Mama Majda: Najvažnije je šta će vam dijete reći, šta ćete vi njemu reći, šta će reći neko drugi uopšte nije važno

Teško je ostati ravnodušan na iskrenost mame Majde. Vrlo jednostavnim jezikom ona govori o autovanju svog djeteta, transrodnosti, učenju o sebi, porodičnim odnosima, izazovima koji oplemenjuju i zbližavaju.

Piše: Mirza Halilčević

Mama Majda je pristupačna, vesela i izuzetno taktična u svom nastupu. Za portal LGBTI.ba s radošću je pristala govoriti kako bi poslala poruku podrške svim roditeljima LGBTI osoba, kao i onima pred kojima se našao izazov prihvatanja drugačije seksualne orijentacije od heteroseksualne ili rodnog identiteta. Kao majka transrodnog djeteta, ona na ličnom primjeru pokazuje kako je stanje šoka dijelom očekivanog izazova, ali i da je moguće pronaći snage u sebi za ljubav. Svi koji poznaju mamu Majdu i D-a složili bi se oko toga kako imaju isti osmijeh, kao i da ih karakteriše otvorenost i zaljubljenost u život. Majda razgovor s nama započinje kratkom anegdotom.

***

Prvo, hoću da kažem da smo se mi u kući D-u uvijek obraćali sa Dijana i u ženskom rodu. Nije tražio drugačije… Ovo ne važi u zadnjih godinu-dvije, kada razgovaramo sa njegovim kumčetom od nepunih 5 godina. Kada pričamo sa tom malom prepametnom djevojčicom, uvijek ga moram oslovljavati sa D. i isključivo koristiti muški rod, jer “ona” nije “ona” nego “on”… Bez mnogo pitanja i pametovanja, a sa beskonačno puno ljubavi. Čak i ako pričam sa nekom trećom osobom, a ona se igra, prati me i krajem uha čuje i odmah reaguje da se ispravi ime ili rod.

***

Majda, vi ste jedna od majki koja je uzela učešće u neformalnom okupljanju i druženju roditelja LGBTI osoba. Kako vam se sada, iz ove perspektive čini to iskustvo?

Iskreno, nisam očekivala toliko pozitivnih emocija i tako lijepo, opušteno druženje sa osobama koje prvi put srećem. Do tog susreta roditelja i djece, bila sam na nekim druženjima i izletima sa D-em, ali se u tim prilikama niko iz tog društva nije otvoreno deklarisao kao LGBTI osoba. A meni je bilo jako lijepo i prijatno u toj ekipi. Žao mi je što našem upoznavanju i druženju nije prisustvovalo više roditelja i djece. Uskraćeni su za jedno vrlo pozitivno iskustvo. Za još bolje razumijevanje svoje djece.

Da li ste u krugu drugih roditelja/ki LGBTI osoba osjetili međusobno razumijevanje, čak i onda kada niste govorili o onome zbog čega ste se okupili?

Osjećala sam se kao da sam u krugu dobro mi poznatih, dragih ljudi. Opušteni razgovor, priče i smijeh u cjelodnevnom druženju, a onda do duboku u noć… Niko nije osjećao umor niti želio da dođe kraj tom čarobnom danu i noći. Nisam sigurna sta sam očekivala prije polaska, ali sam sigurna da toliko pozitivne energije, emocije i prisnosti nisam.

Kako ste vi doživjeli autovanje svog djeteta i kako danas gledate na to?

D. je odrastao u ratnom periodu, tada je jako djevojčica imala manje od 9 godina. Bili smo zajedno, što nam je bilo najvažnije, ali opet, svako na svom zadatku za golo preživljavanje. Nisam sigurna i ne znam kada je ona shvatila ili zaključila da je On. Ja nisam primjećivala ili možda nisam htjela primijetiti i povezati. Pantalone, trenerke, sportski stil oblačenja, a ne suknjice, haljinice. Nisu me zanimale nikakve informacije o LGBTI osobama, nisam čitala, nisam znala ništa o osobama drugačije seksualne orijentacije.

