Povorka ponosa: Građenje zajednice i zajedništva kroz javni prostor

Održavanje povorke ponosa bilo je svojevrsni test za LGBTI zajednicu. Šaljući poruke međusobne solidarnosti, pružajući podršku i brinući se jedni za druge, s pravom bi moglo reći kako je ovogodišnja povorka ponosa uspješno položena.

Piše: Mirza Halilčević
Foto: Imrana Kapetanović

Javni prostor je uvijek političko pitanje. Sve što se događa u javnom prostoru na neki način reprezentira društveno, odnosno, kolektivno stanje svijesti – od toga ko se i kako kreće u istom tom prostoru, do toga ko ga i u kojem svojstvu zauzima. To je prostor koji je itekako kontrolisan, normiran i uređen. S tim u vezi, ne treba da čudi da se u svakodnevnim prilikama na bh. ulicama ne mogu vidjeti LGBTI parovi koji se, recimo, drže za ruke. Mnogi od njih, svjesni potencijalnih rizika, izbjegavaju to raditi kako sebe, a ni svoje partnere/ice ne bi dovodili u opasnost. Javni prostor, sigurnost, kao i mogućnost slobodnog kretanja su upravo pitanja koja je otvorila prva Bh. povorka ponosa.

Isaac Husić, tridesetjednogodišnji Mostarac, jedan je od onih koji su na prvu Bh. povorku ponosa došli u ime solidarnosti sa svim LGBTI osobama koje su žrtve bilo kakvog oblika nasilja ili diskriminacije. Naime, iako je i sam Isaac kao transrodna osoba žrtva pravnog neprepoznavanja, u sebi je našao snage i hrabrosti da maršira za sve one koji to ne mogu.

“Na prvu Bh. povorku sam došao sa suprugom i prijateljima. Prvih par mjeseci otkako je najavljena prva povorka nisam obratio posebnu pažnju do organiziranja iste, ali sam sve vrijeme bio uvjeren da će se ista održati, jer imamo sjajne aktiviste/kinje, koji su uspjeli/e na trenutak ujediniti Bosnu i Hercegovinu i njene građane/ke. Ni na trenutak nisam razmišljao o opasnosti pri odlasku u Sarajevo, osjećao sam se vrlo energično, spokojno, ispunjeno i sretno, jer je konačno došao dan kada se sa ponosom mogu na svom tlu i u svojoj državi prošetati prvenstveno za sebe, za svoju slobodu i slobodu drugih, za jednaka prava za sve, za sve autane LGBTI osobe i one koji to nisu. Autovana sam osoba i svaki vid govora, obraćanja i pisane riječi LGBTIQ osobama za mene ima za cilj osnaživanja istih“, zaključuje Isaac. Uz to, on dodaje kako je i kao pravno nevidljivi transrodni pojedinac imao dovoljno dobre motive za pojavljivanje na ovogodišnjoj povorci: “Za mene kao transrodnu osobu povorka je posebno bitna jer na osnovu nje i takvih uličnih zbivanja možemo doći do pravilnika i zakona o regulaciji spola i rodnog identiteta. Iznad svega bih volio da se konačno formira grupa koja će raditi na legalizaciji istospolnih partnerstava kako bih uz sadašnje prezime dodao i prezime supruge.”

Isaac; Foto: Privatna arhiva

Iako su i zvanične političke poruke same povorke bile jasno i otvoreno protkane pozivima na solidarnost sa svima koji u bh. društvu, a i šire, trpe neki oblik nasilja, ohrabrujuće je znati da su i LGBTI pojedinci/ke promišljali/e sudbine i budućnost svih onih za koje je potencijalno potrebno kreirati prostor i atmosferu za buduće šetnje. To ovakvim događajima daje širi značaj i slojevitost.

Nina je također jedna od onih koji su svoju poziciju iskoristili da iz javnog prostora pozovu na zajedništvo i solidarnost. Svjesna da je nekima ponekad potrebno samo malo podrške i hrabrosti, Nina je poslala vrlo jasnu poruku da je tu za LGBTI osobe.

“Prvu Bh. povorku ponosa pohodila sam iz jednog jednostavnog razloga, a to je da želim da ljudi budu ljudi. U svakom smislu te riječi. Da ljudi budu ljudi, osjećajni, da razumiju, i da puste druge da budu ono što jesu. Ne volim nepravdu. I kad smo već na ovom svijetu, zašto da neko drugi brani da budemo srećni? Trudim se pričati sa ljudima kod kojih prepoznam da manifestuju neki oblik netrpeljivosti, straha, mržnje, trudim se govoriti o sebi i ličnoj perspektivi. Lično nikad nisam bila diskriminasana po osnovu seksualne orijentacije, ali ću upravo u to ime i dizati svoj glas za one koji ne mogu ili ne smiju. Da svi budemo slobodni i svoji koliko god možemo. Bosna i ja dijelimo svoje prve povorke ponosa. Ježila sam se pola puta i bila sam ponosna na sve nas koji smo tu, na sve koji su mi pisali poruke brinući se, i na ljude koji su nam mahali sa prozora. Žao mi je što povorke mora biti, ali kad je moramo napraviti, napravili smo je bolje i ljepše nego što sam mogla i pomisliti.”

Nina; Foto: Privatna arhiva

Iako je izgradnja bilo kakve zajednice izuzetno širok pojam, ipak je ohrabrujuće vidjeti kako u slučaju LGBTI populacije, na individualnom nivou, postoje određeni nivoi svijesti o drugima. Solidarnost i empatija, kao i kontinuirana težnja pri razumijevanju drugih pozicija, mogli bi biti vrijedonosna baza oko kojeg bi se trebale moći, barem u teoriji, okupiti i mnoge druge zajednice. Zaista je zanimljivo primijetiti kako je resurs javnog prostora unutar ovih okolnosti iskorišten za slanje podrške i osnaživanje.

Naš sagovornik H.Š. nije bio na ovogodišnjoj prvoj Bh. povorci ponosa, iako se, kako objašnjava, osjećao pozvanim i dobrodošlim. Naime, obzirom da bi ga njegovo pojavljivanje na povorci moglo dovesti u neugodnosti ili eventualnu opasnost, ovaj put nije marširao. Ipak, sve to ga nije spriječilo da događaj prati od njegove same najave, pa sve do realizacije i evaluacije.

“Vjerujem da se svi pripadnici LGBTI populacije, ili barem većina, donekle osjećaju ugroženo i na neki način diskriminirano u bh. društvu. Sama činjenica da sam ja kao pripadnik LGBTI populacije uskraćen za određene zakonske mogućnosti i prava  kao ostali članovi društva je dovoljan razlog da se osjećam pozvanim na povorku ponosa. Vjerujem da je osjećaj dobrodošlice i ‘pozvanosti’ za mnoge upravo proizvela promotivna kampanja u koju su se uključili ljudi najrazličitijih profila, što je nekako i uvećalo mogućnost identifikacije. Smatram da je napredak sigurno napravljen, ali da ima još puno prostora za rad. Sama povorka trenutno možda i nije napravila ogroman pomak u bilo kom aspektu, ali za sada je svakako veliki korak za budućnost i mislim da nam dolaze bolji dani.

Ukoliko za primjer uzmemo zemlje regiona, gdje su prve povorke dočekane na puno nesretnije načine nego Bh. povorka ponosa, a danas se u tim istim zemljama (Hrvatska, Srbija, Crna Gora…) povorke održavaju bez ikakvih incidenata, sa rastućim brojem ljudi koji prisustvuju, može se očekivati da će i kod nas biti vjerovatno isti/sličan trend. Vjerujem da će takav slijed događaja i okolnosti neminovno voditi i do jače i samosvjesnije LGBTI zajednice”, zaključuje on za kraj.

Zaista, povorka ponosa u konačnici nije ultimativno rješenje, nego instrument osnaživanja, ohrabrivanja, komuniciranja i upućivanja zahtjeva. To je politički protest koji ima višestruku važnost u izgradnji zajednice i kreiranju pristupačnijeg imidža o LGBTI osobama i okupljanjima. No, iako je izalazak u javni prostor bitan, zajednicu je jednako važno graditi i u sigurnim i zatvorenim prostorima.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara