Porodica progovara: Ada i mama Duda: Nijedan roditelj ne smije biti nemoćan da zaštiti svoje dijete od isključivanja i diskriminacije

Piše: Lamija Begagić
Foto: Privatna arhiva sugovornica

Ada Sokolović mlada je rediteljka iz Sarajeva i jedno od imena koje stoji iza dokumentarno-dijaloške emisije Perspektiva u kojoj se kroz razgovore sa srednjoškolkama i srednjoškolcima propituju važna pitanja odrastanja, identiteta, tolerancije i razumijevanja.

Svi članovi i članice Adine porodice vezani su uz film i televiziju, pa tako i njena mama Duda, sa kojom ima odličan privatni, ali i poslovni odnos, jednako kao i sa tatom i sestrom.

Njih dvije društvo su nam pravile u jednom sarajevskom kafeu, razgovarajući iskreno, otvoreno, opušteno i bez žurbe iako ih je čekala važna obaveza – porodično gledanje filmova iz serijala o Harryju Potteru.

To nam je porodična rutina, da – uz smijeh objašnjava mama – okupimo se sve četvero i gledamo, mada smo sve nastavke, naravno, već ranije pogledali…

Ne treba mnogo da se zaključi da je ovaj odnos mame i kćerke izuzetno blizak, povjerljiv i prijateljski.

Zvuči kao opšte mjesto, da, ali mama mi jeste najbolja prijateljica. Autovala sam se njoj prije nego sestri, prije nego bilo kome. I znam da sad očekujete neku predstavu od toga, očekivala sam je nekako i ja, ali to je bilo valjda najnezanimljivije autovanje na svijetu. Ja, prvi gimnazije, stala važno pred mamu, ona radi nešto za računarom, i kažem joj da volim žene, na šta će ona, jedva podižući pogled s monitora: Dobro, i? Onda sam ja htjela da proizvedem neku dramu tu, ali nije išlo – prisjeća se Ada trenutka kada je s mamom prvi put govorila o svojoj seksualnoj orijentaciji.

Ada: “Zvuči kao opšte mjesto, da, ali mama mi jeste najbolja prijateljica. Autovala sam se njoj prije nego sestri, prije nego bilo kome.”

Mama je, dakako, pretpostavljala i ranije.

Ona je oduvijek bila posebno dijete – hrabra, samosvjesna, svoja. I sjećam se da sam joj i ja sama znala reći da pokuša nekad činiti kompromise, da, nekad, možda, pazi šta će obući, kako će izgledati, kako bi joj bilo lakše među vršnjacima, ali ona bi me uvijek postidjela i rekla: Mama, ovo sam ja! – s neskrivenim ponosom o svojoj kćeri priča mama Duda.

U nastavku, mama nekoliko puta potcrtava koliko je period srednje škole za njenu kćerku zapravo bio težak.

Pokušava Ada, odmahujući rukom, reći kako se ona dobro nosila s tim, i da ne treba sada oko toga praviti naknadnu dramu, ali mama je odlučna da ispriča kako su neprihvaćanje, vršnjačko nerazumijevanje, nerazumijevanje nastavnog osoblja bili razlozi zašto je Ada mijenjala srednju školu.

Srećom – nastavlja mama – u novoj gimnaziji sve je teklo lakše, da li zato što smo i mi i ona, kroz sve to, očvrsnuli, ili zbog bolje i profesionalnije saradnje s osobljem, naročito sa Adinom razrednicom koja joj je pružila svu potrebnu podršku.

Mama Duda: “Razgovor je bitan. Kako sa djecom, tako i sa roditeljima. I stalno spominjati, ne tajiti, detabuizirati.”

A da je podrška šire zajednice, vršnjaka, prijatelja, profesorica, kolega na poslu, važna jednako kao i ona u porodici svjesne su i mama, i Ada.

Sad kad se vratim unazad, shvatam šta mi je bila najveća greška: to što sam se uljuljkala. Da, naša me idila unutar kuće baš uljuljala, i nisam na vrijeme shvatila koliko joj je teško vani, i kroz šta sve prolazi izvan naša četiri zida! – žali se mama, dok joj Ada upada u riječ: Pa, mama, nisi mogla znati kad ti nisam ni pričala, ja sam računala da s tim trebam sama da se izborim.

To je nešto što bi Adina mama poručila drugim roditeljima LGBT djece: da razgovaraju, da gledaju, pitaju, da ne misle da je ijedna situacija koja se njihovoj djeci dešava mimo njihove kontrole.

To da su roditelji nemoćni prosto nije tačno, to si ne smijemo priznati. Nikad ne bih dopustila diskriminaciju i bilo kakvo isključivanje pod tim izgovorom da sam nemoćna. Voljela bih da mi je govorila, da sam znala sve. Jer stvarno joj nije bilo lako.

Ada odmahuje rukom i smješka se, sve je to sad iza nje, kaže, ali naglašava da je važna misija koju ima i Perspektiva: da se razgovara i da se ništa ne tabuizira.

Potom se obje prisjećaju važnih situacija koje su mnogo više od posla: trenutaka kada su se Adi ili ostalim članovima tima Perspektive spontano autirale mlade osobe prepoznavši sigurno i otvoreno okruženje u ekipi.

Razgovor je bitan. Kako sa djecom, tako i sa roditeljima. I stalno spominjati, ne tajiti, detabuizirati – kaže mama Duda za kraj i navodi kako se nekoliko puta našla i u ulozi neke vrste savjetnice roditeljima, svojim vršnjacima, dok otkrivaju seksualnu orijentaciju svoje djece.

„Drugačije se oblači. Pa te njene frizure. Odudara od drugih djevojaka u školi…“  – govori mi neki dan prijatelj za svoju kćer. Ono što meni djeluje poznato i očito, njemu još nije. Ljudi ne znaju. Zato stalno trebamo da razgovaramo.

Razgovorom o razgovoru završavamo i ovaj naš razgovor, te Adu i mamu ispraćamo na porodično filmsko veče, zahvalni/e što su s nama podijelile svoja porodična iskustva, ali i važne stvari koje rade na polju edukacije mladih ne samo u BiH, već i u regiji.

 

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara