Mirza Halilčević: Ovdje je moj prostor

Izvor: Diskriminacija.ba
Foto: Privatna arhiva

Mirza Halilčević je aktivista i novinar iz Tuzle čiji je novinarski angažman posvećen uglavnom pisanju o pravima LGBTI osoba u BiH i regiji. Jedan je od osnivača Tuzlanskog otvorenog centra, a danas živi, radi i piše u Sarajevu. Sa Mirzom smo razgovarali o elitizmu i klasnim privilegijama koje pogađaju pripadnike LGBTI zajednice i sve ostale bh. građane i građanke, značaju cjelovitosti ljudskih identieta, i o njegovom (ne)razmišljanju o odlasku iz BiH.

Koji je je tvoj motiv da se kao novinar i aktivista baviš LGBTI temama?

Pa vjerovatno ih ima malo više. Sama činjenica da sam gej nije mi dovoljna u smislu da me to negdje samo po sebi odredilo i profesionalno usmjerilo. To samo po sebi znači dodatna autentična iskustva življenja. Trebalo je sve to transformisati i u neki profesionalni doživljaj, kroz disciplinu, etiku, odgovornost. To mi je prije svega i omogućilo i otvorilo prostor da slušam tuđa iskustva i da ih predstavim u nekom medijskom prostoru. Moja lična iskustva, bilo negativna ili pozitivna, su samo vjerovatno bila okidač koji me naveo da razmišljam o tome na koji način bih ja to mogao doprinijeti ljudima koji donekle imaju izazove slične mojima. Događa mi se da mi se ljudi jave ili da me na ulici sretnu poznanici i da reaguju na ono o čemu sam pisao. I uglavnom su to ta iskustva ljudi koji su se identifikovali, ljudi koji su možda prepoznali sebe u pričama koje sam ja dijelio. Pokušavam što profesionalnije, što odgovornije predstaviti priču. Čini mi se da je to ono što ljudi prepoznaju. Bez senzacionalizma, bez fetišiziranja, bez općih mjesta, ali s druge strane, jako realno, sirovo, emotivno. Ljudima bude lakše kada vide da postoji još neko ko dijeli i uspješno prevazilazi izazove slične njihovim. Izuzetno je bitno javno pričati i razmjenjivati iskustva.  

Šta vidiš kao najveće izazove s kojima se susreće LGBTI zajednica u BiH, a koji pojedince dovedu do toga da napuste zemlju?

Jako je teško govoriti izolovano o jednom obliku diskriminacije. Jedan oblik diskriminacije je skoro po pravilu uvijek ispreplitan sa drugim oblicima opresije. Dominantna opresija kapitalistički orijentiranog društva jeste klasa, odnosno, klasno podijeljeno društvo, iako se to ne veže nužno uz samu seksualnost i diskriminaciju po toj osnovi. Tu je naravno i nezaobilazni rod, u ličnom i političkom smislu. Način na koji osjećamo svoje tijelo, način na koji izražavamo svoju tjelesnost, svoje rodne karakteristike, svoju rodnu performativnost. Onda veći gradovi, urbani centri, predstavljaju malo veću slobodu u odnosu na manja ruralna mjesta. To su neke kategorije koje znatno određuju život LGBTI osoba i površinu manevarskog prostora, prostora za slobodu, za kretanje. Zamislite život jednog femininog, siromašnog gej dječaka sa sela. Nijedna strana društva mu nije naklonjena, a nerijetko ga i LGBTI zajednica odbacuje. Sigurnost u kapitalizmu, u korumpiranom, materijalističkom društvu, ima svoju cijenu. Kad imaš pare, ti možeš kupiti, iznajmiti stan, u kojem ćeš se osjećati slobodno, u slučaju da te roditelji izbace. Ne moraš razmišljati da li ćeš se autovati na poslu ili nećeš i da li ćeš izgubiti posao, jer ti već imaš sigurnost. Naravno, ovo su isključivo egzistencijalne potrebe, koje imaju smisla ako govorimo o primarnim izazovima LGBTI osoba. No, treba znati da kvalitet našeg života ne mora nužno biti određen našim materijalnim statusom. 

Jako je teško u takvoj atmosferi, u postkonfliktnom i siromašnom društvu, istraumatiziranom okruženju prepunom političke nestabilnosti i nesigurnosti, očekivati pokret bezuslovne LGBTI ljubavi. Treba se pored svih tih izazova suočavati i sa neodobravanjem i seksualnom skrajnutošću. Kako u takvoj klimi potencijalno razmišljati o partnerstvu, o ljubavi, o zasnivanju porodice, ili, kako se na kraju krajeva baviti samim sobom, vlastitom autentičnošću, individualnošću, slobodom, ambicijama, pa u konačnici i seksualnošću. Toliko je trauma u LGBTI zajednici koje, recimo, prouzrokuje samo autohomofobija, a ona nije proizvod jednog homoseksualnog uma, nego čitavog ovog sistema kojeg sam opisao. Kako u svemu tome voljeti sebe, članove svoje LGBTI zajednice, svoje partnere/ice, drugare/ice, e pa to je hrabrost i snaga!   

Ti dosad uopće nisi razmišljao o tome da napustiš BiH – to je danas malo čudno čuti u atmosferi u kojoj je gotovo svako bar nekad razmišljao o tome?

