Izvor: Voxfeminae.net / The New York Times & The Guardian, prevela i prilagodila: Sara Maksimović
Pišu: Ruth Padawer i Donald McRae
Međunarodne sportske organizacije godinama kontroliraju spolne karakteristike sportašica pretvarajući njihove snove o izvrsnosti u noćnu moru. Svojim istupom protiv ovog oblika diskriminacije sprinterica Dutee Chand mogla bi uspjeti promijeniti pravila igre, a svakako potiče i diskusiju o interspolnim sportašicama koja bi se mogla nadviti nad ovogodišnje Olimpijske igre.
Chand je odrastala u teškim uvjetima siromašnog indijskog sela Gopalpura, u blatnoj kolibici bez tekuće vode i zahoda. Počela je trčati u dobi od četiri godine (bosih nogu kako ne bi uništila jedinu obuću), a 2006. godine kao desetogodišnjakinja dobila je državnu stipendiju. Iste te godine njezina sunarodnjakinja Santhi Soundarajan završila je druga u trci na 800 metara na Azijskim igrama u Dohi, a zadesili su ju problemi na koje će nešto kasnije naići i Chand. Medijski napisi isticali su kako Soundarajan ima ‘dubok glas i ravna prsa’, a dan nakon utrke na zahtjev Međunarodnog atletskog saveza (I.A.A.F.) podvrgnuta je detaljnom fizičkom pregledu. Nedugo potom javnost je obaviještena kako je Soundarajan ‘pala’ na testu spola. Izbačena iz lokalnih sportskih federacija, bez srebrne medalje i posramljena, pokušala je počiniti samoubojstvo.
Utjecajne sportske organizacije – u prvom redu I.A.A.F. i Međunarodni olimpijski odbor (I.O.C.) – već pola stoljeća opsesivno nadziru utvrđene rodne granice, postavljajući klopke za potencijalne muške uljeze prerušene u sportašice. Nijedan takav uljez nikada nije ulovljen, no mnoge interspolne žene jesu.
Što su snaga i samopouzdanje sportašica veći, to su veće sumnje da one uopće mogu biti žene.
Godine 1936. američka trkačica Helen Stephens pobijedila je Poljakinju Stellu Walsh (rođena kao Stanisława Walasiewicz) na Olimpijskim igrama u Berlinu, nakon čega je Stephens javno optužena da je muškarac (nije sigurno je li optužba došla od Walsh, koja je i sama bila žrtvom tračeva, ili poljskih novinara). Fizičkim je pregledom utvrđeno da Stephens zadovoljava stroge kriterije, a cijela stvar je 40 godina kasnije zaključena neočekivanim zaokretom, autopsijom je utvrđeno da Stella Walsh nije imala jednoznačno definirane spolne organe.
Dvije godine poslije, nagrađivana njemačka skakačica u vis Dora Ratjen iznenada je prepoznata kao muškarac. Ratjen je tvrdio kako su ga nacisti prisilili na glumu, što je dodatno učvrstilo strahove od rodne prijevare u sportu. Tek 2009. godine časopis Der Spiegel istražio je medicinske i policijske zapise te otkrio kako je Ratjen rođen s interspolnim karakteristikama i na prijedlog primalje, odgajan kao djevojčica. Živio je kao žena sve do svog uhićenja 1938., nakon čega je prigrlio novi identitet i promijenio ime u Heinrich, kazavši kako je unatoč odgoju uvijek smatrao da je muškarac. Ipak, kako ovi podaci dugo nisu bili poznati slučaj je desetljećima smatran rodnom prijevarom.
Do sredine 1940-ih međunarodne sportske organizacije počele su zahtijevati ‘potvrde o ženskosti’, a do 1950-ih skepticizam prema participaciji žena u sportu dosegnuo je vrhunac sažet u iskazu jednog od članova I.O.C-a, koji je želio biti pošteđen “neestetskog spektakla u kojem žene pokušavaju izgledati i ponašati se kao muškarci”.
Godine 1952. Olimpijskim igrama se priključuje i Sovjetski savez, zadivljujući svijet uspjehom svojih sportašica. Te godine, žene su osvojile 23 od ukupno 71 medalje Sovjetkog saveza, u odnosu na osam od 76 koje su žene osvojile za SAD. No kako je sport postao još jedna fronta Hladnog rata, tijekom 1960-ih se počinju širiti glasine da su sportašice istočnog bloka ustvari muškarci koji prikrivaju svoje genitalije kako bi ostvarili više pobjeda.
Iako ove tvrdnje nikad nisu dokazane, visoki sportski dužnosnici odlučili su da više ne mogu vjerovati pojedinim nacijama da će garantirati ‘ispravan’ spol sportaša/ica te uvode obveznu genitalnu provjeru svih žena koje se natječu na međunarodnim igrama. Ovakav tretman prisilio je niz dotad uspješnih sportašica da se povuku iz daljnjih natjecanja.
Nove strategije 1960-ih uključivale su kromosomski test, tobože dostojanstveniju i objektivniju metodu eliminacije interspolnih natjecateljica, među prvima poljske sprinterice Ewe Klobukowske kod koje su otkriveni XX i XXY kromosomi. Iako joj ovo nije davalo prednost u odnosu na druge sportašice zabranjeno joj je nastupiti na Olimpijskim igrama i profesionalno se baviti sportom.
S jedne strane, sportske organizacije insistirale su na apsolutnom autoritetu kromosomskog testa dok su s druge mnogi genetičari i endokrinolozi upozoravali na višestrukost hormolanih, genetskih i fizioloških čimbenika koji tvore spol. Nije moguće povući granicu tamo gdje ju je sama priroda odbila povući, tvrdila je znanost, prokazujući testove kao sredstvo diskriminacije i izvor dodatne traume za žene koje su proglašene nedovoljno dobrim ženama.
Mnoge natjecateljice koje su ‘pale’ test ustvari nisu imale nikakvu biološku prednost nad ostalima. Godine 1985. preponašica Maria José Martínez Patiño odbila je odglumiti ozljedu i mirno se povući iz Svjetskih sveučilišnih igara nakon što je obaviještena da ima XY kromosome i unutarnje testise. Njezina pobjeda na igrama, kao i sve dotadašnje pobjede, opozvane su čim su informacije procurile u javnost. Ono što čini situaciju posebno apsurdnom jest to da je Patiño imala genetsku mutaciju zbog koje su joj stanice bile otporne na testosteron, drugim riječima, tijelo joj je imalo manji pristup testosteronu od tijela prosječne žene.
Patiño je postala prva žena koje javno prosvjedovala protiv kromosomskog testa i neutemeljene diskvalifikacije, izborivši se za svoj povratak na sportsku scenu. Sportašice poput nje postale su iznimka dok su ostale žene s povišenom razinom testosterona morale pristati na hormonsku terapiju ili uklanjanje unutarnjih testisa ukoliko su se željele natjecati. Mnogi su liječnici predlagali i zahvate na genitalijama, kako bi zadobile ‘tipičniji’ izgled.
No, vratimo se Chand s početka teksta koja je u junu 2014. dobila poziv iz Atletske Federacije Indije, potvrdgnuta je, sada već drugačijem testiranju, hormonskom, i njezine su zatomljene brige postale javnima: mediji su presudili da Chand nije ‘normalna’ žena.
“Osjećala sam se golo. Ljudsko sam biće, ali osjećala sam se kao životinja. Pitala sam se kako ću živjeti s ovim poniženjem”, izjavila je. Izbačena je iz nacionalnog tima na godinu dana, razdoblje rezervirano za početak terapije. Njezin je slučaj pokrenuo val prosvjeda protiv diskriminacije, a Chand je dobila pravnu podršku potrebnu za protunapad.
“Ne mogu razumjeti zašto se od mene zahtijeva da popravljam svoje tijelo na određeni način samo kako bih sudjelovala kao žena. Rođena sam kao žena, odgojena sam kao žena, smatram se ženom i vjerujem da mi treba biti dopušteno da se natječem s drugim ženama, od kojih su mnoge više od mene ili su odrastale u boljim uvjetima, stvari koje im svakako daju prednost”, istupila je Chand.
Predstavnici I.A.A.F.-a na sudu su priznali kako prirodne razine testosterona, ma koliko visoke, kod muškaraca nisu regulirane te da ne postoje dokazi kako iznimno visoka razina testosterona utječe na sportski uspjeh, međutim, istaknuli su kako je upravo testosteron zaslužan za razlike u izvedbi muškaraca i žena.
U julu prošle godine donesena je presuda u korist Dutee Chand, uz argument da politika I.A.A.F.-a nije opravdana dosadašnjim znanstvenim saznanjima o utjecaju testosterona na sportsku izvedbu, a smjernice koje se odnose na ovo pitanje suspendirane su do 2017. godine, kada se očekuju nova otkrića. Privremenu suspenziju spolne regulacije je dobrovoljno prihvatio i I.O.C. Ova odluka značajna je i za Caster Semenyu, kojoj su nakon opažanja da je vrlo mišićava, 2009. godine prijetili oduzimanjem medalja te prisilili na testiranje spola, a kako bi se mogla ponovno natjecati morala se podvrgnuti hormonskoj terapiji.
Osim što su mnogi uvjereni da će biti sigurna pobjednica ženske trke na 800 metara u Riju i srušiti rekord koji je opstao posljednjih 33 godine, Caster je u fokusu i kao personifikacija komplesknog pitanja spolne verifikacije u sportu, i ako se nagađa da nije jedina interspolna sportašica koja će trčati na 800 metara.
Sportski analitičari koji ju prate od početka karijere strahuju zbog psihološkog nasilja kojemu će zasigurno biti izložena, no vjeruju da će se Caster i ovaj put, kao i na Svjetskom prvenstvu 2009. godine kad je imala samo 18, sa svime uspješno suočiti.
Iako neki navode da je ona jasan dokaz benefita koji povećana razina testosterona ima na sportašice, uzimajući kao uporište vremena koja je postizala u periodu kada je bila primorana na hormonsku terapiju i nakon toga, drugi se s ovime ne slažu navodeći da je još puno elemenata odigralo ključnu ulogu u njezinim slabijim rezultatima. Za početak, niz testiranja koja su pokušavala dokazati da je osoba koja je cijeli život proživjela kao djevojka ustvari muškarac, zatim diskriminacija od strane dijela drugih trkačica i medija, izlazak iz svoje ruralne zajednice pod svjetla reflektora i razilaženje s tadašnjim trenerom imali su značajan psihološki utjecaj, a trener navodi da je u toj fazi više izlazila i provodila vrijeme sa svojom djevojkom nego trenirala.
Čini se nekako logičnim da manjak treninga utječe na lošiju formu i slabije rezultate, no stvari su se počele kretati na bolje kada je upoznala Jean Verster i odlučila trenirati s njim, koji kaže i da je ozljeda koljena s kojom se borila 2013. i 2014. imala svog utjecaja te da je u početku njihove suradnje prolazila kroz težak period te bila pretila. Bilo je to dugačko putovanje, pojašnjava, no Caster je sada zdrava i u odličnoj formi. Njezino najbrže vrijeme za sada je 22. najbolje u povijesti, no mnogi bolji rezultati u sjeni su dopinga.
Presuda u korist Chand objema je omogućila da se na OI 2016 natječu bez hormonske terapije, odnosno smanjivanja razine testosterona, no priča nije ni blizu gotova, ako I.A.A.F. dođe do novih dokaza proces se nastavlja.
Pitanje je vrlo kompleksno jer ženama nameće teret dokazivanja spola te u međuodnos postavlja diskriminaciju interspolnih, pa i transrodnih, sportašica ukoliko im se zabrani natjecanje ili ih se primora na terapiju, te na taj način proglasi ‘neadekvatnima’, kao i diskriminaciju preostalih sportašica koje u tom slučaju nemaju jednake šanse za pobjedu. No, ako, kao što smo ranije naveli, znanost tvrdi da je nemoguće povući granice tamo gdje ih je priroda odbila povući, možda je potrebno razmisliti o drugačijoj, nebinarnoj kategorizaciji u sportskim natjecanjima.
Ono što nitko ne može poreći jest da se radi o prvorazrednim sportašicama, pa vam ako volite atletiku svakako preporučujemo da ih popratite na tijekom Igara.
