Priča sa Titanika

Kate-winslet_titanic_movie_pencil-drawingStojim na gornjoj terasi najvećeg broda na svijetu. Titanik. Sumrak je a kapetan je pristao na ubrzavanje broda sve do Amerike. Na meni je haljina boje breskve, grudi mi miluje morski vjetar a kosa se rasipa niz moja leđa. Chanel 5 je rasut po vratu, rukama i kosi, u svojoj originalnoj verziji me omamljuje, a moj ljubavnik je sa sobaricom u našem apartmanu. Nije me briga, ionako ga ostavljam u New Yorku, čim stignemo. Na gornjoj sam palubi, posmatram ptice, delfine i bijele oblake na narandžastom nebu. I tad sam ih vidjela – Rose i Žaklinu. One su stajale zagrljene na pramcu broda, jedna je širila ruke, druga ju je grlila oko struka i grudi, šalovi i haljine su se obavijale oko njih i djelovale su kao dvije golubice koje lete, slobodne i sretne.

Dvije žene. Titanik. Brodolom. Ja. Imala sam loš osjećaj oko cijele priče vezane za ovoliku dramu. Nepotopljiv brod ne postoji, samo je ljudski ego nepotopljiv.

U jutarnjoj, laganoj šetnji s kapetanom objašnjeno mi je kako nema problema i potrebe za dodatnim čamcima za spašavanje jer je to Titanik. A onda sam ga upitala šta ako uđe voda u njega? Onda će biti potopljen, reče mi, ali da do toga dođe, Hainsia, treba biti dobro tvrd da probije ovu zvijer, lupnuo je šakom od ogradu, a ja agano i zavodljivo prešla sa baršunastom rukavicom preko snažne šake sa riječima: I najveći balon bude raznesen najmanjom iglom. Prešao mu je osmijeh preko lica. Hainsia, ovo je čelik a ne balon!Još gore u tom slučaju, zar ne? dodala sam. Nije mi dao odgovor. Nakon obilne večere uz valcer i ljubavnika, napila sam se brendija, ukrala bocu sa stola, stavila je ispod bunde i izašla na zrak u plavoj haljini i krznom od nerca uz niz bisera. Zavalila sam se pijana na klupu i gledala zvijezde. Noć je blistala i umalo da zaspim. Brzi koraci koji su protutnjali su me trgnuli iz sna. Ustala sam i vidjela leđa Rose kako trči u crvenoj haljini, bijele puti, sa crnom čipkom prema samom kraju broda. Potrčala sam za njom jer je djelovala uznemireno. Doduše, bila sam tako pijana da mi se činilo da se cijeli brod ljulja. Ona ide da se ubije! Trčim na visokim petama i vrištim! Ona je na rubu ograde i okreće se prema meni, ja padam preko nje i preko ograde i shvaćam da sam je srušila i sad ja visim, ugrabila me svom snagom i rekla da se držim! Propeleri su brujali ispod mene, a ledeno more najavljivalo smrt. Podigla me i pale smo jedna preko druge. Grudi su nam se dodirivale, ledeni zrak je podigao moje bradavice, valjale smo se u krznu i smijale cijeloj situaciji. Pitala sam je: Rose, jesi htjela da se ubiješ?Ma ne! Bilo mi je muka, prejela sam se, a onda si ti pala preko mene, taman kad sam stigla do ograde. Dala sam joj brendija i muka je nestala, a onda mi je ležeći na palubi, ogrnuta krznom, sve ispričala.

Hainsia, svi na brodu misle da varam zaručnika sa Džekom. Nije istina. Ali bolje i to da misle, nego da znaju da je Džek zapravo Žaklina. Ona je slikarica iz potpalublja. Nacrtala me je golu, sa dijamantom oko vrata, to je bio najerotičniji trenutak mog života koji mi nikad nijedan muškarac neće moći pružiti, to znam. A Džek je samo prijatelj, zavodnik, svjetski putnik i ništa više. Hainsia, očajna sam! Kad stignemo do Amerike moj život je zapisan – brak, djeca, beskrajne zabave, balovi, jedrenja, damsko ponašanje i slučajni pogledi prema ženama koje su nalik meni i nikad ispunjen život do kraja. Gledala sam u nju i ona u mene. – Zar vjeruješ da je to istina? Rose me pogledala i rekla da vjeruje. – Kad te Žaklina crtala golu, sa plavim dijamantom, Srce Oceana, šta misliš da je vjerovala da crta? Tvoja budućnost je bijeli papir, Rose, a ti držiš olovku koja crta, bila ti slikarica ili ne i koliko god se oni petljali u tvoj crtež tvoja linija mora biti posljednja, najača, najtamnija i ona koju svi vide. Bar to ti je to Žaklina pokazala, zar nije tako? Potpis tvoje sadašnjosti određuje sliku tvoje budućnosti, potpis na sve a ne samo na bračni ugovor. Potpis je kad kažeš DA i isto tako ako kažeš NE. Tvoj glas, srce, duh određuje ali tvoja ruka mora odlučiti, Rose, nitko osim tebe nema pravo da se potpiše na tvoju sliku!

Ušle smo u glavnu dvoranu, sredile se u njenoj sobi. Ona je odlučila da bježi. Da ide daleko i da ostatak putovanja provede sakrivena sa Žaklinom u potpalublju. Njena soba je bila ispunjena remek djelima, barem sam vjerovala da će to i biti, a ona je u gomili nakita bacila Srce Oceana na krevet i umjesto njega stavila u sef svoj akt koji je Žaklina nacrtala i potpisala. Neka je njen zaručnik ima zaključanu. U brzini smo pokupile sve njene stvari s kreveta i rastale se. Meni je dala nekoliko haljina i jedan prekrasan ogrtač od indijske svile koji mi je stajao savršeno uz plavu haljinu koju sam obukla u njenoj sobi. Poljubila me i otišla niz bijeli barokni hodnik gdje je vladala visoka klasa, u slobodu niže clase, gdje je sloboda bila prirodna, a ne kupljena jer je svakako nemaš čime kupiti kao i ljubav. I tad, dok sam stajala na hodniku i dok je moja haljina pratila liniju mog tijela, a čipkana svila padala do poda na crveni tepih, tad se dogodilo…

Voda, krikovi, nesreća. Ledenjak, obični veliki komad leda je uništio Titanik, nepotopljivi brod. I znate ostatak priče… Ili, možda, ne? Rose i Žaklina su pobjegle, jer je Žaklina obukla skupu haljinu koju joj je Rose dala, a visoka klasa ima prednost kad je život u pitanju i prve su odmakle od propasti. Ja sam se napila u baru i kao luda trčala palubom, pala sam u gužvi, a tad me snažna ruka Džeka uhvatila i povukla prema kraju broda. Posljednje scene kojih se sjećam ostat će mi zauvijek urezane u pamćenje. Ležala sam na vratima na ledenom moru, mrtva tišina oko mene i njegovo hladno tijelo. Nije mi dopustio da se mijenjamo. Natjerao me kao veliki spasilac da ostanem na vratima, iako je i za njega bilo mjesta. Ali ne, on je morao biti muškarac. Jači od mene, krhke dame. Boca brendija me grijala, ali i ona je dolazila kraju. Pila sam posljednje gutljaje misleći na Rose i Žaklinu i kako su nestale, otišle i pobjegle od svega i svačega. Dok sam gledala Džekovo lice, pitala sam se šta da li je živ? Šta da je Rose bila na mom mjestu i da je on preživio držeći nju na vratima? Bi li to odredilo sva njena vrata u budućnosti nakon brodoloma? Bi li živjeli sretno ili bi ona ostajala iza vrata kuće, sa troje djece, dok on radi na gradilištima, a ona proklinje život i Titanik i vrata i sudbinu? Gledam u Džeka i puštam ga da potone herojski, a ja onda salijem pola boce brendija i zaspem. Probudili su me spasioci. Na spasilačkom brodu sam vidjela Rose i Žaklinu kako se kriju pod dekom i Rosinog zaručnika kako je traži i tad sam ga zavela i dobila na vremenu za njih dvije. Neka ispišu svoju budućnost kako god žele. Neka nacrtaju svoje slike, ispune ih zajedničkim linijama i bojama i neka se potpišu na to kad budu htjele i ako budu htjele.

U Americi sam doživjela pokrete feminizma, ravnopravnost polova i konačno potpis. Potpis dvije žene koje sklapaju brak pred svijetom, obitelji, prijateljima, rodbinom, kolegama i svima. Slikaju svoju sliku kao nekad davno Rose i Žaklina. Gledala sam i sjetila se Titanika. Taj dan sam obukla dugu bijelu haljinu i uzela ono što mi je upalo među grudi kad mi je Rose davala stvari i haljine u sobi pred brodolom – Srce Oceana. Otišla sam na krstarenje i sjetila se svega. Po noći sam se išetala u veliki bar i naručila brendi, te izašla na terasu kao nekad davno na mjesečini pod zvijezdama nazdravila sam Rose i Žaklini, a onda razbila čašu od palubu okrenula se i iz dekoltea izvadila plavo hladno srce koje ne kuca, vacila ga ondje gdje mu je i mjesto – u ocean, neka bude zajedno sa srcima koja su prestala kucati te noći…

Piše Hainsia Olindi

Komentari

komentara