Odgovorni smo za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo

Piše: Enisa Bahić
Foto: www.sapphokolkata.in

U današnjem društvu mediji su glavni način informiranja. Oni imaju moć da stvaraju pozitivne i negativne slike o pojedinim temama, a pri tome ne smiju da zaborave svoju najvažniju ulogu – onu društvenu.

Medijski prikaz LGBTI osoba odnosi se na različite načine na koje mediji prikazuju ili portretiraju lezbijke, gej muškarce, biseksualne, trans i interspolne osobe. Historijski gledano, medijski prikaz LGBTI zajednice je negativan, najčešće odražavajući netoleranciju prema njima i portretirajući ih kao drugačije i time stvarajući različite stereotipe. LGBTI zajednica se stalno bori da prevlada nametnuti negativni imidž i stereotipe televizije, filmova i drugih medija.

Od 1990. godine do danas došlo je do značajne promjene u prikazivanju LGBTI zajednice u medijima, gdje počinju da se povlače značajnije teme vezane za živote LGBTI osoba unutar medija, poput svakodnevnih problema sa kojima se suočavaju u životu.

LGBTI zajednica prolazi kroz različite vrste diskriminacije, nasilja i odbijanja prihvatanja svog identiteta i onoga što oni uistinu jesu. Aktivisti/kinje su svojim radom doprinijeli/e tome da se povećaju vidljivost, prihvaćanje i podrška za LGBTI zajednicu, kao i da se pruže relevantne informacije.

Kada govorimo o bh. medijima, teme o kojima se najviše izvještava su parade ponosa u regionu, napadi na LGBTI osobe, referendumi za istospolne brakove, a puno manje je ozbiljnog pristupa samoj temi.

Iz godine u godinu raste broj objava u medijima, pa je tako u 2015. godini ukupno objavljeno 1148, a u 2016. godini 1299 tekstova/priloga.
Potreba LGBTI zajednice da bude prisutna u medijima svih vrsta, nije samo potreba da budu viđeni/e ili da budu popularni/e kao neko drugačiji, nego potreba da se podigne vidljivost problema sa kojim se suočavaju, da se skrene pažnja na nasilje koje doživljavaju, jer njihovi životi bi trebali da budu kao životi svake druge osobe na ovoj planeti. Ta potreba, želja za jednakim i univerzalnim ljudskim pravima, mora biti podijeljena sa širokim narodnim masama. Mnogi, ako ne svi ljudi, moraju vidjeti borbu, ne neke tamo LGBTI zajednice za njihova prava, nego borbu jedne nasumične osobe pokraj koje prolazimo svakog dana ili pijemo kafu s njom, ili borbu grupe pojedinaca/ki za prava koja bi im trebala biti garantovana svim društvenim, moralnim i socijalnim normama u današnjem 21. vijeku.

“Odgovorni smo za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo”, rekao je Voltaire. Oni/e novinari/ke koji/e ne promovišu osnovna ljudska prava za sve su podjednako odgovorni/e ako na kršenje istih ne ukazuju široj javnosti.

Ukoliko želimo da idemo naprijed, da stvaramo historiju, da vrijednosti koje su univerzalne doslovno primjenjujemo na sve ljude, onda moramo da prihvatimo LGBTI zajednicu kao ravnopravnu. A da bi se to desilo i počelo ostvarivati, mediji moraju da imaju ulogu u svemu tome, da stvaraju pozitivno javno mnijenje, da u našem konzervativnom društvu tabu teme iznjedre na svjetlo dana, i da sve što se smatra drugačijim postane ravnopravno sa ostalim.

Tekst je dio Škole za studente/ice novinarstva i komunikologije i mlade novinare/ke – Odgovorno novinarstvo: LGBTI osobe i mediji, koja je održana od 15. do 17. marta 2017. godine.

Komentari

komentara