Prikaz knjige ‘Zovite me Esteban’: Šta je meni moj život?

zovite_me_estebanPiše: Lamija Begagić
Foto: knjiga.ba

Lejla Kalamujić: Zovite me Esteban, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.

Ima li književnosti izvan autobiografije? Šta je spisateljici njen život, je li sav on sirova građa za literaturu? Ako su život gubici, je li barem literatura na dobitku? Ako su život traume, može li literatura zamijeniti terapiju? Šta je spisateljici njena pisaća mašina?

Zbirka Zovite me Esteban Lejle Kalamujić sadrži sedamnaest dužih ili kraćih priča, zapisa i(li) crtica između početne Šta je meni pisaća mašina i završne Povratak među zvijezde. Namjerno ističem ove dvije priče koje zbirku uokviruju: prva je maestralno otvara, posljednja je zatvara, dajući nam nadu u bolju, sretniju i mirniju budućnost, nakon turobnog putovanja prošlošću i sadašnjošću na koje su nas autorica i njena pripovjedačica vodile kroz sve priče, koristeći svoju iskrenost i ogoljenost pred nama kao najjače oružje. Zato smo tako lako stekli povjerenje u pripovjedačicu koja se pred nama odmah razodijeva, već na početku prve priče, otkrivajući nam tajnu vezu između pisaće mašine koja nije tek metafora za ispisivanje traume, već je i stvarni predmet, jedan od rijetkih, koji čuva uspomenu na majku što ju je pripovjedačica izgubila kad su joj bile tek dvije godine. Pored kroz te rijetke predmete-relikvije, majka u pripovjedačicinom životu živi kroz slike koje je sklapala na osnovu priča drugih i vlastite imaginacije poput one u priči Da sam te srela gdje pripovjedačica, sada već studentica filozofije, susreće majku u parku kod Druge gimnazije i razgovara sa njom o svom i očevom životu.

Ti drugi koji su joj o izgubljenoj majci pričali njeni su baka i deda, oni čine pola njenog svijeta i njenog doma, oni čine i pola ove sjajne zbirke. Drugu polovicu čine nana i dedo, očevi roditelji. Oca je, kako kaže u priči Četiri godišnja doba: i bilo, i nije. Ono što čini potku ove knjige nije toliko neprekidno učenje vještini gubljenja (odlična posveta tom učenju je priča Molba za Elisabeth), koliko je ta raspolućenost, ta podijeljenost svjetova, taj život između mrtve majke i uvijek pijanog oca, između majčinih i očevih, između Vratnika i Grbavice, između Sarajeva i Šida, između Sarajeva nekad i Sarajeva danas…

Pripovjedačica uporno pokušava spojiti polovice, ali ostaje uvijek na mostu, negdje između, imajući stalni osjećaj da te svjetove u sebi nikad neće spojiti – sve dok se u njenom životu napokon ne pojavi ona. Ona koja se pojavljuje nije samo njena djevojka, ona je i taj most kojeg pripovjedačica od početka pokušava sazidati. Ona je i nada da će sada, ne samo pripovjedačica već i cijeli svijet izgažen traumima, prerovan ratovima, izjeden nostalgijom, napokon doći u stanje stabilne remisije.

Pripovjedačicina seksualna orijentacija jeste važan dio zbirke, njena Drugost time je dodatno potcrtana. Kako pripovjedačica-djevojčica nikad nije imala porodicu koja bi se uklopila u okvire normalnosti, odrastajući sa nanom i bakom, dedom i djedom, razvedenom tetkom i njenim sinom, tako ni odrasla pripovjedačica neće nikad biti uklopljena u heteronormativni odnos i porodicu. No, sada kada je u stabilnoj remisiji, pripovjedačica je naučila da je život i između i izvan, izvan nametnutih okvira normalnosti, u miješanom braku, između Boga i Tita, između uspomene na Grad i onog što Grad pred njenim očima postaje. Zato su one priče u kojima svijet pomiruje u sebi, u kojima se pojavljuju djevojke u koje je bila zaljubljena, voljela ih ili ih još voli, redovito, čak kad je i u njima Smrt nezvani gost, najvedrije, najotvorenije i najtoplije. Takva je Bella Ciao, takva je i navedena, završna Povratak među zvijezde u kojoj pripovjedačica i njena djevojka napokon odlaze na ateističku parcelu gradskog groblja Bare, na majčin grob. Pripovjedačici je trideset, majci su, kad je život stao, bile dvadeset i dvije. Prerasla je svoju majku, nadrasla je i nadživjela, prežvakala, pa ispljunula sve traume i sada joj je vrijeme da pođe dalje.

Vrijeme je – kako kaže rečenica kojom završava priču, ali i cijelu zbirku – vrijeme da se ide.

Nećemo saznati odgovore na pitanja sa početka ovog teksta, ni nakon što pročitamo svih devetnaest priča, cijelu ovu zbirku jake strukture koja bi mogla funkcionirati i kao roman, ako je forma uopće važna. Nećemo, ali nije ni važno. Važno je da nam je iskrenošću i sada već prepoznatljivim autorskim rukopisom kojim je Lejla Kalamujić literarizirala vlastitu traumu, donijela samo dobro: dobru knjigu i dobar književni glas od kojeg, s pravom, očekujemo mnogo u njenim narednim djelima.

Komentari

komentara