Poqueerena književnost: Sapfine unuke i Kavafijevi unuci

Piše: Lamija Begagić
Foto: Ferida Duraković

Šta je to, kakva je, kome je, čemu je ta queer ili LGBT književnost? 

Jedno je to od onih pitanja koje počesto postavimo, dočim odgovore, ako ih i dobijemo, vrlo brzo zaboravimo. 

Postavio ga je i Matej Vrebac, moderator zanimljive diskusije organizovane u bašti Historijskog muzeja BiH, a odgovore su probale/i dati autorice i autori iz Slovenije i BiH koje/i se bave pisanjem takve književnosti, ali i njenim objavljivanjem i prevođenjem.

Brane Mozetič, najstariji među prisutnima, iza sebe ima tridesetak godina staža u LGBT književnosti, a kao izdavač potpisuje preko 130 naslova. Uredio je i vrlo važne antologije lezbejskog i gej pjesništva Europe za koje je, požalio se, teško ili nikako nalazio autorice i autore u regiji. 

Za njega je LGBT književnost, književnost sa motivima iz života LGBT ljudi – takvu je, naravno, mogu stvarati i strejt ljudi. Prednost radije daje terminu „LGBT književnost“ nad terminom „queer književnost“, smatrajući kraticu LGBT konkretnijom i preciznijom.

Branetov kolega, pjesnik i prevodilac Milan Šelj, složio se da sam tekst čini LGBT književnost, a ne autorica ili autor, niti čitateljka i čitatelj, mada oni mogu učitati u tekst svoje queer iskustvo, iako ga sam autor tamo i nije s namjerom smjestio.

Anes Osmić, pisac i profesor književnosti, naveo je upravo takvo jedno iskustvo, gdje je kao čitatelj ponudio tumačenje jednog starijeg književnog djela kroz queer prizmu, propitujući mogućnost da je jedan Sijarićev lik, čuvar ženskog harema, zapravo bio gej muškarac.

Upravo to učitavanje naših iskustava u djela koja možda i nisu nominalno queer, pokazuju zapravo koliko LGBT ljudi, kao i svi ostali čitatelji i čitateljke, u književnosti i umjetnosti generalno žele prepoznati vlastita iskustva. 

Ta potreba za identifikacijom, ali u slučaju queer čitatelja i čitateljica i svojevrsnom validacijom (kao da postajanje sličnih ljubavi u literaturi dokazuje kako ona postoji i van nje), nešto je zbog čega je Milan Šelj (a složili su se i ostali učesnici i učesnice) počeo da piše – poprilično kasno, kako je rekao, sa svojih 46 godina.  

“Odlučio sam da smatram sebe”, rekao je Šelj, “Kavafijevim unukom”, aludirajući, uz osmijeh, na odličan naziv jedne antologije gej pjesništva: Kavafijevi sinovi i unuci

Pisanje kao politički čin

A da li je svako pisanje LGBT literature svojevrstan aktivistički, pa i politički čin? 

Milan Šelj tvrdi da jeste i da lično uvijek jeste političko, što god da pišemo, dok njegova kolegica Suzana Tratnik, aktivistica, spisateljica i prevoditeljica, dodaje da su gotovo svi slovenski pisci i spisateljice LGBT književnosti, a naročito oni iz njene generacije, nužno i sami bili aktivisti i aktivistice. 

Suzana danas nije toliko u aktivizmu, ali je aktivna spisateljica sa prevodima svojih dijela na brojne svjetske jezike, a sarajevskoj je publici otkrila kako ponekad dobija komplimente poput: „Ti si previše dobra da bi bila samo lezbejska spisateljica“ koje, ma kako dobronamjerni bili, odbije. Mada zna da mnogi misle kako su ladice i etikete poput „lezbejska književnost“ ograničavajuće, te da se književnost može dijeliti samo na dobru i lošu, ona nema takav stav. 

U kontekstu Bosne i Hercegovine, gdje dušebrižnici pored na dobru i lošu, književnost najradije dijele po svetim nacionalnim kanonima na bošnjačku, srpsku i hrvatsku (pa se tako i izučava na studijima književnosti), još je više važno naglasiti da postoji niz važnih stvari za čitanje i interpretaciju književnosti pored državljanstva ili etniciteta kojem autor ili autorica pripada.

Složila se sa Suzanom i sarajevska književnica Lejla Kalamujić, naglasivši da je književnost sa LGBT motivima nužno angažirana, barem ovdje gdje još uvijek LGBT djeca završavaju na psihijatrijskim klinikama zbog svoje orijentacije. 

Da je teško baviti se aktivizmom, a ne koristiti i pero kao oruđe, zna i Vesna Lemaić, književnica i aktivistica Avtonomne Tovarne ROG koja je u svoja djela uvrstila i priče LGBT tematike, ali i drugih pitanja kojima se kroz svoj aktivizam bavi, od feminizma do antikapitalizma. 

Koliko je zelenija slovenska trava?

U neformalnom razgovoru pred samo čitanje sa slovenskim gostima, autori i autorice iz BiH pohvalili su skrb države o radnicima u kulturi u Sloveniji, kao i bogatu tradiciju izdavanja LGBT literature – podsjetimo da ŠKUC Ljubljana još od 1990. godine ima zasebnu ediciju Lambda namijenjenu isključivo LGBT naslovima, a tu je i edicija Vizibilija u kojoj izlaze naslovi, ne samo književni, iz oblasti lezbejske i feminističke teorije i umjetnosti. 

Dok su se složili da su u oblasti LGBT izdavaštva otišli poprilično daleko ne samo za jugoistočnu, nego i za Europu u cjelosti, na onaj su se dio o državnim potporama naši gosti ipak tek slatko nasmijali – trava nam se ipak učinila isuviše zelenom.

No, da imamo još mnogo učiti od ovih pisaca i književnika pionira LGBT pokreta i queer književnosti u svojoj zemlji, pa i šire, složili su se svi. 

Za državu u kojoj LGBT naslove još uvijek mjerimo tek skromnim deseticama, moglo bi se reći da možda jesmo prohodali, ali još nismo krenuli u vrtić, dočim su gosti iz Slovenije već dobrano zagrizli u svoje doktorske disertacije.   

Komentari

komentara