Poznata autorica o diskriminaciji biseksualnih osoba unutar LGBT zajednice

Izvor: Crol.hr
Foto: Screenshot

Britanska novinarka i spisateljica Nichi Hodgson u svom dokumentarcu Being Bisexual za BBC skrenula je pozornost na konstantno marginaliziranje i brisanje biseksualnih osoba iz LGBT borbe.

Iako se ne čini ni najmanje logičnim da bi LGBT zajednica diskriminirala osobe neheteroseksualne orijentacije, dio LGBT zajednice ipak gaji poražavajuće stavove prema biseksualnosti i ne smatra biseksualnost legitimnom seksualnošću, piše Hodgson u kolumni za Guardian.

Neki, tako, smatraju da su biseksualci gej, ali to ne žele priznati, ili heteroseksualni, ali žele biti drugačiji, a dio zajednice čak tvrdi da su biseksualci samo pohlepni. Hodgson pronalazi prvi problem u percepciji biseksualnosti u samoj riječi koja je denotira – ni “gej” ni “lezbijka” ne sadržavaju u svojoj strukturi riječ seksualnost, za razliku od biseksualaca, koji su i u popularnoj svijesti i etimološki percipirani kao hiperseksualni strojevi za seks s bilo kime tko naiđe koji uopće ne uspostavljaju nikakve emotivne veze s drugima, što je, dakako, daleko od istine.

“Prerušeni strejteri”

Biseksualcima gej osobe i lezbijke često predbacuju da im je lakše, da su sretni jer mogu skriti svoju homoseksualnu stranu kad im to odgovara, a ispoljiti je kad je potrebno. No, nijekanje vlastite biseksualnosti ima cijenu.

Kao i gejevi i lezbijke, i biseksualci se moraju autati pa negirajući svoju privlačnost prema istom spolu, zapravo niječu i sastavni dio svoje osobnosti i zatiču se u izolaciji, što dovodi do mnogih psihičkih poremećaja – istraživanja čak pokazuju da je učestalost tjeskobe, depresije, samoozljeđivanja i poremećaja prehrane veća kod biseksualaca nego kod homoseksualaca i heteroseksualaca zajedno.

Druga, pak, istraživanja, pokazuju da gotovo 80% biseksualnih osoba završava u heteroseksualnim vezama, što LGBT zajednica prečesto interpretira kao izdaju i dokaz vlastite teze da su ti biseksualci cijelo vrijeme bili prerušeni strejteri. No, mnogo je vjerojatnije da biseksualci češće ulaze u heteroseksualne veze zbog društvenog pritiska i nedostatka poznatih biseksualaca i biseksualnih parova koji bi im ponudili modele i savjete za vlastito prihvaćanje i odnose koji bi bili zadovoljavajući.

Koliko nepravedna LGBT zajednica može biti, Hodgson pokazuje na primjeru svoje bivše djevojke, ponosne gold-star lezbijke koja se voljela šaliti da će morati oribati svoju djevojku prije nego što se upusti u bilo što s njom jer se biseksualci percipiraju kao onečišćeni, okaljani suprotnim spolom.

Ipak, Hodgson priznaje da je i sama sudjelovala u brisanju biseksualnosti iz javnosti. Kad je pisala svoje seksualne memoare Bound to You, zatraženo je od nje da izostavi tu istu bivšu djevojku iz knjige jer već obiluje sočnim BDSM scenama pa bi dodatne kontroverze samo zbunile čitatelje. Kako je bila tek spisateljica u usponu, pristala je, tješeći se da u knjizi nije navela ni sve muške ljubavnike, no i sama je znala da je popustila pritisku heteronormativnosti.

Problemi biseksualnih žena i muškaraca nisu isti

Čak je i njezina liberalna majka ignorirala njezinu biseksualnost. U intervjuu za dokumentarac pitala je majku zašto se jednom prilikom uzrujala što je moguće da neće imati muža i djecu kao što je ona očekivala, odbacujući takve tvrdnje poznatom uzrečicom: “To je samo faza”. Majka joj se pred kamerom ispričala, autavši se i sama kao biseksualka.

Uz to, veoma je teško naći svjedočanstva prema kojima bi se napisala povijest biseksualnosti.

Istražujući za svoju knjigu o povijesti LGBT dejtanja, nije joj bilo lako pronaći podatke o biseksualnosti, no ipak je uspjela naići na zanimljive izvore koji govore o mladim ženama koje su nakon Prvog svjetskog rata uslijed manjka muškog stanovništva ulazile u veze jedne s drugima.

Hodgson ističe da je teško reći koliko još sličnih priča postoji, ali ne može biti ispričano zbog medija koji također sudjeluju u brisanju biseksualnog identiteta. Primjerice, u mjesecu posvećenom LGBT osobama, tek se jedna serija, njezina vlastita, bavila isključivo biseksualnošću. Navodi i kako ne može nabrojiti prevelik broj biseksualnih likova na televiziji, dok kao dobar primjer ističe jedino seriju The Feels.

Naposljetku, Hodgson upozorava da problemi biseksualnih žena i muškaraca nisu isti. Za biseksualke najveći je stereotip da jedva čekaju organizirati trojac s muškarcem i još jednom djevojkom, dok je stereotipna pogrešna slika biseksualca da je on tek gej koji se još nije autao. Činjenica je da se mnogo manji broj muškaraca deklarira biseksualnima nego žene zbog uvriježenih fantazija o seksipilnosti erotskih aktivnosti dviju žena, za razliku od istog čina u koji su uključeni muškarci.

S obzirom na to da postoji 76 zemalja na svijetu u kojima je homoseksualnost, često ne kao identitet, već kao čin pa biseksualci nisu izuzetak, ilegalna i činjenicu da biseksualcima treba drugačija zdravstvena edukacija nego gejevima i lezbijkama, o biseksualnosti treba govoriti mnogo više. Iako moderni aktivizam počinje gledati i na termine gej i lezbijka kao anakronizme, biseksualci s pravom traže da se uvaži i njihov identitet te se ne mogu tako lako priključiti sveopćoj fluidizaciji identiteta kad im ni onaj prvotni, sasvim legitimni, nije priznat, i to, sramotno, od vlastite zajednice.

Komentari

komentara