Izvor: Muf.com.hr
Piše: Ivori
U svijetu 21. stoljeća, u kojem su pripadnici LGBTQIA+ zajednice marginalizirani, tlačeni i diskriminirani gotovo na svim razinama, čini se posebno bitnim ukazati na probleme izvan, ali i unutar ove zajednice. LGBT zajednica nastala je iz potrebe za zajedničkom borbom različitih seksualnih i rodnih identiteta. Homoseksualni i transrodni identiteti, iako različiti – prvi je seksualni, a drugi rodni – ujedinjeni su u usamljenosti i izoliranosti od strane homofobnog i transfobnog društva koje između tih identiteta ne vidi razliku, već ih promatra kao jednake u odstupanju od heteronormativnih binarnih modela ponašanja.
Iako riječ “zajednica” naslućuje da svi pripadnici, neovisno o tome koje slovo predstavljaju, imaju istu važnost, to nije uvijek tako. Kao i svugdje, i tu vlada hijerarhija. Zbog toga sam se odlučila baviti trima seksualnim identitetima koje smatram najproblematičnijima, odnosno najneprihvaćenijima unutar, ali i izvan zajednice – biseksualnim, aseksualnim te “podvrstom” slova L, femme lezbijkama (1). Problem njihove nevidljivosti proizlazi iz različitih razloga kojima ću se baviti u trima dijelovima ovog teksta.
Prvo ću objasniti zašto koristim pridjev “nevidljivi” kada govorim o ovim identitetima. Naime, zbog svog neuklapanja u norme zajednice, koje su gotovo stereotipne a time i diskriminatorne, ovi identiteti često su marginalizirani. Naravno, zbog heterogenosti zajednice koja ne postoji samo u jednoj zemlji ili na jednom kontinentu već u cijelom svijetu nemoguće je obuhvatiti svačije mišljenje, pa ću se primarno baviti situacijom u Hrvatskoj i regiji. S druge strane, šira javnost, društvo koje nije dio LGBTQIA+ zajednice, nedovoljno je educirano o neheteroseksualnim identitetima te ili ne znaju za postojanje ovih identiteta ili ih stavljaju u košaru “faze” ili “mladenačke ludosti”. Zbog nedovoljnog prikaza neheteroseksualnih identiteta u mainstream medijima cijeli se ovaj spektar ljudske seksualnosti briše, a nemoguće je napraviti pozitivnu promjenu bez reprezentacije kojom bi se ti identiteti normalizirali te ne bi više bili tabu tema o kojoj se ne priča ili se priča s podsmijehom.
U vremenu od kolovoza do rujna 2016. godine provela sam kratko istraživanje koje je obuhvatilo 166 sudionica_ka, muškaraca, žena, agender i genderqueer osoba od 15 godina na više. Sudionice_i su s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i odgovarali su na 17 pitanja vezanih uz njihov rodni i seksualni identitet i prihvaćenost, odnosno neprihvaćenost u LGBT zajednici i društvu, te o značaju medijske reprezentacije. Njihove odgovore koristit ću u analizi ovih nevidljivih identiteta.
Femme lezbijke
Zbog postojanja normi i potrebe ljudi da sebe i druge odrede etiketama kako bi lakše pojmili tko je i što je osoba stvaraju se različite kategorije unutar kojih se osobe određuju. U ovom slučaju to su žene koje vole žene. Etikete koje im se pripisuju često su negativne i potpuno stereotipne, a lezbijke ih djelomično prihvaćaju, ali i često odbacuju podjelu lezbijki u “vrste”. Iako takva klasifikacija nije dovoljna da se opiše raznolikost neke osobe, može se izdvojiti nekoliko najpoznatijih klasifikacija lezbijskih identiteta: femme, butch, soft butch, stone butch te stone femme.
Butch lezbijka (2) lezbijka je koja izgleda i oblači se onako kako se to očekuje od heteroseksualnog muškarca u patrijarhalnom društvu. Ona je glavni stereotip i omiljen način prikazivanja lezbijki u mainstream medijima. Agresivna, glasna, radikalna feministica koja mrzi muškarce. Butch lezbijke često doživljavaju napade i neodobravanje od strane mainstream društva jer baš kao i “feminizirani” homoseksualni muškarci izdaju očekivanja i rodne uloge koje im je društvo namijenilo. Femme lezbijka (3) bila bi suprotnost butch lezbijki – to je lezbijka koja se oblači i ponaša onako kako se to očekuje od heteroseksualne žene; one djeluju kao da žive rodnu ulogu koju im je društvo namijenilo (osim toga što su homoseksualne).
Zanimljivo je primijetiti da se oba identiteta najčešće objašnjavaju kroz binarne, heteronormativne identitete. Butch-femme parovi često su napadani unutar LGBTQIA+ zajednice zbog toga što navodno imitiraju heteroseksualne i heteronormativne rodne uloge. Nevidljivost femme lezbijki i izvan i unutar LGBTQIA+ zajednice dolazi upravo iz te vizualne komponente. “Prelijepa si da bi bila gej” ili “ali ti uopće ne izgledaš gej” samo su neki od komentara kojima se briše ovaj identitet.
U članku za The Daily Dot Mary Emily O’Hara u nekoliko rečenica savršeno opisuje dvojbu i borbe femme lezbijki: Izgledati kao hetero žena, štogod to značilo, donosi svoje privilegije. Ne moram se bojati za svoju sigurnost kada putujem i u najkonzervativnije dijelove SAD-a, mogu se prilagoditi i proći za straight curu ako je potrebno, flertati s muškarcima kako bih lakše dobila što želim. No često me zasmeta kada ljudi samo pretpostave da sam hetero. To je čisto brisanje moga identiteta, guranje “u ormar”, često i bez moga pristanka.
Femme lezbijke oduvijek su bile dio lezbijske (i queer) zajednice, no čini se da su se oduvijek morale boriti da bi bile shvaćene ozbiljno u heteronormativnoj kulturi u kojoj se feminitet, ljepota i ženstveno ponašanje shvaćaju samo kao proizvod namijenjen konzumaciji cis hetero muškaraca. Ignoriranje femininih LGBT identiteta destruktivan je i uznemirujuć problem.
U isto se vrijeme femme identiteti ignoriraju kada se radi o stvarnim ljudima, ali hiperseksualiziraju kao dio pornografske industrije. Tome svjedoči i nedavna odluka Tumblra da tag “lesbian” označi kao NSFW, kao i to da je “lesbian” već godinama u top 3 najpopularnijih pornografskih kategorija – tako se queer djevojkama i ženama niječe njihov identitet te ih se pretvara u seksualnost koja postoji samo kao nešto namijenjeno užitku hetero muškaraca.
Sasha za Card carrying lesbian piše o dvostrukim standardima koje heteronormativno društvo postavlja pred žene koje vole žene i o hiperseksualizaciji femme queer djevojaka: Ranije dok sam izlazila isključivo s femme djevojkama, osjećala sam puno manje predrasuda od strane straight ljudi. Mislim da je to zato što dvije femme djevojke više izgledaju kao najbolje prijateljice koje su veoma bliske, nego kao ljubavnice. Pa čak i da se počnemo ljubiti, muškarci će pretpostaviti da je to specijalna predstava organizirana samo kako bi privukla njihovu pozornost.
Sve navedeno utječe na percepciju femme identiteta u širem društvu i potiče vjerovanje da je femme lezbijka ustvari samo neodlučna žena koja još nije pronašla pravog muškarca za sebe, dok mediji paralelno potiču stereotipe o lezbijkama kao o ženama koje izgledaju i ponašaju se kao muškarci.
U spomenutom istraživanju 39.8% (66) žena smatra se gej i definira se kao femme lezbijka. Na pitanje “Kako mislite da društvo gleda na vaš identitet?” jedna je djevojka odgovorila ovako: Osim onih muškaraca koji maštaju o lezbijskom seksu, većina društva (u Hrvatskoj) ne prihvaća ga, već misli da je to samo faza ili zabluda.
A druga se slaže: Većina misli da nešto izmišljam kako bih privukla pažnju, mnogi ne znaju o čemu pričam, a objašnjavanje samo vodi k neukusnim šalama. Inače mnogi ga muškarci fetišiziraju.
O nevidljivosti femme lezbijki svjedoči i ovaj odgovor: Društvo moj identitet niti ne vidi na prvi pogled, a kada ga “otkrijem”, reakcije su uglavnom pozitivne, ali iznenađenje je prisutno, što pokazuje određene predrasude.
Trans femme lezbijkama, osim što moraju dokazati da jesu “prave žene”, seksualni identitet nameće još više problema. Jedna od sudionica to ovako objašnjava: Mislim da ga uglavnom jednostavno ne razumiju. Kao trans femme lezbijka, prvo moraš “dokazat'” da si dovoljno ženskasta da budeš žena, a onda si odjednom previše ženskasta da budeš lezba. Zakon.
Kao što je evidentno iz odgovora sudionica ove ankete, brisanje femme identiteta događa se često – što zbog neznanja (u umovima mnogih ljudi lezbijka je još uvijek samo ona kratko ošišana, ljutita teta koju su jednom vidjeli u nekom filmu ili susjeda za koju se pričalo da je “znaš, ono” jer živi s drugom ženom), što zbog neprihvaćanja različitosti, što zbog toga što nam patrijarhalno društvo predugo nameće očekivanja o tome što žene trebaju biti i kako ih treba tretirati ako to nisu.
Aseksualke_ci, demiseksualke_ci
AVEN – Asexual Visibility and Education Network aseksualku_ca definira kao osobu koja ne doživljava seksualnu privlačnost. Aseksualnost se razlikuje od celibata (koji je svjesna odluka pojedinca o apstinenciji od seksa) po tome što je to dio osobe kao i svaka druga seksualnost. Aseksualna osoba ne mora nužno biti i aromantična – može biti homo, hetero, bi/pan/demiromantična.
Jedan od identiteta na spektru između seksualnosti i aseksualnosti jest i demiseksualnost – seksualna privlačnost osjeća se tek nakon uspostavljene snažne (ne nužno romantične) emocionalne veze te grayseksualnost – osoba se nalazi na granici između seksualnosti i aseksualnosti, seksualne osjećaje osjeća veoma rijetko ili samo u posebnim okolnostima.
Aseksualnost ima dugu povijest i nije nov pojam, no šira javnost tek se zadnjih desetak godina upoznaje s njime. Alfred Kinsey, američki biolog i seksolog, 40-ih godina 20. stoljeća razvio je “Kinseyjevu skalu” ili “Hetero-homoseksualnu skalu”. Na toj skali se s 0 označava potpuno heteroseksualna osoba, a sa 6 potpuno homoseksualna osoba. Dodao je i posebno polje “X” za osobe koje ne osjećaju socijalno-seksualnu privlačnost. Polje “X” odabralo je oko 1.5% ispitanika te se taj postotak uzima kao postotak aseksualnih ljudi na svijetu.
Identiteti aseksualnog spektra često se osporavaju i ignoriraju. Društvo, mediji, pa i medicinski stručnjaci patologiziraju aseksualnost. Postoje nebrojeni slučajevi silovanja aseksualnih ljudi jer “nije silovanje ako nikada ne žele seks” te njihove marginalizacije i uznemiravanja jer “nije prirodno” odbijati nešto što se generalno smatra veoma bitnim dijelom ljudske prirode. Aseksualne ljude često se percipira kao hladne, lišene svih emocija i asocijalne. Optužuje ih se da su sebični jer zakidaju svoje partnere za jedan veliki dio veze te ih tjeraju da se “žrtvuju” za njih, ili se pak tvrdi da se “normalnu” vezu ne može održati bez fizičkog kontakta. U nekim državama smatra se da brak nije pravno valjan sve dok nije konzumiran kroz seksualne aktivnosti.
U mainstream medijima aseksualni se ljudi rijetko pojavljuju, a čak i kada ih se prikazuje, manjak seksualne želje uglavnom se objašnjava kroz neku bolest ili traumu ili su pak prikazani kao šala. Često je na kraju djela lik magično izliječen te dobiva svoj happy end – romantičnu i seksualnu vezu. Najpopularniji primjer svakako je Sheldon Cooper iz popularne američke TV serije The Big Bang Theory koji je prikazan kao hladan i asocijalan, a njegovu je aseksualnost, iako nikada nije eksplicitno rečeno da jest aseksualan, potrebno promijeniti.
Nakon svega navedenog teško je shvatiti po čemu se diskriminacija pojedinaca s aseksualnog spektra razlikuje od one koju proživljavaju pripadnici LGBT zajednice. No ipak, aseksualke i aseksualci (pogotovo ako se radi o heteroromantičnim osobama) diskriminirani su čak i s te strane te su često napadani ako se “usude” smatrati dijelom LGBTQIA+ zajednice. Neki čak smatraju da bi “A” u LGBTQIA+ trebalo stajati za “ally” (saveznik – heteroseksualna osoba koja podržava sve za što se LGBT zajednica bori).
Siggy s bloga Asexual Agenda objašnjava: “Reći da su aseksualke_ci queer je krivo. Reći da aseksualke_ci nisu queer također je krivo. Pravilno bi bilo reći da neke aseksualke i neki aseksualci jesu queer jer se tako osjećaju.”
LGBT zajednica stvorena je kao siguran prostor za neheteronormativne osobe koje smatraju da im je potrebno biti dijelom nekog društva, da se zajedno lakše mogu boriti za svoja prava i osnažiti se u svijetu koji ih konstantno diskriminira i marginalizira. Zato je u toj zajednici nužno osigurati mjesto svima koji se osjećaju kao da jesu njezin dio.
Biseksualke_ci, panseksualke_ci
Pojmovnik LGBT kulture biseksualnost (4) definira kao emotivnu i/ili seksualnu privlačnost prema osobama i muškog i ženskog spola ili roda, a panseksualnost (5) (ili omniseksualnost) kao emotivnu i seksualnu privlačnost prema osobama svih rodnih i spolnih identiteta – često se za panseksualne osobe kaže da su “rodno slijepe”, a cijeli koncept panseksualnosti poriče rodnu binarnost.
Već spominjano istraživanje Alfreda Kinseyja iz 1948. godine pokazuje da je čak 46% ispitanika imalo i homoseksualne i heteroseksualne odnose tijekom svoga života ili su osjećali privlačnost prema oba spola. Također je dokazao da većina ljudi funkcionira između potpune homoseksualnosti i potpune heteroseksualnosti – biseksualni su, ali često ne prakticiraju takvo ponašanje.
Bitno je naglasiti da biseksualnost i panseksualnost nije nešto između homoseksualnosti i heteroseksualnosti ili pak oboje, već su to validne seksualnosti same za sebe. No baš zbog toga što se biseksualnost smatra tranzicijskim identitetom između heteroseksualnosti i homoseksualnosti ili fazom, često je diskriminirana i od strane heteroseksualaca i od strane lezbijske i gej zajednice te je gotovo u potpunosti isključena iz medija, seksualnih istraživanja te zakona. Često kada se referira na iskustva pojedinaca unutar LGBTQIA+ zajednice, zapravo se isključivo referira na iskustva LG ljudi i u razmatranju queer seksualnosti u potpunosti se zaboravlja na bi/pan i ostale identitete.
Prema istraživanju Bisexual Invisibility: Impacts and Recommendations koje je 2011. proveo San Francisco Human Rights Commission biseksualci_ke su najveća grupa unutar LGBTQIA+ zajednice, ali su i najmanje reprezentirana.
Dva istraživanja bave se korelacijom između brisanja biseksualnog identiteta i lošeg mentalnog zdravlja među biseksualcima. Prva studija, koju su provele Corey E. Flanders, Cheryl Dobinson i Carmen Logie, uključila je 34 biseksualne i panseksualne žene različitih pozadina kako bi se istražilo kako bifobija i monoseksizam utječu na njihovo zdravlje. Mnoge sudionice osjećale su se neželjeno na događajima poput povorke ponosa ili u gej i lezbijskim klubovima ili su imale neugodna iskustva s liječnicima koji nisu znali dovoljno ili imalo o biseksualnosti. Drugu studiju proveli su Tangela S. Roberts, Sharon G. Horne i William T. Hoyt. Ova je studija uključila 745 biseksualaca_ki različitih dobi, rasa i nacionalnosti. Zaključak studije bio je da su bi/panseksualni ljudi više bifobije osjetili od strane lezbijskih i gej zajednica nego od heteroseksualnih ljudi.
U online anketi koju sam provela sudjelovalo je 166 sudionica_ka, a od tog broja 50% (83) ispitanika smatra se biseksualnima ili panseksualnima. Na pitanje smatraju li se dijelom LGBT zajednice čak 27% odgovorilo je da se ne smatra dijelom te zajednice. Na to kako LGBT zajednica gleda na njihov idenitet jedna od sudionica odgovorila je: Mnoge osobe iz zajednice imaju bi/panfobične stavove: smatraju da takve osobe ne postoje, da su promiskuitetne; ili pak tobože nemaju ništa protiv, ali izričito ne žele da im partner_ica bude bi/panseksualna. Neke misle da su bi/pan manje dio zajednice jer tobože uživaju straight privilegije i uvijek mogu “pobjeći” u “normalni” straight život. LG osobe u govoru često na bi/pan osobe referiraju kao na “strejtuše” ili žele diskreditirati našu seksualnost primjerice činjenicom da smo imali više partnera_ica suprotnog “spola” nego istog.
Druga se sudionica slaže i naglašava problem manjka medijske reprezentacije: Užas. Premalo medijske prezentacije, a kad je i ima, svi počinju negirati biseksualce. Uvijek postoji ona “odluči se jesi li gay ili straight, ne možeš bit pola-pola” i te brije.
Osim nevidljivosti unutar zajednice, jednako je velik ili još veći problem neprihvaćanje od šireg društva i mainstream medija za koje je biseksualnost gotovo nepostojeća. Iako bi/pan identiteti jesu prikazani u brojnim filmovima (Black Swan, Brokeback Mountain, The Rocky Horror Picture Show, Chasing Amy i mnogi drugi), često se potenciraju kao gej ili lezbijski. Primjerice, glazbenice_i David Bowie, Lady Gaga, Katy Perry, glumica Angelina Jolie, Kristen Stewart i mnogi drugi deklarirane_i su biseksualke_ci, no zbog veza sa suprotnim spolom smatra ih se strejt; neke od najvećih gej “ikona” Oscar Wilde i Freddie Mercury ustvari su bili biseksualci.
Na pitanje kako smatraju da društvo gleda na njihov identitet jedan od sudionika odgovara ovako: Mislim da društvo baš ne prepoznaje bi/pan identitet kao nešto što zaista postoji. Za mnoge osobe to je više kao neka “furka”, nitko nas ne doživljava ozbiljno. LGBT zajednica nas doživljava kao osobe koje eksperimentiraju, neozbiljne su, neodlučne ili “izdajice”, a strejt ljudi kao osobe koje se “traže”. Tražim se ako sam u gay vezi, al ako sam u hetero vezi, odmah je okej, “našao se”.
Medijska reprezentacija igra veliku ulogu u tome kako društvo percipira neki seksualni identitet i često ima moć promijeniti tu percepciju. No da bi do promjene došlo, treba povećati reprezentaciju. Čak 88% sudionika u istraživanju slaže se da reprezentacije LGBTQIA+ ljudi u medijima nema dovoljno, a da je i ta reprezentacija uglavnom veoma negativna ili bazirana na stereotipima. Za više od 80% sudionika reprezentacija njihovih identiteta veoma je bitna.
Donedavno je LGBTIQ+ populacija bila potpuno marginalizirana i ignorirana od strane medija, dok se tek u zadnje vrijeme sve više ističe postojanost ove grupe. Usprkos tome, smatram da današnja situacija izvještavanja medija o LGBTIQ+ populaciji nije zadovoljavajuća – s obzirom na to da se velika pažnja treba posvetiti buđenju svijesti građana o pravima koju ova populacija zahtijeva, te o homofobiji i njenoj štetnosti unutar društva.
U seriji Orange Is the New Black protagonistica Piper prekida dugogodišnju vezu sa zaručnikom i vraća se bivšoj djevojci Alex. Saznavši za to njezin bivši zaručnik pita njezinog brata: “Što, Piper je sada ponovno gej?” U toj rečenici sadržana je cijela borba biseksualne i panseksualne populacije. Čini se kao da je svima nedovoljno upoznatima s problematikom teško shvatiti da bi/pan osoba u vezi sa suprotnim spolom nije magično postala hetero ili u obrnutoj situaciji gej. Bi/pan identiteti validni su bez obzira na to je li osoba uopće u romantičnoj i seksualnoj vezi i s kim, baš kao što ni bilo koji drugi seksualni idenitet nije manje postojan ako osoba nije u vezi.
LGBTQIA+ osobe bile su nevidljive kroz cijelu povijest, a ponekad mi se čini da se i danas tretiraju poput mitskih bića koja postoje samo kao tema školske debate ili kao jedna od stvari o kojima se čuje na večernjim vijestima, no nisu ti bitne ili bliske pa ih uskoro zaboraviš. Kao da su tragedija koja se može desiti samo nekom drugom. Čini mi se da se često zaboravlja da su ljudi iza L ili G ili B ili nekog drugog slova samo to – ljudi. A zlo koje nam se nanosi svakoga dana marginalizacijom, diskriminatornim referendumima i zakonima, pa i zlim komentarima na bezazlenom članku o povorci ponosa, čini se stvarnim ljudima od krvi i mesa. Nevidljivost je samo jedan od načina ugnjetavanja, a to što dolazi i izvan i iz LGBTQIA+ zajednice čini ju još gorom. Kao što su mnoge studije pokazale, nevidljivost ne ostaje bez ozbiljnih negativnih posljedica – stoga ju je nužno promijeniti. Potrebno je kroz serije, filmove i ostale popkulturne proizvode prikazivati različite identitete, no još je bitnije prikazivati različite priče različitih ljudi kako bi se javnost educirala i napokon prihvatila naše različitosti.
Naslovna fotografija: NezzLezz
(1) Ne uključujem transrodne i transeksualne osobe za koje smatram da jesu najdiskriminiranija skupina LGBTQIA+ zajednice, od strane institucija, vlasti te šireg društva i medija, jer se u ovom tekstu ne fokusiram na marginalizaciju i diskriminaciju na temelju roda.
(2) Više od etikete: O ženama koje vole žene, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo, 2013, str. 25.-28.
(3) Isto.
(4) Pojmovnik LGBT kulture, Sarajevski otvoreni centar/Fondacija Heinrich Böll, Sarajevo, 2012.
(g) Isto.
