Merlinka u Tuzli: Pričaj mi o ljubavi

Piše: Mirza Halilčević
Foto: Nadina Zubčević

U Tuzli je u subotu, 3. marta, velikom zabavom zvanično zatvoren Međunarodni festival queer filma Merlinka. Tuzlanska publika imala je priliku pogledati filmove koji problematiziraju različite aspekte života LGBTIQA osoba, a prema riječima organizatora, festival je protekao u najboljem mogućem redu, bez incidenata, sa puno razgovora i druženja.

Iako je ljubav jedan od centralnih simbola festivala Merlinka, ove godine u skladu sa motom “Zaljubi se zatvorenih očiju” upravo je zaljubljivanju, partnerskim odnosima, načinima komuniciranja i sveopćoj ljubavi posvećena i posebna pažnja. Slijedeći uspješan primjer sarajevskog festivala, i u Tuzli je ove godine organizirana diskusija u okviru koje su gosti i gošće iz cijele Bosne i Hercegovine govorili upravo o ljubavi u najširem smislu te riječi. Gosti i gošće festivala bili su: Leila Šeper, Lejla Huremović, Branko Ćulibrk i Goran Zorić, dok je moderatorsku ulogu imala Selma Kešetović.

Na samom početku gosti i gošće festivala pozvani/e su da svako na svoj način kaže šta bi zapravo za njega/nju značila ljubav, kako je definišu, doživljavaju, prema kome ili čemu je usmjeravaju – od partnera/ice, preko aktivizma, umjetnosti, mačaka, pa sve do feminizma. U prijatnoj atmosferi, a zahvaljujući otvorenosti gostiju i gošći, iskustvena razmjena je i počela.

“Ljubav je svakako nešto što se u mom slučaju mijenja sa godinama i iskustvom, nešto što mi je nekad značilo. Ljubav danas mi je možda najveća glupost, a opet mi je i u vezi sa tim nekako najvažnija sloboda, pa i u nekom tehničkom smislu, što bi značilo da u nekom trenutku kada to odlučim mogu dići sidro i otići, preseliti se, recimo. Možda baš zato ne mogu imati ni kućnog ljubimca ili tako nešto, ali da, to je negdje moj prioritet!”, rekla je Leila Šeper.

“Meni je, recimo, najautentičniji osjećaj slobode onaj koji sam našla baš u partnerskom odnosu, jer iz ljubavi mi proizlazi niz emocija koje me čine slobodnom. U vezi mi je mnogo značajna iskrenost, ponekad baš brutalna iskrenost, koliko god ona nekada i ne bila tako ugodna ili drastično promijenila tok, intenzitet odnosa, vjerujem da upravo ona jača bliskost između dvije osobe. S druge strane, imam i tu sreću da mnogo ljubavi crpim i dajem za aktivizam i da je to mjesto gdje se mnogo investiram i dobijam”, objasnila je i Lejla Huremović.

“Čini mi se da je ono oko čega se svi slažemo to da je ljubav svakako emocija, a meni je lično bitno i da razlikujem i znam da prepoznam na psihološkom nivou različite potrebe i način da to adresiram u pravom pravcu. Ja razlikujem ljubav koju dobijam od partnera, aktivizma, posla, prijatelja, i u konačnici su mi to vrlo autentične potrebe, tako da bih rekao da to nije ista priča, niti može biti, niti treba biti”, zaključio je Goran Zorić.

Obzirom da ni LGBTIQA osobe nisu izolovana komponenta društva, teško je govoriti o ljubavi ne spominjući socijalne potrebe, odnosno, način na koji iste iz spektra heteropatrijarhalnog zahtjeva postaju dijelom i naših, odnosno, LGBTIQA odnosa. Kako je kazano u uvodnom dijelu ovog kruga pitanja, razgovor o ljubavi bi se u tom kontekstu onda svakako mogao tumačiti kao posao novijeg datuma. Dosadašnji diskurs i način tretiranja ljubavi uglavnom je bio gusto isprepleten sa socijalnim potrebama, što cijelu ovu priču o novoj perspektivi ljubavi i doživljanju iste čini zapravo još zanimljivijom, ali i izazovnijom. Na tragu ovoga bitan je i historijski slijed i slučajevi koji se bilježe još od vremena antičke Grčke, gdje su postojali različiti oblici homoseksualnih odnosa, koji su često vođeni upravo paralelno sa svim ostalim socijalnim potrebama i zahtjevima koje je društvo stavljalo pred pojedinca.

“Treba imati na umu i brojne slučajeve koji se bilježe i danas, poput nasilnih brakova, ugovorenih, maloljetničkih brakova, i onda je to kod nas dijelom i kulturološki uslovljeno. Ljubav je nešto što se dobrim dijelom podrazumijeva, kao što se podrazumijeva da je svako može i zna prepoznati i nositi se s njom. To su pitanja sveopće emotivne inteligencije i načina na koji mi kao društvo u cjelini tretiramo ljubav, onu koja to nije i onu koja to može postati”, dodao je Goran.

“Ja sam mišljenja da historija guši ljubav. Slažem se s tim da ljubav, odnosno, ono što danas najčešće zovemo ljubavlju, nije baš nastalo iz plemenitih razloga nego iz opće društvene potrebe, za razmnožavanjem, za opstajanjem, za širenjem, ratovanjem… Ali meni je i dalje bitno da ljubav zadrži i jednu dozu mističnosti, a pritom ne podrazumijevam neznanje, nego nedorečenost”, kazala je Lejla Šeper.

“Ja se iskreno nadam vremenu revolucije kada ćemo svi/e zapravo moći voljeti i znati voljeti, jer ja iskreno to doživljavam kao jedan dugoročni proces učenja i mogu da govorim i iz vlastitih iskustava kako često nisam znao imenovati ni neke vlastite emocije, ni stanja, nisam znao kako sebi to objasniti, ni prepoznati, tako da je s tim u vezi i ljubav nešto do čega bismo svi/e trebali/e narasti i dati joj vrijednost, i u tom smislu je prestati podrazumijevati”, objasnio je Branko.

Kako je feminizam jedna od kapitalnih vrijednosti Tuzlanskog otvorenog centra, preispitivanje dinamika moći i način građenja odnosa u tom kontekstu bio je jednako bitan za ovu diskusiju. Prema teoriji Andree Dworkin, heteronormativni odnos, odnosno, heteroseksualni, upravo je nemoguć zbog rodnog disbalansa moći koji vlada i podriva odnos. U tom smislu ona slavi i podržava lezbejsku ljubav i smatra je relacijom od solidarnosti. O tome da li su heteroseksualni odnosi u startu osuđeni na dugoročni disbalans govorili su i gosti i gošće festivala.

“Ja prije svega smatram da mi generalno nismo ravnopravni/e, bez obzira da li se govori o heteroseksualnom ili homoseksualnom odnosu. Privilegije i mogućnosti su potpuno isprepletene među svima nama i jako je teško govoriti o zajedničkoj, jednakoj, startnoj poziciji. Ja sutra kao lezbejka mogu biti u vezi sa Romkinjom i biti u odnosu na nju znatno privilegovana, ili ona na mene, recimo. Mnogo pitanja se vodi paralelno uz rod, od klasnih, nacionalnih, simboličkih…”, objasnila je Lejla Huremović.

“Mišljenja sam da nije ljubav nemogućnost, već bi ljubav trebala da bude mogućnost, prostor za odricanje pozicije moći. Mjesto gdje se privilegije osvještavaju i mjesto gdje se reaguje u skladu sa tim. To su mikro prostori u kojima vjerujem da svi/e možemo djelovati po tom pitanju i za mene to jedino poentira tu priču o disbalansu moći. Pritom ne mislim da LGBTIQA osobe trebaju bojkotovati heteroseksualne brakove ili tome slično, niti da se LGBTIQA osobama brak treba onemogućiti. Svi trebaju imati mogućnost, a sve mimo toga je stvar izbora, a pritom ovo pitanje disbalansa moći ne smatram pitanjem braka ili seksualnosti, mislim da je problem puno dublji od toga”, dodao je Goran.

Ono što je svakako zajedničko gostima i gošćama festivala jesu upravo godine rada i različiti vidovi angažiranosti na polju LGBTIQA aktivizma. Kako su otvoreno dijelili/e svoja profesionalna iskustva rada, gosti i gošće jednako su govorili/e i o svojim iskustvima prvog dejta, načina stupanja u odnose, komunikaciji, seksualnim iskustavima i kako je to izgledalo u usporedbi sa vremenom kada se čini da je toliko dostupnih resursa i mogućnosti za ostvarivanje kontakta.

“Nisam siguran koliko je zapravo sva ova tehnologija izmijenila neke načelne motive ljubavi, zaljubljivanja, stupanja u kontakt… Možda je na putu da to uradi, ali da je dala neki novi kanal komuniciranja, to svakako. Danas preko interneta ljudima ne govoriš da ih voliš, nego šalješ srce, ne grliš ljude, nego šalješ hug. Nekada me pomalo strah svega što novo vrijeme donosi i načina na koji bi sve to moglo da utječe, a nekad sebi kažem kako su to samo spontane neminovnosti, ali koje svakako imaju utjecaj”, ispričao je Goran.

Svakako da je ovo vrijeme nešto drugačije komunikacije i naravno da je i mnogo više resursa i sve su dostupniji, što je i za LGBTIQA ljude opet bitno, s tim da nekad i nisam baš sigurna koliko ih ljudi koriste ili ne, koliko su zahvalni i koliko stvari podrazumijevaju. Sjećam se vremena kad me moja prva djevojka zvala na fiksni telefon, pa kako sam se skrivala da niko to ne čuje, mada, poslije sam vidjela koliko smo bile nevidljive, našu lezbejsku ljubav često nisu uzimali za ozbiljno. Mogle smo biti obične dvije drugarice koje se druže”, rekla je Lejla Huremović.

“Nemam dojam da su se stvari nešto značajno promijenile. Ja sam odnedavno aktivna i na Tinderu i događa mi se često da naletim na oženjene muškarce, i to je, koliko mi se čini, kao i oduvijek. Muškarci i njhovo pravo da imaju privatni život pored porodičnog. Mislim da je internet samo novi, nešto drugačiji kanal komunikacije, ali da je stanje svijesti isto”, navela je Lejla Šeper.

“Ja nosim neka najrazličitija iskustva iz vremena fiksnih telefona i tog čuđenja da te neko zove na telefon i da ti je dao pravi broj telefona, još uz to onda nagađaš da je vjerovatno i ime pravo. Sjećam se tako, imao sam dejt ispred Narodnog pozorišta, i odmah u glavi radim i neke pretpostavke, dakle javno mjesto, nije opasno, neće se ništa dogoditi, što je tada, pa i danas, jedna prosto postojana mogućnost koje ću se, čini mi se, sjećati upravo po tim šokovima”, ispričao je za kraj Branko.

Komentari

komentara