Pisati SEBE, pisati DRUGE: Queer književnosti: kome i zašto?

pisati-sebe-pisati-drugePiše: Lamija Begagić

Šta su (i kome su) te granične književnosti i da li je queer književnost jedna od njih? Ko je piše i kome je pisana? Postoji li granica između ličnog i političkog, u književnosti i izvan nje? Ima li književnosti izvan autobiografije? Je li nam dovoljna podjela na dobru i lošu književnost? Gdje se susreću aktivizam u pisanju sa aktivizmom na ulici?

Ako pišete i od književnosti, u ovoj ili onoj mjeri živite, pa uz to još želite i da je i tumačite i promišljate, ova ćete si pitanja postaviti, prije ili kasnije.

Ako ih postavite tokom studija, pod uvjetom da ste književnost studirali, odgovore na njih teško da ćete dobiti od akademske zajednice, a u silabusima savremenih književnosti, barem kada je u pitanju odsjek na kojem se izučavaju južnoslavenske književnosti sarajevskog Filozofskog fakulteta, nećete naći djela koja bi se mogla smjestiti pod krovnu odrednicu queer književnost. No, ignorancija i prećutkivanje svega što iskače izvan matrice kanonskih nacionalnih književnosti, u temeljima su ovog odsjeka, ali i mnogih drugih odsjeka, fakulteta i univerziteta, ne samo u BiH već i šire.

Marginalne teme i marginalne književnosti svoju čvrstu poziciju margine brane i izvan akademske zajednice: za njih nema mjesta ni na mainstream književnim manifestacijama, ni u medijskom prostoru, a naročito ne u školama  i obrazovnim sistemima.

To koliko su škole zatvorene za drugačije teme i(li) pristupe, pokazao je čitav niz ozbiljnih istraživanja stanja u udžbenicima, i kad su u pitanju prava LGBTI osoba, ali i svi oni identiteti koji nisu etnička i religijska većina u dijelu zemlje kojoj su školski nastavni planovi i programi namijenjeni.

I sama sam u analizi srednjoškolskih udžbenika O čemu šutimo kada šutimo o pravima LGBTI osoba u udžbenicima (Fondacija CURE / SOC, 2016.), pokušala ukazati na načine na koje udžbenike oslobađamo onih nastavnih sadržaja koji bi mogli ugroziti principe na kojima vladajuća oligarhija počiva koristeći školu kao glavni altiserovski ideološki državni aparat.

U takvu školu ne uklapa se šira priča o pravima LGBTI osoba, u njoj nema mjesta preciznim definicijama, relevantnim istraživanjima, u njoj se ne potiče na razgovor, razmjenu mišljenja, ne govori se o borbi za ostvarenje prava Drugih, rodnim identitetima i ulogama. O LGBTI temama se u većini slučajeva šuti ili se one uvode tek kao otklon heteronormativu, baš kao što neki rječnici seksistički definiraju ženu kao odraslu osobu suprotnu muškarcu.

No, ništa bolje ne prolazi ni seksualnost najšire shvaćena, pa čak i ona heteronormativna.

Iznoseći primjere iz nastave književnosti i navodeći kako je seksualnost općenito protjerana iz čitanki, čak i u interpretacijama djela kao što su roman Nečista krv ili pripovijetka Duga Dinka Šimunovića koje same po sebi pozivaju na ovakav vid čitanja, dr. Nenad Veličković u svojoj doktorskoj disertaciji kaže: Seksualnost se protjeruje iz škole u nadležnost porodice, ulice i vjere. Seksualnost ugrožava ideju roda i nacije, ideološki zahtjev za nemiješanjem ili za kontrolisanim miješanjem. Tabui razotkrivaju patrijarhalne mehanizme kojima se nacionalizam služi u očuvanju moći. To je razlog da se ova tema ignoriše. [1]

Gdje onda na koncu, kada sagledamo cijelu sliku, uopće i smjestiti queer književnost i da li je nada da će teme o kojima se u takvoj književnosti progovara ikad postati predmetom interesovanja društva u cjelosti unaprijed osuđena na brzu, ali bolnu smrt?

Kome treba sretan kraj?

zovite_me_estebanKnjiga Zovite me Esteban Lejle Kalamujić, mogla bi se podvesti pod okvir queer književnosti. Ova autobiografska zbirka kratkih priča jake strukture objavljena je u Sarajevu (Dobra knjiga), gdje je nagrađena na konkursu Fondacije za izdavaštvo, a nedugo potom izašla je i u Srbiji (Red Box). Trenutno je u pripremi njeno hrvatsko izdanje, kao i prevod na makedonski, a Lejla u trenutku pisanja ovog teksta boravi u Pazinu gdje je primila nagradu Edo Budiša za najbolji roman.

Uz odličnu recepciju, knjiga je doživjela i pozitivne kritike gotovo svih regionalnih kritičara i kritičarki.

Da li ovakva recepcija knjige koja se, pored velikih tema smrti i majčinstva, bavi i pitanjima lezbejskog identiteta, zapravo ohrabruje i otvara vrata onoj teoriji da je dobra književnost uvijek samo dobra književnost i da će do svojih čitatelja/ki naći put bez obzira na etikete koje joj se prišivaju?

Lejla je na ova pitanja pokušala dati odgovor na književnom događaju Pisati sebe, pisati Druge održanom u Art kinu Kriterion u Sarajevu, 1. oktobra, u susret Međunarodnom danu lezbejki i Međunarodnom coming out danu, zaključivši da su je prilično zatekla sva dešavanja sa knjigom i da još pokušava otkriti stvarne razloge njenog uspjeha. Dodala je i kako nema problem sa etiketama, te da joj plivanje mimo struja godi i imponuje, dok god je matica ona književnost pogodna za bildanje nacionalnih i heteronormativnih identiteta.

Napominjemo da je Lejlina zbirka i jedna od rijetkih knjiga lezbejske tematike koja ima sretan kraj. Dugo smo bili svjedoci tragičnih istospolnih ljubavi u literaturi i kinematografiji – desetljećima su umjetnička djela koja su progovarala o lezbejkama i gej muškarcima završavala ili smrću, ili psihičkim rastrojstvom, ili, u “najboljem” slučaju pronalaženjem smiraja u heteroseksualnoj zajednici.

Zbirka Zovite me Esteban nosi nadu u mogućnost ljubavi, uprkos smrti, i zato bi, recimo, pojedine priče iz te zbirke bile odlična građa za razgovor o univerzalnim principima ljubavi i razumijevanja, ali i procesima samorazumijevanja koje bi kroz literaturu bilo naročito važno približiti starijim osnovcima/kama i srednjoškolcima/kama.

No, dok se to ne desi i dok se queer literaturi ne otvore vrata učionica i stranice udžbenika, potrebno nam je više javnih čitanja, ali i veća medijska vidljivost.

Postojanje sekcija za queer poeziju i prozu domaćih afirmisanih i nearifmisanih autorica i autora, predstavljanje knjiga i prijevoda, kako beletristike, tako i teorijskih izdanja na specijaliziranim portalima poput LGBTI.ba, svakako bi mogli biti dobar početak i dobra platforma na kojoj, dakako, ne treba stati. Portale poput ovoga možda posjećuju, zaista, samo ljudi kojih se pitanje LGBTI identiteta lično tiče, no, oni se nipošto ne smiju zanemariti kao recipijenti/ce koji/e u literaturi žele vidjeti vlastite želje, dileme, strepnje i strahove. Jer prepoznavanje svog ja u književnosti, naročito u formativnim godinama, zasigurno olakšava procese samospoznaje, coming outa i prihvaćanje sebe i drugih.

Rješenje je, po običaju, u borbi na više fronotova: i u sigurnim zonama, i vani, na stvarnim ratištima. Slično je i sa objavljivanjem i izdavanjem queer knjiga.

Napisavši roman Do isteka zaliha koji govori o istospolnoj ljubavi, ali i o velikoj temi nasilja u lezbejskim vezama, hrvatska spisateljica Nora Verde u jednom je tekstu izjavila kako smatra da se romani te tematike ne bi smjeli zatvarati tek u specijalizirane izdavačke kuće, već bi trebali izlaziti i bok uz bok sa drugim romanima recentne književne produkcije.

Zaista, koliko god je dobro imati zasebne edicije ili izdavačke kuće, kakva je, primjera radi izuzetno jaka, produktivna i popularna Vizibilija slovenačke Založbe ŠKUC, toliko je važno knjige ne zatvarati samo po jednoj njihovoj tematskoj odrednici, jer su queer motivi narativni podsticaj, a ne didaktički imperativ, kako stoji u odlično formulisanom pozivu na konkurs za queer priču Queer Montenegra.

Ostaje da vidimo!

I ostale učesnice navedenog književnog događaja Pisati sebe, pisati Druge, Selma Asotić, Nera Mešinović i Lejla Huremović, složile su se da je poeziji koju one pišu mjesto i na katedrama, i u književnim i feminističkim časopisima (pokretanje jednog takvog najavila je Selma Asotić, prvi broj je u pripremi, a pored Selme, iza projekta stoji feministkinja Marina Veličković), ali i na ulici. Koliko se LGBTI aktivizam na ulici i borba za vidljivost razlikuju od angažmana u književnosti?

Aktivistkinja Lejla Huremović tvrdi da su porivi zbog kojih pokreće akcije u javnom prostoru kako bi se javnost senzibilizirala po pitanju prava gej muškaraca i lezbejki potpuno drugačiji od poriva iz kojih piše poeziju.

No, to nipošto ne znači da je književnost zatvorena u privatnu sferu. Njen je iskorak u javno i društveno ne samo bitan, već i neophodan, ona je, brišući granice između ličnog i političkog, još jedno od područja borbe.

U tekstu Slađane Marković posvećenom lezbejskoj književnosti, autorica zaključuje ono što bi, gotovo trideset godina kasnije, mogao, nažalost, biti i naš zaključak:

Bez obzira na duboko ukorenjenu homofobiju, otvoren, iskren i humanistički pristup feminističkog pokreta društvenim problemima sve više otvara i širi prostore u kojima se sagledavaju i razumevaju različiti oblici ljudskih odnosa. Kada lezbijstvo kao deo ženske seksualnosti prestane da bude problem verovatno ćemo prestati da govorimo o lezbijskoj literaturi — govorićemo o dobroj ili lošoj literaturi. Da li će ovo optimističko gledanje postati realnost ili će ostati na nivou društveno-političke fantastike, ostaje da se vidi.

Godine su prošle (pune muka!), a mi još uvijek stojimo. I čekamo da vidimo i da ta fantazija o prihvatanju ne ostane samo u literaturi, već postane društveno-politička realnost.

 

[1] Nenad Veličković: Ideološka instrumentalizacija književnosti u bosanskohercegovačkim udžbenicima bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti (na primjerima iz čitanki od petog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje škole), Filozofski fakultet Sarajevo, neobjavljena doktorska disertacija, str. 179

Komentari

komentara