A i meni je to čudno. Ne znam. Ne znam zapravo šta znači otići. Gdje ću otići i kako čovjek zna gdje treba otići. Ne želim raditi ništa po defaultu, po automatizmu. Mnogo je zemalja koje bih još volio posjetiti. U mnogima bih volio i pomalo živjeti, ali eto, nemam tu ideju konačnog odlaska. Ne pokušavam banalizirati fenomen egzodusa mladih ljudi koji su otišli iz Bosne i Hercegovine, ali meni se čitav taj narativ o odlasku čini pomalo fatalističkim i isključivim. Neka ljudi idu, neka putuju. Ljudi svuda po svijetu putuju, sele se kada dobiju bolje poslovne ponude, ljudi su mobilni i trebaju da budu, ali ja se jedino plašim te ideje odlaska po defaultu, odlaska jer tako treba, odlaska bez promišljanja. Ja do tada živim u Sarajevu, eto, trudim se sve više biti blizak ljudima, blizak običnim ljudima. Bliske su mi i drage obične ljudske sudbine. Jako mi je bitno da budem blizak sa svojim komšijama, sa porodicom, sa prijateljima, sa ljudima koji nisu dio LGBTI zajednice, sa ljudima koji nemaju toliko open-minded stavove. I to je nešto što me zadržava. Pokušavam stavljati tu ljudsku karakteristiku ispred svih kategorija, jer moja seksualnost je samo jedan dio mene. Naravno, jako bitan dio mene, ali mnogo je veća od toga recimo, moja građanska odgovornost, odgovornost za druge stvari.

Poznaješ li druge pripadnike i pripadnice LGBTI zajednice koji su zbog svoje velike izloženosti i aktivizma bili primorani napustiti zemlju?

Da, da, poznajem. Mislim, na pamet mi padaju izuzetno ekstremni slučajevi. Bilo je zaista strašnih slučajeva u kojima za neke ljude život jednostavno nije bio moguć. Prijetnje, dobacivanje na ulici, pozivi na linč, govor mržnje, kolektivna ekskomuniciranost. Nije to, naravno, prvi put da se ljudi protjeruju ili im se oduzima pravo na dostojanstven život. Mnogima se dogodilo isto kada nisu prihvatili kolektivne nacionalne ideje. To su vrlo slični principi izdaje jednog kolektivnog zanosa, uvjerenja. Ja srećom dolazim iz vrlo podržavajuće porodice, radim u podržavajućem okruženju, imam podržavajuće prijatelje. Duboko saosjećam sa ljudima koji su pretrpjeli takvo nasilje. Mogu da razumijem to, iako nisam imao takva iskustva. Ali poznajem ljude i mislim da je, ako govorimo isključivo o homofobiji, odnosno traženju azila po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, riječ o slučajevima gdje uopće nije bilo prostora za kompromis. Danas, naravno, ima mnogo LGBTI osoba koje odlaze iz Bosne i Hercegovine i između ostalog zbog homofobije, ali im, recimo, to nije primarni motiv, odnosno, to im nije osnov za traženje azila. I opet ponavljam, ne želim razmišljati o kompromisu i o tome da li ti ljudi mogu ostati ili ne, da li je to pogrešno ili nije. Mislim da svako ko u jednom trenutku misli da treba da ode, da treba da ode. I to mi je sasvim legitimno. 

Da li postoji nešto što bi moglo presuditi da i ti odeš?

Ne znam. Zaista mi nije jasna ta ideja odlaska. Kao, gdje otići, zar se ima igdje otići? I šta onda kada odeš? Ne znam. Ja sam imao priliku da putujem i danas se također trudim da kada god mogu putujem koliko mi to slobodno vrijeme i moj budžet dozvoljava. Ne osjećam se isključivo vezanim za Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo volim, iako nisam rođen ili odrastao tu. Jednako volim i selo pored Živinica u kojem sam odrastao i rado se vraćam tamo. Imam prijatelje širom svijeta i s vremena na vrijeme se posjećujemo. Ne osjećam da je sve moje apsolutno vezano za Bosnu i Hercegovinu. Veliki dio mene sigurno da jeste, s obzirom na to da puno ljudi koje volim trenutno živi tu. Naše zajedničke uspomene su tu. Moje uspomene su tu, ali je i veliki dio toga u meni. Mislim da bi me vjerovatno usamljenost mogla natjerati na potencijalno razmišljanje o odlasku. Usamljenost u idejama koje promovišem. Kada bih u nekom trenutku osjetio da je Bosna i Hercegovina pogubna za običnog čovjeka, da je protiv običnog čovjeka i da niko ne ustaje u njegovu odbranu tada bih se zapitao. Mira Furlan tako u jednom sjajnom intervjuu objašnjava motive svog odlaska iz Beograda i kako trenutno živi u Los Anđelesu i kako se više nema gdje otići ili pobjeći – osim u sebe, svoj mali vrt, svoj mali prostor slobode. U to vjerujem – vjerujem u male revoucije, male prostore slobode, sa ljudima koje volimo i koji nas vole, ma gdje god to bilo, a meni se dogodilo, da je to evo barem u ovom životnom periodu, baš u Sarajevu.

  

Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Sarajevski otvoreni centar nudi pravno savjetovanje za LGBTI osobe, ukoliko ste žrtva progona na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta i tražite azil u drugim državama, ali i pravnu podršku za različite druge probleme sa kojima se LGBTI osobe susreću u BiH. Više na sljedećem linku.

Komentari

komentara