Problemi sa kojima se suočavaju trans osobe kada traže terapeuta

Izvor: Vice
Foto: Konstantn Pelikh / Alarmy Stock Photo

Natali* je bila uzbuđena zbog toga što će početi da odlazi kod terapeuta.

“Nisam otišla kod njega zbog toga što sam bila u lošem stanju”, kaže mi ona. “Baš naprotiv. Bila sam u petoj godini od početka svoje tranzicije, i konačno sam imala polustabilne prihode i domaćinski život. Odlučila sam da investiram u terapiju i pokušam da riješim neke od svojih problema, koji datiraju još od mojih tinejdžerskih dana i od ranije.”

Natali je imala 26 godina kada je započela terapiju. Više od deset godina je patila od razornog poremećaja ishrane, zbog kojeg je prekidala školovanje i studije. To je bio jedan od najvažnijih problema koje je želela da riješi terapijom. S druge strane, njen status transrodne žene to nije bio.

“Ja to nisam smatrala za problem”, kaže ona. “Naravno da sam popila svoju porciju problema sa rodom dok sam odrastala i kada sam se autovala. Radna mjesta su i dalje veliki problem. Ali ja imam više sreće od većine, zato što su članovi moje porodice bili divni, i zapravo su to i očekivali. Moji prijatelji su bili sjajni. Jednom kada je sve izašlo na vidjelo, i kada sam mogla da budem ono što jesam, bila sam srećna u privatnom životu.”

Ali Natalin terapeut, privatnik koga je našla na Googleu, je drugačije gledao na stvar. Natali je smjesta ustuknula kada ju je pitao da li je “kompletirala tranziciju”, misleći na to da li je sprovela hiruršku operaciju rekonstrukcije genitalija. Prije kraja prvog sata terapije, on joj je sugerisao da je njen poremećaj ishrane povezan sa time što je transrodna. Nije bio neprijatan niti neprijateljski nastrojen, kaže mi ona, zapravo je bio veoma prijatan – zbog čega joj je bilo još teže da se požali: “A pošto nisam imala nikakvih iskustava sa terapijom, otišla sam osjećajem da je on u pravu i da je autoritet, i da treba da ga slušam.”

To je bio početak šestomjesečne terapije poslije koje je Natali postala beskrajno ranjivija i uzemirenija nego kada ju je započela.

Terapija razgovorom je u Britaniji u porastu. Rezultati koju je 2014. sproveo BACP (Britansko udruženje za savjetovanje i terapiju) pokazali su da se 28 procenata ljudi u UK konsultovalo sa savjetnikom ili terapeutom, u poređenju sa 20 posto 2010. Anegdotalno, po pričama iz mog neposrednog društvenog kruga, procijenila bih da barem trećina odlazi ili na kognitivno-bihejvioralnu terapiju (CBT) u organizaciji zdravstvenog osiguranja, ili odlazi na terapiju privatno.

Čak i deset godina otkako više nisam tinejdžerka, percepcija o tome ko može da ima koristi od terapije se u ogromnoj meri izmijenila. Sjećam se kako sam očajnički željela da odem kod terapeuta, kada su u mojim poznijim tinejdžerskim godinama moji problemi sa samopovređivanjem i ishranom eskalirali, ali mogu da se sjetim kako sam bistre glave i mirno razmišljala: ’Ne, tvoj problem nije dovoljno ozbiljan’. Imala sam predstavu – kao što dosta ljudi i danas misli – da je za odlazak na terapiju potrebna neka izmjerljiva i katastrofična trauma iz djetinjstva. To se sada izgleda mijenja. Iako neki ljudi koje poznajem zaista odlaze na terapiju da bi riješili neki određeni događaj iz života, mnogi drugi jednostavno pokušavaju da bolje razumiju sebe – da iskoriste to razumijevanje svojih motiva, želja i strahova za poboljšanje svog života.

Ali za transrodne ljude, traženje terapeuta može da bude šetnja po minskom polju. Razgovarala sam sa terapeutkinjom iz Londona, Luiz Fučer – koje je specijalizovana za raznorodne klijente – da je pitam zašto je tako. Luiz leči širok spektar ljudi kojima je otežan pristup mejnstrim terapiji. Kaže mi da je svjesna sve većeg broja terapeuta kao što je ona, iako ostaju malobrojni i teško ih je locirati van Londona. Na primjer, terapeuti kao što je Luiz mogu jasno da stave do znanja da su sposobni da osjetljivo rade sa seks radnicima, poliamoroznim ljudima, gojaznim ljudima, i ljudima koji su transrodni ili nebinarni. Sve ovo su demografske grupe koje mejnstrim terapeuti obično iznevjere.

“Moje iskustvo je da je razumijevanje rodnog identiteta iznenađujuće slabo”, kaže mi ona, “A to predstavlja veliku opasnost. Terapeutski odnos je toliko intiman i ranjiv, i mi sebe razotkrivamo jednako koliko i klijenti, i potencijalno obezvređivanje takvog odnosa bi moglo da ima razarajuće posljedice. Ljudi zaista prijavljuju da terapeuti ’pecaju’ unaokolo da bi razotkrili traumu koja je ’dovela do’ disforije.”

To se iznova i iznova pominjalo kada sam o ovoj temi diskutovala sa svojim trans prijateljima: da terapeuti isuviše revnosno žele da otkriju iskustvo koje mogu da “okrive” za njihov rodni identitet. To ne samo da je kontraproduktivno, već ima potencijal i da ponovo traumira ljude koji su patili od dismorfije, ili im je jednostavno bilo teško kada su se deklarisali kao transrodni.

Natali* mi je rekla da je na kraju donijela odluku da prestane da odlazi na terapiju, kada je shvatila da je dane pred svaku sesiju provodila u strahu; strahovala je od toga da će morati da brani sebe i ono što jeste, strahovala je od toga da će njeni pravi problemi biti sklonjeni u stranu.

Razgovarala sam sa Džordžom*, koji je nebinaran, i čula sličnu priču. On je išao kod terapeuta da bi poradio na osjećanjima sramote zbog izražavanja svog roda, a takođe i na nekim uznemirujućim sjećanjima na zlostavljanje iz djetinjsta. Njegov terapeut je sugerisao da je zlostavljanje odgovorno za njegovu nelagodu i rodni identitet.

“Drugačije sam se oblačio kada sam odlazio na sesije“, kaže mi Džordž. „Nisam nosio nakit, i lišavao se ono malo šminke što sam nosio. Bilo je zastrašujuće i podsjećalo me je na emocionalno zlostavljanje koje sam doživljavao od svog oca.”

Pitala sam Luiz zašto je transrodnim ljudima toliko teško da nađu terapeute koji se osjetljivi za njihove osobne potrebe.

“Terapeuti moraju da razumiju da na njihov pogled na svijet i interakciju s njim u ogromnoj mjeri utiče kulturni kontekst i to što je ’difolt’ ugnjetavački“, kaže ona. “Koncept roda sa kojim mi na zapadu radimo je specifično zasnovan na određenim idejama koje su se tokom istorije mijenjale, i kojima druge kulture nisu obavezno posvećene. Rod kao takav nije fiksiran i nepromjenljiv, tako da povezivanje s njim ili istraživanje različitih rodnih izraza i identiteta nije nekakva vrsta pobune ili reakcije na traumu, već zapravo otkrivanje onoga što nam najbolje pristaje. I stvarno, kome to škodi?”

Nadam se ne samo da će se više terapeuta kao što je Luiz obučavati da služe ovim zajednicama, već i da će mejnstrim terapeuti više razmišljati o sopstvenim normativnim vrijednostima. I dok ova negativna iskustva s terapijom mogu da budu potencijalno razarajuća, svi sa kojima sam razgovarala – čak i oni koji su imali negativne susrete – tvrde da ona može da promijeni život nabolje.

Džordž* je od tada pronašao novog terapeuta.

“Ona je uvek poštovala moj rod, praktično ga tretirajući kao nepostojeće pitanje, osim ako ga sam ne potegnem”, kaže on. “Kao rezultat toga, često to činim. I dalje nisam siguran ko sam, ali skoro sam siguran da me više nije sramota. To možda ne zvuči kao neka velika stvar, ali meni je ogromna.”

*Imena su izmijenjena zbog zaštite privatnosti

Komentari

komentara