Priča o dugogodišnjoj borbi za porodicu: Usvajanje vlastitog djeteta, prvi dio

Piše: Azem Kurtić
Foto: washingtonblade.com

Postojanje zakona o istospolnom partnerstvu ili zakona o istospolnim brakovima ne garantira prestanak diskriminacije prema LGBTI osobama. Na svojoj koži to je osjetio lezbijski par iz Berlina, s kojim smo imali priliku razgovarati. Budući da su obje javne ličnosti, nećemo otkrivati njihov identitet. Priča o njima počinje prije 17 godina, a do danas su imale tri vjenčanja, te su morale usvajati vlastitu kćerku.

Upoznale su se prije 17 godina u gradiću u središnjoj Njemačkoj, gdje su obje radile specijalizaciju. V.* je Južnoafrikanka, čija je porodica porijeklom iz Australije. K.* je rođena u Njemačkoj, a roditelji su joj porijeklom iz Turske. Kada su se pojavile u istom gradiću, njihov šef je već unaprijed isplanirao njihovo upoznavanje. Bile su jedine out lezbijke u tom gradu.

“Naš šef mi je prvi dan rekao da je u gradu neko koga trebam upoznati i ko će mi se mnogo svidjeti. Odmah sam se usprotivila toj ideji, ali već nakon upoznavanja sam shvatila da je naš šef bio u pravu”, rekla je na početku razgovora V.

I tako je krenula priča koja ih je godinama vodila na različite kontinente, te im priredila bitke sa različitim oblicima diskriminacije. Već nakon nekoliko dana njihove veze, K. je pitala V. da li će se udati za nju i da li će imati troje djece.

Nakon Njemačke su otišle u Australiju, gdje je počelo komplicirano putovanje rađanja djeteta za lezbijski par.

Kad zakon postoji treba ga i iskoristiti

Dok su boravile u Australiji, posjećujući ljekara su pokušale saznati postoji li način da pristupe tretmanu umjetne oplodnje. Nažalost, isti je bio dostupan samo ukoliko se žena pretvara da je heteroseksualna, što njih dvije ni u kom slučaju nisu željele.

U međuvremenu  je 2001. godine u Njemačkoj usvojen zakon o istospolnom partnerstvu, a budući da jedna od njih ima i njemačko državljanstvo, odlučile su iskoristiti svoje pravo. Problem u pristupu tom pravu se javio kada su morale predočiti potvrde da nisu već od prije u braku ili sklopljenom civilnom partnerstvu. Budući da je V. Australijanka, svoj zahtjev je morala poslati nazad u svoju zemlju. Naravno, potvrdu nikada nije dobila, budući da je u zahtjevu morala navesti da želi stupiti u civilno partnerstvo sa ženom.

To ih ipak nije zaustavilo. Svoje prvo vjenčanje su imale u Njemačkoj na kojem su se okupili rodbina i prijatelji. Iako to vjenčanje nije bilo legalno priznato, njima je bilo važno.

“Imale smo predivno vjenčanje s našim porodicama, ali ipak nije imalo nikakvu formalnu snagu. Zbog želje za djetetom smo odlučile da odemo u Sjedinjene Američke Države. Ipak smo prije toga okušale sreću tako što smo otišle do Općinske službe gdje smo rekle da moramo sklopiti civilno partnerstvo jer želimo da imamo dijete. Tada smo vidjele kako službenica krši zakon uz opravdanje da su svjesni da je Australija homofobna zemlja, te da će nam omogućiti da sklopimo partnerstvo. Iako je ta žena prekršila zakon zbog patrijarhata, jer djeca su najvažnija, bit ću joj zahvalna do kraja života”, kaže V.

Njihov put do djeteta se nastavio na trećem kontinentu, ali barem ovaj put uz legalno priznanje njihove veze, koje u to vrijeme nije garantiralo mnogo prava.

Treća sreća

Preselile su se jer u SAD-u postoje banke sperme koje vlada ne kontrolira i da bi imale pristup istima. Osim toga, mogle su odabrati ko će biti donor. Kažu da su razmišljale i o usvajanju djeteta, međutim, živjele su u konzervativnoj državi u kojoj zakon to nije dopuštao. Putem grupe za podršku lezbijkama koje žele imati djecu saznale su da postoji mogućnost umjetne oplodnje, ali i da je ista mnogo skupa.

Nakon nekoliko mjeseci istraživanja, u Kaliforniji su pronašle banku sperme u kojoj su obavile proceduru nakon što su odabrale donora. Također, odlučile su se za ovu banku jer donori nisu anonimni, i njihovo dijete će imati mogućnost da upozna biološkog oca nakon što napuni 18 godina.

“Ono što nam je bilo zanimljivo kod ovog donora je to što on dolazi iz jevrejske porodice. Svidjela nam se ideja da naše dijete bude kombinacija islama, judaizama i kršćanstva. Sudeći po njegovom profilu, učinio nam se kao neko ko ima slične stavove i brige kao i mi”, priča nam K.

Nakon ove procedure dobile su kćerku i postale su majke, no u očima države, V. je bila samohrana majka jer njihovo civilno partnerstvo iz Njemačke nije važilo u SAD-u. Tada im je život postao još teži, i živjele su u strahu od bolesti, nesreće i deportacije, budući da nijedna od njih nije imala američko državljanstvo.

Nedugo nakon toga, odlučile su da bi najbolje bilo da K. usvoji njihovu kćerku u Njemačkoj, gdje bi legalno bila priznata kao majka. A onda se u Njemačkoj susreću sa izazovom usvajanja vlastitog djeteta.

Sutra ćete imati priliku pročitati nastavak ove priče.

*Imena su promijenjena zbog zaštite privatnosti.

Komentari

komentara