Sa 18 godina je otišla u Ameriku na fakultet i kod prvog dolaska na zimski raspust, samo par mjeseci nakon što smo ispratili kćerku na školovanje, a čini mi se 15 minuta prije dolaska najavljenih gostiju, je onako kao usput uz postavljanje escajga rekla – “Hej, mama, tata, imam nešto da vam kažem…” i bum u glavu, “Ja sam gej”. Mislim da je htjela vremenski ograničiti razgovor i natjerati me da informaciju samo primim i bude mi normalna. Nije bilo teških riječi, ali iskreno nisam je ni zagrlila od sreće. Tata je tada bio bolji, kao u stilu ma daj, ne sekiraj se, sve ok, to je meni baš cool…

A meni je bilo kao da me neko udario u glavu. Šok, nevjerica, užas, suze, ma daj nije moguće, ne dešava se to meni, nama. To je hir, prolazno nešto… Sve je to super, ali ako se dešava kod nekog drugog. Jako dugi period ni sa kim nisam razgovarala o tome, ni sa najbližim osobama oko sebe, sa osobama koje su znale za njenu orijentaciju.

Možete li se prisjetiti, možda nečega što vam je u trenutku D-ovog autovanja bilo najpotrebnije, da li su to dodatne informacije, više znanja, podrška ostatka porodice, razgovor i savjetovanje sa nekom trećom osobom…?

Mislila sam da mi nikakva i ničija pomoć ne treba. Nažalost, “liječila” sam se radom od jutra do beskonačno. Mom tadašnjem poslodavcu je to baš odgovaralo. Mislila sam i meni… Mi sve troje smo porodično “teški” u izražavanju emocija, “žvačemo” svi u sebi i za sebe. Tada sam mislila da ako ne pričam i ne pitam, pa možda i prođe, promijeni stav, preboluje… kao da je prehlada (kroz smijeh objašnjava).

On je u tom periodu i narednih 7-8 godina živio više van kuće radi školovanja. Redovno je dolazio na raspuste, uvijek dovodio u goste drugove i drugarice, imao je našu punu podršku u svemu. Znao je da smo uvijek tu za njega, za bilo šta da treba. Nije tražio, ali možda mu je trebalo još nešto više. Sada znam da smo trebali i u tom periodu više razgovarati.

Šta biste poručili roditeljima koji možda nisu toliko snažni i spremni suočiti se sa drugačijom seksualnom orijentacijom ili rodnim identitetom vlastitog djeteta i šta mislite da je njima najpotrebnije u tom periodu?

Sebi bih sada rekla da sam u tom periodu trebala tražiti više informacija. Naučiti kako otvoreno razgovarati s njim, sa porodicom, sa najbližim prijateljima… Bila sam uvijek podrška, bila sam uvijek tu za njega, ali smo u nekom periodu dosta stvari ostavili nedorečene ili neizrečene. Ostavljeno da se razumije i podrazumijeva. Možda sam, i sigurno sam mu mogla pomoći više. Srećom jaka je osoba.

Rekla bih roditeljima koji imaju bilo kakvu nedoumicu, da vole i razumiju svoje dijete, da budu uz i za njega uvijek tu, bez obzira na seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Najvažnije je šta će vama dijete reći, šta ćete vi njemu reći, šta će reći neko drugi uopšte nije važno.

Šta biste poručili D-u?

Srušilo se puno mojih želja za njegovu budućnost. Davno sam shvatila da te moje želje i nisu važne i da je najvažnije što ostvaruje svoje želje, Što živi svoj život punim plućima, što je, mogu reći na svim poljima, vrlo uspješna i kvalitetna mlada osoba.

Roditelju treba da bude i jeste najvažnija sreća koja se vidi u očima, na licu i u srcu njihovog djeteta. I jako sam ponosna na njega.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara