Priča o dugogodišnjoj borbi za porodicu: Usvajanje vlastitog djeteta, drugi dio

Jučer smo na našem portalu objavili prvi dio priče o lezbijskom paru koji je prošao proceduru usvanja vlastite kćerke. Želja za roditeljstvom ih je vodila preko tri kontinenta. Ipak, kada se ostvarila, to nije bio kraj njihovim problemima. Ukoliko već niste, prvi dio priče možete pročitati ovdje, a u nastavku donosimo i drugi dio.

Piše: Azem Kurtić
Foto: complicatingqueertheory.wordpress.com

Po povratku u Njemačku, V.* i K.* su aplicirale za proces usvanja njihove kćerke u kojem bi i K. bila legalno priznata kao majka kćerke. Budući da je njihov slučaj jedan od prvih takvih u Njemačkoj, procedura usvanja je bila ista kao za heteroseksualne parove. Zbog toga su morale prolaziti neugodna pitanja i procjene, kućne posjete u kojima bi kontrolirali da li je kuća u kojoj žive uslovna za njihovu kćerku, da li u kući postoji dovoljno igračaka, te pitanja poput kako će vlastitoj kćerci reći da je usvojena.

“U neku ruku, to je bio ponižavajući proces u kojem smo morale aplicirati za usvajanje kao da već nemamo nikakvu vezu s našom kćerkom“, kaže V., te nastavlja: “Sve je bilo novo za svakoga. I oni su sami pokušavali da shvate kako da implementiraju zakon koji u sebi ima mnogo rupa, a sve to rade bez mnogo entuzijazma.“

Nakon procesa procjene, slučaj je došao do suda, gdje se V. morala odreći majčinstva kako bi ponovo usvojila svoju kćerku zajedno sa K.

Da, odričem se

Prije nego je V. rekla da se odriče svog majčinstva, sudija ih je upozorio da nakon toga postoji mogućnost da sud ne odobri zahtjev za usvajanje i da bi njihova kćerka mogla završiti u domu za djecu bez roditeljskog staranja.

“To je bio najstrašniji trenutak u svom tom procesu. Iako sam znala da se to neće desiti, sama pomisao da ipak može da se desi mi je zvučala prestrašno”, kaže V.

Nakon procedure koja je trajala godinu i po, sud je njihov zahtjev odobrio, i već 11 godina su i u legalnom smislu majke. Tu njihova borba nije stala. Iako su zakonom zaštićene, svakodnevno se susreću sa različitim problemima koji su uzrokovani homofobijom. Kada putuju, rijetko putuju kao porodica. Zbog toga su imale probleme na aerodromima jer jedna od njih nosi dječiju sjedalicu za auto, bez bebe.

“Mi se nismo susretale s mnogo diskriminacije, ali naša kćerka jeste. Toga smo se plašile i prije nego smo je dobile. Najteže je bilo u školi, gdje su djeca bila najgora jer su naučena da u porodici mora postojati i tata. Još uvijek postoji mnogo predrasuda i diskriminacije, a s njima se sada moraju boriti djeca istospolnih roditelja”, kaže V.

Bile su prinuđene da zbog homofobije promijene i školu koju je njihova kćerka pohađala. Sada već četrnaestogodišnjakinja, njihova kćerka izrasta u inteligentnu djevojku koja zna kako da se nosi sa homofobnim ispadima.

Heroine među nama

Nakon usvanjanja vlastite kćerke, V. i K. su živjele na relaciji Njemačka – SAD. Nakon što je u saveznoj državi u kojoj su živjele izglasan zakon o istospolnim brakovima, one su 2013. godine iskoristile svoje pravo i tu. Kažu da im je to treće vjenčanje, a planiraju i četvrto u Njemačkoj, sada kada postoji mogućnost sklapanja istospolnih brakova.

“Sama pomisao da možemo biti i legalno u braku je bila olakšavajuća. Zbog toga smo nekoliko dana prije povratka u Njemačku odlučile da imamo i treće vjenčanje. Bilo je uzbudljivo znati da možeš ušetati negdje i da te neko tretira kao svakoga drugog, iako se radi o vjenčanju dvije lezbijke”, kaže K.

Smatraju da je potrebno da se borimo za svoja prava, ali i da koristimo ona za koja smo se već izborili/e.

V. i K. su heroine koje svakodnevno mijenjaju okruženje u kojem žive. Budući da su javne ličnosti, nismo u mogućnosti iznositi više podataka o njima. Iako žele da se njihova priča širi, i da nekome posluži kao inspiracija u borbama koje vodimo i koje dolaze, u isto vrijeme žele zaštititi svoju kćerku.

Komentari

komentara