Muž i muž – do kraja života

U ugodnosti njegovog doma u Zagrebu, preko Skajpa nas je ugostio Halid Gušo, bosanski državljanin koji je registrirao partnerstvo u Hrvatskoj. Na početku stidljivo, jer je i njegov partner Oliver Čato također prisustvovao intervjuu, šaljivo dodavši, samo zato da bi ispravio Halida ako gdje pogriješi. Ponos i ljubav čitala se sa njihovih lica, kao i zadovoljstvo jer svoju priču mogu podijeliti i ohrabriti druge na ovaj korak. U nastavku teksta pročitajte kako izgleda jedno gej vjenčanje.

Razgovarala: Nera Mešinović
Foto: Lucija Ćurić

LGBTI.ba: Nećeš nam zamjeriti ako te upitamo, jer to zanima sve naše čitatelje i čitateljice, kako je izgledala prosidba?

Halid Gušo: Neću, naravno. Svaki put kad pomislim na to krene me talas euforije. Krajem ljeta, pošto sam sezonski radio u Splitu, bližilo se vrijeme da se vratim u Sarajevo. Moj partner me pozvao da krenem s njim za Zagreb. Ne sluteći tad da će me zaprositi, pristao sam. U vožnji me pitao da se uselim s njim. Nisam to ozbiljno shvatio jer smo se kroz cijelu vezu stalno šalili kao, mi smo muž i muž, mi ćemo se vjenčati, i slično. Nakon toga, postavio mi je pitanje o vjenčanju. Sve je išlo brzo, stigli smo u Zagreb. I ja sam pred svojim zaručnikom nazvao mamu.

LGBTI.ba: Kakva je bila mamina reakcija?

Halid Gušo: I tako ti ja nazovem mamu, i kažem joj, uzbuđeno: mama, ja se udajem. Nakon par trenutaka, rekla je, jedva progovarajući od uzbuđenja, kako nam želi svu sreću, pitala me da li ga volim. Ja sam odgovorio potvrdno. Pitala me da li je to ono što želim i što sam čekao. Opet sam odgovorio potvrdno. I to je to, rekla je. Planiramo vjenčanje. Moja kuma, moja najbolja prijateljica, počela je da plače jer nije mogla vjerovati da sam se odlučio na sve to. Iako moja mama nije bila na vjenčanju, iz drugih razloga, sve je propratila i podržala s uzbuđenjem. Ni Oliverovi nisu bili na proslavi, ali trenutno živimo s njima i nemamo nikakvih problema. Za njih, koji su dosta stariji, je to izgledalo kao zabava.

LGBTI.ba: Da li si prije razmišljao o organizaciji vjenčanja?

Halid Gušo: Nisam previše razmišljao kako će sve izgledati. Mislio sam, vjenčanje kao vjenčanje, odeš u matični ured, obaviš to i gotovo. No, zaboravio sam na planiranje proslave vjenčanja, kao i na novootkrivenu činjenicu da će svi željeti doći na gej vjenčanje. U matičnom uredu, umjesto termina u novembru ili decembru, koji smo željeli, prvi slobodan termin je bio 21. septembar. A tad je bio je početak avgusta.

LGBTI.ba: Kako je šira porodica reagovala na vjenčanje?

Halid Gušo: Sva moja šira porodica je upoznala mog Olivera. Prvo smo išli kod jedne nane.  Pitao sam je možemo li doći, ona je rekla: Naravno. Rekao sam joj da se ženim, predstavio ga. Ona je iznijela baklavu, a mene natjerala da kafu napravim. Servirao sam po starinski. Tu počinje priča moje nane. Kako sam ja odrastao, kakvo sam dijete, kako je ona ulagala u moj odgoj, sve neke stvari iz djetinjstva, koliko me voli. Na kraju svega, rekla nam je: “Ja ne znam šta je to, ali ću vas podržati. Ti si moje dijete, i uvijek ćeš biti.” Svi smo počeli plakati. A ona će ti kroz suze Oliveru: “Ostavljam ti ga u amanet.” To je najveća podrška. Druga nana, kad smo poslije vjenčanja otišli, prvo mi je nabrajala što nismo kod nje došli prije, pa pitala šta će zet da jede, sirnicu ili burek. Sad Olivera svi zovu “zet”. Više niko ne pita kako sam ja, nego više pitaju za njega. On je na to preponosan. A i ja sam.

LGBTI.ba: Da li sklopljeno partnerstvo smatraš jednakim braku?

Halid Gušo: Iako nisam dovoljno informisan o razlikama, nisam čitao o tome, za mene nema razlike. Svog partnera zovem mužem, u institucijama kažem da smo vjenčani. Postoji papir, nosimo prstenje i imamo prava koja su regulisana i brakom. Vezao sam se za svog čovjeka, znam da on ima tu hrabrost u sebi i zato ću provesti sa njim cijeli svoj život.

LGBTI.ba: Kako je izgledala priprema vjenčanja?

Halid Gušo: Na vjenčanju je naposlijetku, umjesto planiranih četrdesetak osoba, bilo 120 ljudi. Baterije mi je najviše punila euforija kumova i prijatelja, jer smo obojica imali veliku tremu. Upravo kuma nas je odvela kod najpoznatijeg krojača za odijela. Kad je krojač upitao, da bi odredio koje boje je odijelo, kako mladenka izgleda, kuma je krenula govoriti da je u pitanju vjenčanje, a zatim pokazala na nas dvojicu. Od tog trenutka svi su bili toliko voljni da nam pomognu i oduševljeni, jer nisu ranije pravili odijela za dva muža. Ista kuma pomogla je i kod traženja restorana, ali opet, u predstavljanju nas dvojice. Otišli smo, čovjek nam je predstavio program i meni, i sve nam je to odlično zvučalo. Došao je trenutak da se kaže da se vjenčavamo moj partner i ja. Opet smo naišli na oduševljenje, i moram priznati da su nas svi toliko pripazili, da su konobari bili preljubazni prema našim gostima. Sve što smo zamislili, ispunio nam je. Nismo osjetili ni trunku diskriminacije.

LGBTI.ba: Reci nam nešto više o prvim trenucima nakon sudbonosnog “da”.

Halid Gušo: Došli smo u restoran, i odmah je išao prvi ples, gdje su svi stajali sa strane i fotografisali. Oliver je imao divan govor, gdje je pozdravio sve prisutne i nazvao ih svojom porodicom. Ja sam govorio o ljubavi za koju smatram da je najveća podrška potrebna svakoj osobi. Poslije mene, uslijedio je govor moje najbolje prijateljice, i druge kume. Svi smo u isto vrijeme i plakali i veselili se. Bila je torta, odličan DJ, a meni je najdraže bilo vidjeti kako su svi sretni jer smo se odlučili za ovaj korak.

LGBTI.ba: Kakva je reakcija tvojih LGBTI prijatelja koji su bili na vjenčanju?

Halid Gušo: Bila je tolika euforija jer je to gej vjenčanje. Imali smo DJ-a i fotografkinju koja je neumorno radila gotovo 12 sati. Moje dvije prijateljice došle su avionom iz Sarajeva, htjele su da dizajniraju svoje haljine. Svima, a i nama, je to bilo prvo gej vjenčanje. Svi su bili euforični kada bismo se Oliver i ja uhvatili za ruke, dobacivali nam kako smo slatki, i isticali našu hrabrost. Na vjenčanju su bili i roditelji pojedinih prijatelja, mama od ove, tetka od one, a jedan prijatelj je sve to snimao i direktno postavljao na Instagram. Preko noći, počeli su nam se javljati ljudi iz čitave regije, sa čestitkama za hrabrost. Svi su bili preponosni, i na mene zbog mene, ali i jer sam osnaživao zajednicu zbog toga što prihvatam svoj život kakav jest. Bilo je stvarno euforično, kao da je počela neka nova era za sve nas koji smo bili/e tamo.

LGBTI.ba: Kako izgleda svakodnevnica nakon vjenčanja?

Halid Gušo: Ja nosim prsten na ruci, nosimo burme, i jedan i drugi, imamo i lančić, mnogo stvari nas veže. Sada, svi vide prsten i pitaju jesam li oženjen. Nikad se nisam dvoumio da kažem da jesam i da imam muža.  Obično, na poslu, djevojke kažu da sam lijep i zgodan prije nego što im neko kaže da imam muža. Partnerova slika mi je na pozadini telefona, upravo vjenčan na instagramu velikim slovima. U dubini, imam osjećaj da su prije ovog velikog trenutka ljudi mislili da je to samo faza i da ću se promijeniti. Nakon vjenčanja, jasno je da sam muž i da imam porodicu. Jednostavno dam ljudima do znanja da sam ja okej, da sam sretan ako su i drugi sretni, ali da neću promijeniti svoju želju, a to je da živim kako želim. I svi me prihvataju.

LGBTI.ba: Da li smatraš da donošenje zakona može nešto promijeniti u Bosni i Hercegovini?

Halid Gušo: Zakon sigurno može mnogo olakšati partnerima i partnericama, tu nema sumnje. Međutim, mislim da stvarne socijalne promjene ipak zahtijevaju onu vrstu hrabrosti da se bude svakodnevno autovan i smatram da se bez toga ništa ne može promijeniti.

 

U fotogaleriji pogledajte još fotografija koje su nam ljubazno ustupljene.

 

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara