Pobuna hermafrodita (Jedan esej i jedan film)

hermaphroditosPiše: Emina Žuna
Foto: tendimag.com

Peruanski nobelovac Mario Vargas Llosa u svojoj knjizi Don Rigobertove bilježnice[1] ima sjajan esej pod nazivom Pobuna klitorisa. U njemu se, na njemu svojstven humorističan i ironičan način, protivi feminističkom pokretu tvrdeći da feministkinje, insistirajući na razlici između muškaraca i žena, diskriminišu sve ostale međuspolne kategorije koje ne spadaju u jednu od te dvije grupe. Pripovjedač Don Rigoberto koji zapravo piše ovaj esej, pristalica je svih mogućih ljudskih sloboda i po orijentaciji hedonist i erotoman. On slavi individualno, a u feminističkom pokretu vidi kolektivističku kategoriju koja nastoji unutar homogenog generičkog koncepta da obuhvati široku skupinu heterogenih pojedinaca čije su međusobne razlike i nejednakosti bitne koliko i činjenica imaju li klitoris ili ne. Iako se na prvu možemo pobuniti protiv tvrdnje i argumentirano utvrditi da to baš i nije istina, u ovom ću tekstu zanemariti njegovo viđenje feminizma i osvrnut ću se na način na koji Llosa piše o ljudima čiji biološki spol ne potpada pod jasno muški ili jasno ženski.

U tekstu citira i rad Anne Fausto-Sterling[2] sa univerziteta Brown koja, kako kaže, već godinama mnoštvu zaglupljenom konvencijom i mitovima i slijepom za istinu, nastoji dokazati da ne postoje dva ljudska spola, ženski i muški, nego pet, a možda i više. Imenuje ih sa ‘herms’, ‘merms’ i ‘ferms’. Manihejska podjela čovječanstva na muškarce i žene je za autora kolektivistička iluzija, naučna laž koja održava dualistički sistem države nasuprot zakonitosti Prirode. Llosa slavi slobodu helenske mitologije i spominje mit o Hermafroditu jer je upravo helenska kultura bila ta koja je bila u stanju da stvori dvospolno biće. Podsjetimo se, Hermafrodit je bio sin Hermesa i Afrodite, a zaljubio se u nimfu Salmakidu s kojom se spojio u jedno, dvospolno biće, postavši tako muškarac-žena ili žena-muškarac. Zato se Hermafrodit negdje pojavljuje u muškom, a negdje u ženskom rodu kao Hermafrodita. Sterling, kako dalje tvrdi Llosa, predstavlja različito nijansirane spojeve u pojedincu, žlijezdi, hormonu i kompoziciji hromozoma, izvodeći spolove koji se razlikuju od utvrđenih kategorija koje već poznajemo. U postojanju mita o Hermafoditu/i, Llosa vidi dokaz da su i prije i poslije njega/nje postojala prelazna bića, ni mužjaci ni ženke u uobičajenom smislu, koja su morala da se skrivaju da ne bi bila ubijena, spaljena ili obješena kao plodovi demona. Ni danas im sudbina nije bolja i djeci koja se rađaju s karakteristikama oba spola, a kojih, prema nekim navodima ima čak 4% od ukupne populacije, spol se mijenja već po rođenju, čemu se Llosa duboko protivi. Kako tvrdi svojim slikovitim, nabrajajućim jezikom, on svim srcem navija za ljude koji su obdareni i testisima i jajnicima i klitorisima poput penisa i penisima poput klitorisa, matericama i vaginama i koji katkad u isto vrijeme izlučuju i spermatozoide i menstruaciju…

Ponovno čitanje Llosinog eseja me podsjetilo na odličan film o ovoj temi, argentinski film XXY iz 2007. godine, redateljke Lucie Puenzo. On nam govori o ‘xxy-u’ čiji spol ipak nije hirurški određen po rođenju, petnaestogodišnoj/em djevojci/mladiću koji/a prolazi kroz krizu spolnog identiteta u bukvalnom smislu riječi. Protagonist/ica Alex ima ženske grudi i muške i ženske genitalije, a odgajan/a je kao djevojčica. Već na početku filma odluči da više ne želi uzimati muške hormone koji sprečavaju da joj se razviju muške sekundarne spolne karakteristike. Majka smatra da je konačno vrijeme za operaciju i poziva prijatelja hirurga koji bi je trebao obaviti, ali Alex nije najsigurnija da li želi da postane žena. Međutim, ne zna ni da li da postane muškarac. U filmu se naizmjenično za Alex koristi različit rod, a čak ga/ju i otac ponekad naziva kćerka, a ponekad sin. Interesantno je da režiserka i scenaristica Lucia Puenzo koristi ovu radnju i da prikaže razliku između krize identiteta između mladića koji ‘samo’ treba shvatiti da li je gay i Alexa ispred koje/g je puno teža i jednistvenija odluka. Kod Alex ne postoji ili – ili nego oboje, i ona/on na kraju odlučuje da se ne može odlučiti i svrstati tamo ili ovamo već se prihvata onakvom/onakvim kakva/kakav jeste i odlučuje da život provede i kao muškarac i kao žena, kako biološki, tako i rodno. Kroz cijeli film se kao lajtmotiv provlače životinje hermafroditi koje postoje u prirodi da bi se ukazalo koliko je takva pojava uobičajena u prirodi i koliko je izbor koji se stavlja pred Alex neprirodan. Njena/njegova konačna odluka je zapravo jedina koja predstavlja slobodu.

Ne znam kako bi se dalje odvijala radnja filma da je kojim slučajem redateljica odlučila da nam pokaže nastavak, ali je logično pretpostaviti da bi se Alex zbog svog izbora susrela/o sa mnogim preprekama, nerazumijevanjem i odbacivanjem. Na kraju svog eseja, Llosa navodi primjer osobe pred kojom se nalazio sličan izbor: “Ema beše odgajana kao devojčica uprkos tome što je imala klitoris veličine penisa i gostoljubivu vaginu, što joj je dopuštalo seksualne razmene sa ženama i muškarcima. Kao neudata imala ih je najviše s devojkama, ona u ulozi muškarca. Potom se udala za jednog muškarca i vodila ljubav kao žena, a da je ta uloga, međutim, nije oduševljavala toliko kao ona druga; stoga je imala ženske ljubavnice, koje je radosno probadala svojim muškim klitorisom. Kad se s njim posavetovala, doktor Jang joj je objasnio da bi bilo vrlo lako da se hirurški interveniše i pretvori je u muškarca, kad se to već ispoljilo kao njena sklonost. Emin odgovor vredi koliko sve biblioteke ispisane o skučenosti ljudskog univerzuma: ‘Morali biste da mi uklonite vaginu, zar ne, doktore? Ne verujem da bi mi to odgovaralo jer me ona hrani. Ako me operišete, morala bih da se razvedem od svog supruga i potražim posao. Zato mi je draže da i dalje budem kakva jesam’.”

Bilo kako bilo, i koje god razloge XXY osoba imala za odabir određenog spola, činjenica je da danas u razumijevanju i prihvatanju ove pojave kao prirodne nismo puno odmakli od antičkog perioda. Možda smo čak i u goroj situaciji jer Grci su stvorili divan mit, a eseji kao Llosin, filmovi kao ovaj od Puenzo, i istraživanja od Sterling ni nisu baš široko poznati i popularni. XXY osobe su i dalje XXY-i pri čemu ne mislim na njihovu hromozonsku kombinaciju.

[1] Prevela Olivera Bulajić, Narodna knjiga, 2004.

[2] Autorica knjiga: Myths of Gender (1992), Sexing the Body (200), Sex/Gender (2002)

Komentari

komentara