtvu.“ Trenutak je potrajao, nije gledala u mene, nije znala da je slušam, nije bila svjesna šta je napravila jer su se počeli redati vicevi i recepti za nove svadbe, kolače, babine i sve što će mi trebati za koju godinu. Ptičica od papira je ležala na mom dlanu mirno, a u meni se javio strah, iskonski strah da je ta žena moja majka i da bi radije da sam mrtva nego ovakva kakvu me ona rodila.

Mama je kriva za sve. Ja nisam birala. Nisam htjela ovo za sebe, mama je mene nosila u stomaku, hranila me, držala me i odgojila me. Mama je negdje pogriješila i ne može ispraviti pogrešku koju još uvijek ne zna da je napravila i radije bi da ta pogreška bude izbrisana zemljom, grobom i nepostojanjem nego životom i istinom. Tog trenutka smo se odvojile, a ja sam ptičicu zgužvala dječjom rukom, ovakvim dječjim mislima i prekrila je pijeskom i zemljom tako sam godinama nakon toga prekrivala i samu sebe. Mame jedu pogrešnu hranu ili kupe pogrešnu boju i zato nastanu pogrešna djeca poput mene rekla sam sebi tog dana, a ptica je ostala zakopana.

Prošle su godine od te kafe, ptice pod zemljom, naše pukotine u odnosu, mene i nje. Danas je svejedno, vremena su se ‘promijenila’ a s njima je došlo pomirenje između razlika mene i nje. A šta je sa ostalima? Zbog seksualnosti izgubiti roditelje je nešto najgore. Osjetiti da te vlastita krv promatra kao strano tijelo, nešto tuđe, pogrešno i neispravno. Nešto što je ono samo stvorilo. To je nemoguće ispraviti. Između mene i nje i dalje stoji ta pukotina u vremenu i prostoru kad je ona poželjela meni smrt a ja zakopala malenu ptičicu od papira pod zemlju da nikad ne poleti.

LGBT ljudi žive mnogo gore primjere o kojima je teško i pisati. Zaobilazimo takve teme. Lakše je ići na šire mase, na sporednu i veću sliku neprihvaćenosti i komentirati incidente na paradama, ulicama i svemu ostalome koji su u konačnici nebitni jer se radi o strancima, ljudima kojima često ne znaš ni ime ni prezime, a još češće ne znaju oni za tebe. Tu se radi o nekome ko ti nije blizu srca. Kako opisati ovakve scene na kafama, u dnevnim boravcima, hodnicima, sobama gdje se vode razgovori, svađe i gdje roditelji okrivljavaju jedno drugo što im je dijete ‘takvo kakvo jeste’? Mogla bih opisati sve svađe u najmanje detalje i opet bi mi nedostajalo riječi. Meni je ostalo sjećanje na tu davnu kafu i na rečenicu u kojoj sam ja mrtva. Problem nije u drugima. To sam shvatila godinama poslije toga dok sam, u mislima, dječjom rukom prelazila preko zemlje gdje je ležala ptičica koju sam napravila da leti. Ja sam uradila isto što i moja mama – okrivila sam je. Mrzila sam nju za sve što sam ja. Ona nije znala šta je napravila i da me nije iznenadila godinama nakon te kafe svojim ponašanjem neprihvaćanja i odbijanja. Nije znala da sam napravila istu grešku kao i ona godinama prije.

Piše Hainsia Olindi

Komentari

komentara