Političari, o ovome MORATE pričati – Ako ne znate, informišite se, pitajte nekog pametnijeg!

Izvor i foto: Buka portal
Piše: Maja Isović Dobrijević

Na portalu Buka, već godinama, u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, izvještavamo o LGBTTIQ temama. Objavili smo na desetine tekstova koji su imali veći ili manji odjek u javnosti. Veliki broj razgovora, anonimnih i javnih, skromnih i onih veoma dubokih, ali u svakom slučaju potrebnih. Izvještavali smo o osobama iz BiH koje su stupile u istopolne zajednice van zemlje u kojoj su rođene, o prajdu, napadu na LGBTIQ osobe, IDAHOT događaju u Banjaluci, analizirali smo pravnu regulativu u zemlji, sagledavali situaciju u regiji… Bilo je tema koje smo prvi otvarali, poput teme o odnosu LGBTTIQ zajednice i ekonomije. Većinu tekstova pisala sam ja, pa znam koliko je bilo teško doći do sagovornika, do informacija, a još teže doprijeti do publike, ali vrijedilo je. Vrijedilo je, jer smo mijenjali svijest, jer smo govorili o onome o čemu se šuti, jer smo davali prostor onima koji su drugačiji.

Nedavno smo objavili priču o dvojici momaka koji su se odselili u Ameriku da bi se vjenčali. U SAD-u se vremenom razvila jaka LGBTTIQ zajednica ljudi koji dolaze iz BiH. Ljudi bježe iz BiH da bi otišli negdje gdje mogu da žive normalno, da mogu da ispoljavaju svoju seksualnost, da ih ne ugrožava drugačiji način oblačenja, života, ljubavi. BiH gubi kreativnu, mladu i radnu snagu, jer ne želi da se suoči sa činjenicom da je LGBTTIQ zajednica tu. Mladi ljudi traže azil, rade bilo šta da bi mogli živjeti u zemlji u kojoj će se osjećati sigurni i slobodni.

Ovih dana na Facebooku vidim da se jedan sjajan mladić iz BiH vjenčao sa svojim partnerom u Danskoj. Svi mu prijatelji čestitaju, lajkaju. Ljudi su i putem društevnih mreža saznali nešto više o LGBTTIQ zajednici, uvidjeli su da su to ljudi kao i svi ostali i da nemaju razloga da ih se plaše. Naravno, velika većina nikad ništa ne nauči, a ta većina i dalje živi u BiH.

Ali imajući u vidu kakva je politika, kakvi su političari u našoj zemlji, nije ni čudo što se ništa ne dešava. Pomaci u ostvarivanju prava za LGBTTIQ zajednicu su premali, sporo se dešavaju. Ostajemo i dalje zarobljeni u nacionalističkim diskursima, pričama koje smo slušali hiljadu puta, a o onome o čemu bi trebalo da se priča, šuti se.

Zid šutnje

U proteklom periodu radili smo na tekstovima na temu prilagodbe pola rodnom identitetu i istopolnim zajednicama. Namjera je bila da za ova dva teksta nađemo sagovornike iz svijeta politike. U potrazi za sagovornikom koji bi javno iznio svoje mišljenje na ove teme, naišli smo na potpuno odsustvo sluha za ovu populaciju.

Namjerno nismo kontaktirali Maju Gasal-Vražalicu, koja je članica Demokratske fronte i zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, gdje je i članica Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova i Zajedničke komisije za ljudska prava. Ona je jedna od rijekih koja ima jasan stav o ovim pitanjima i otvoreno je rekla da će podržati Zakon o istopolnim zajednicama u Bosni i Hercegovini.

Htjeli smo da čujemo još neki politički glas. Stupili smo u kontakt sa nekim narodnim poslanicima u RS, sa visokim političkim imenima, sa političarima iz FBiH. Odgovori su bili: to nije u mom domenu, nisam pripremljen da o ovome pričam, ove teme nisu u mom fokusu, neke druge teme me okupiraju. Sa druge strane nailazili smo na tišinu. Kada političaru objasnimo o čemu je riječ u tekstu, dobijemo zeleno svjetlo da pošaljemo pitanja. Prolaze sedmice, mjeseci, ostajemo bez ikakvog odgovora… Dobijamo zid šutnje.

Pitam se, zar ti političari ne znaju da će doći vrijeme kad će morati pričati o ovome? To vrijeme nije daleko od nas. U zemljama Zapadne Evrope, u normalnim zemljama, političari imaju svoj stav o ovim pitanjima. Pozitivan, negativan, neutralan, kakav god, ali ga imaju. Meni je neshvatljivo da neko nema stav o određenom pitanju, a bavi se politikom. Ako ne znaš šta da misliš (ili da misliš), raspitaj se, saznaj, odnosno, pitaj nekog pametnijeg.

Znate li da u Parlamentu BiH postoji Zajednička komisija za ljudska prava? Kontaktirali smo nekoliko članova te komisije i samo smo jedan odgovor dobili na temu istopolne zajednice. Dakle, JEDAN odgovor, a i za taj jedan odgovor od nekoliko rečenica moja radna kolegica morala je baš dobro da se potrudi.

Taj odgovor smo dobili od Saše Magazinovića, člana Komisije za ravnopravnost polova Parlamentarne skupštine BiH.

Prema njegovom mišljenju, zakonsko regulisanje istospolnih zajednica bi prošlo Komisiju, ali ne i Parlamentarnu skupštinu BiH.

“Posljednjih mjeseci, NVO sektor je ponovo aktuelizovao ovo pitanje, međutim, mi smo izuzetno konzervativna sredina i postoji jak otpor u Parlamentu kada je riječ o ovoj tematici, tako da je očigledno da ćemo morati uložiti veliku energiju u rješavanje kako pitanja istopolnih zajednica, tako i svih ostalih problema koji opterećuju ovu populaciju. Ali ako smo se opredijelili za EU, pitanje istospolnih brakova moramo riješiti, bilo kroz potpuno izjednačavanja sa bračnim zajednicama ili kroz civilno partnerstvo”, rekao je za Buku Magazinović.

Važna pitanja

Pitate se zašto se ova tema otvara, zašto je važna zakonska regulativa? LGBTTIQ zajednici su uskraćena mnoga prava, a jedno od tih prava je pravo na brak i zakonsko priznavanje istopolne zajednice. Ovo pitanje je važno zbog imovinskog prava i prava na nasljeđivanje, ostvarivanja zdravstvene zaštite, uživanja prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja i mnogih drugih stvari.

Davorin Semenik, sekretar Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Predstavničkog doma BiH, rekao je da se o pravima LGBT osoba u posljednjih nekoliko godina razgovara u PSBiH, naročito kroz rad Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova i Zajedničke komisije za ljudska prava, uključujući potrebu za donošenjem Zakona o istospolnoj zajednici ili Zakona o životnom partnerstvu.

“Ukoliko se odluči za donošenje takvog zakona, mislim da će prijedlog izraditi u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, te će vjerovatno uključiti i nevladine organizacije u pripremu zakona, prije svega Sarajevski otvoreni centar kao najaktivniji NVO u toj oblasti”, rekao je za BUKU Semenik.

A kako smo vidjeli, iz spomenutih povjerenstava niko nije spreman za razgovor, a situacija u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH je gora od očekivane.

Naime, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je ključno za donošenje adekvatnog zakonskog rješenja, ali u ovom ministarstvu ne vide PROBLEM. Oni su nam rekli da donošenje ovog zakona nije obaveza nijedne zemlje, pa tako ni Bosne i Hercegovine, na putu ka članstvu u Evropskoj uniji. S tim u vezi, u planu rada ovog ministarstva nije izrada pomenute zakonske regulative.

Trans je tabu

Transrodne osobe u BiH su na margini margine, ova tema je tabu kako u javnoj sferi, tako i kod političara. Od političara nismo dobili ni jednu jedinu riječ na ovu temu, iako smo ranije uspjeli završiti tekst o stanju u BiH.

Istraživanja su pokazala da je položaj trans osoba u Bosni i Hercegovini među najlošijima u Evropi. One nemaju pravo na medicinsku pomoć koju žele, niti postoje specijalizirani timovi koji će pružiti neophodnu hormonalnu ili medicinsku terapiju. Sve usluge u vezi s prilagodbom pola moraju se obavljati van BiH, a zdravstveno osiguranje ne pokriva ništa od troškova.

Suština nije u formi

Podsjetimo da je Institucija ombudsmena za ljudska prava sačinila Specijalni izvještaj o pravima LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, koji je usvojen od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u 2016. godini.

Tokom istraživanja, ombudsmeni su pošli od pretpostavke da šira javnost i nadležne institucije nisu dovoljno upoznati sa stepenom ostvarivanja prava LGBT osoba, obavezama koje je Bosna i Hercegovina preuzela shodno članstvima u međunarodnim organizacijama, te sa neophodnošću izmjene i usklađivanja postojećih pravnih rješenja u postupku pridruživanja Evropskoj uniji.

Predrag Raosavljević, šef Odjela za eliminaciju svih oblika diskriminacije i pomoćnik ombudsmena, kaže da Ombudsmeni Bosne i Hercegovine naglašavaju da suština zaštite prava LGBT osoba ne bi trebala biti u formi, jer nije bitno kojim će zakonskim propisima prava ovih osoba biti regulisana, već da ta prava budu priznata u jednakom obimu i proizvode ista pravna dejstva kao i kod bračnih partnera.

“Samim tim, partnerima iz ovih zajednica potrebno je osigurati da mogu raspolagati sa zajedničkom (partnerskom stečevinom) i posebnom (vlastitom) imovinom. Takođe, LGBT osobama treba omogućiti i pravo na nasljeđivanje imovine u slučaju smrti istospolnog partnera, odnosno mogućnost uživanja prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja. Donošenjem adekvatnih zakonskih rješenja u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri bi doprinijelo da LGBT osobe napokon postanu ‘vidljive’ u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine što bi spriječilo njihovu daljnju stigmatizaciju i diskriminaciju. Upravo iz tog razloga, upućena je preporuka zakonodavnim tijelima u Bosni i Hercegovini da zakonski urede pitanje zajednice života istospolnih partnera”, rekao je za BUKU Predrag Raosavljević.

Pitanja transrodnih osoba i istopolne zajednice na neki način su riješena kako u zemljama regije, tako i u zemljama Evropske unije. O stanju u regiji kada je u pitanju prilagodba pola rodnom identitetu pisali smo veliku analizu, a kada je riječ o istopolnom partnerstvu, važno je istaći da je u Republici Hrvatskoj donesen zakon kojim se reguliše zajednica života lica istog spola.

Radi se o Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola, koji je na snazi od 2014. godine. U Republici Srbiji, u okviru projekta koji nosi naziv “Borba protiv diskriminacije i izgradnja kulture tolerancije putem dijaloga, pravnih reformi i praćenja diskriminatorne prakse”, koji je realizovao Centar za unapređenje pravnih studija iz Beograda, sačinjen je model Zakona o registrovanim istospolnim zajednicama.

U zemljama Evropske unije ovo pitanje je regulisano na različite načine od potpunog izjednačavanja sa bračnim zajednicama (Velika Britanija, Danska) do registrovanog partnerstva (Italija, Austrija).

Političari, oni koji vode zemlju, oni koji predstavljaju SVE GRAĐANE BIH, oni koji predstavljaju građane iz RS, FBiH, oni koji primaju plate, naknade, odnosno žive na račun politike i političkog djelovanja, ne bi trebalo ništa da izmišljaju, stvaraju, kreiraju, treba samo da primijene neke od pozitivnih praksi iz regije.

Niko od njih ne očekuje pretjeran rad, očekuje se samo da počnu da rade, da počnu da se informišu i misle o temi koja je itekako važna. Važna je za zemlju koja teži ulasku u Evropsku uniju, koja se predstavlja kao demokratska, a u kojoj je istovremeno jedna cijela zajednica potpuno diskriminisana.

Da li će se nešto promijeniti, ne znam. Znam samo da ćemo mi na portalu BUKA i iz SOC-a konstantno pratiti šta se dešava, tražićemo odgovore, ukazivaćemo na ove probleme i teme, čisto da se zna da su ovi ljudi tu, da nisu skriveni i da neće pobjeći iz BiH kao što su mnogi mladi primorani da urade.

Mene je, na kraju, sramota njihove sramote, sramota me što nisam uspjela da uradim planirani tekst kako sam zamislila, sramota me ljudi koji ne misle, a koji vode zemlju u kojoj živim. Pitam se šta oni grade, kome, čemu?

Pitanja i dalje ostaju…

Za kraj, mislim da je ovaj Dinjin video prikladan, iako naši političari nisu zaljubljeni, samo ne znaju šta da misle.

Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom.

Komentari

komentara