Prva Bh. povorka ponosa u domaćim medijima: Ima izać’ na naslovnici

Najavu i održavanje prve Bh. povorke ponosa u Bosni i Hercegovini pratilo je veliko interesovanje domaćih medija. Dio njih je pokazao zavidan nivo profesionalne zrelosti kada je o načinu izvještavanja o LGBTI temama riječ, neki drugi su ostali na starom kursu širenja govora mržnje i zanemarivanja temeljnih ljudskih prava. U narednom periodu na našem portalu bavit ćemo se načinom na koji su mediji izvještavali o prvoj Bh. povorci ponosa, u želji da istaknemo primjere pozitivne prakse i uz nadu da će komentari za negativne biti dijelom njihovog budućeg korektivnog pristupa.

Piše: Kristina Ljevak

Organizovanje prve Bh. povorke ponosa i kampanja koja joj je prethodila pokazali su svu snagu i zrelost Organizacionog odbora prve Bh. povorke ponosa, ali i LGBTI zajednice, te svih onih koji/e su dali/e vlastiti doprinos da osmoseptembarska šetnja bude trijumf slobode i potvrda da u Bosni i Hercegovini postoji dovoljno onih koji/e ljudska prava ne posmatraju selektivno. Osim uspjeha samog događaja i snage poruke koju nosi, minuli period važno je posmatrati i kroz način na koji su mediji izvještavali o pripremama te samom organizovanju Bh. povorke ponosa.

Pet mjeseci je prošlo od najave prve Bh. povorke ponosa do samog događaja. U tom periodu mogli smo vidjeti šta su mediji usvojili od onoga što je bio jedan od ključnih fokusa Sarajevskog otvorenog centra u ranijim godinama, a to je educirati o načinima izvještavanja o LGBTI temama zaključno sa kontinuiranim objavljivanjem izvještaja o pisanju bh. medija o LGBTI temama.

I bez detaljne analize, jasno je da je prisutan snažan zaokret u odnosu na vrijeme organizovanja prvog Sarajevo Queer Festivala 2008. godine kada su pojedini mediji kreirali atmosferu linča zahvaljujući kojoj su se u večeri otvaranja festivala desili napadi na učesnike/ce. Osim prikladnije terminologije i manje govora mržnje, primijećen je ozbiljniji pristup LGBTI temama i sagovornicima/ama. Bilo je, nažalost, i onih koji su ostali na starom kursu i koji vjeruju da prava LGBTI osoba ugrožavaju heteropatrijarhalnu većinu, pa i same temelje državnosti Bosne i Hercegovine, njene branitelje i sve vrijednosti na kojima je sazdana, čime ćemo se svakako baviti, nakon što izdvojimo primjere pozitivne prakse koji zaslužuju pažnju. Važno je i spomenuti intenzitet objava sadržaja posvećenih LGBTI temama. Uvijek su povorke ponosa u regiji intenzivirale objavljivanje sadržaja u bh. medijima, pa ne iznenađuje da je tako bilo i sa prvom domaćom povorkom. Poređenja radi, u septembru je bilo preko 1.300 objavljenih medijskih sadržaja, što je ranije nerijetko bio broj godišnjih objava o LGBTI temama.

LGBTI teme u porodičnom magazinu

Ključni pomaci u izvještavanju, a na primjeru prve Bh. povorke ponosa, desili su se u nekim od komercijalnih medija što je od presudne važnosti za adekvatno komuniciranje poruke o pravima LGBTI osoba i o svrsi samog organizovanja povorke. Ma koliko bili korisni medijski prostori koji su namijenjeni „manjinskim“ temama, jasno nam je da njihovi konzumenti/ce najčešće pripadaju krugu istomišljenika/ca i da se promjene mogu i tako kreirati, ali da je proces znatno sporiji. Ako se LGBTI teme adekvatno tretiraju u printanom magazinu koji je namijenjen cijeloj porodici, onda poruka koja se šalje bez sumnje dolazi do šireg kruga čitatelja/ica, posebno što u tom slučaju LGBTI osobe bivaju stavljene u isti okvir koji je inače rezervisan za one koji/e zadovoljavaju društveno očekivane uloge. Za našu sredinu veliki je iskorak ako se na naslovnoj stranici porodičnog magazina nađe grupa LGBTI osoba umjesto heteroseksualnog para sa potomstvom, ne zbog toga što je bilo šta pogrešno u predstavljanju tipičnih porodica, nego zbog toga što između njih i LGBTI osoba osim u seksualnoj orijentaciji nema nikakvih razlika te ih na takav način i treba predstavljati u medijima.

Dvosedmični bosanskohercegovački porodični magazin Gracija u svojim izdanjima i mimo povorke ponosa posvećivao je značajan prostor LGBTI temama i osobama. Takav pristup bio je posebno važan u vrijeme pred održavanje prve Bh. povorke ponosa kada je u junskom izdanju objavljen broj na kojem su na naslovnoj stranici bile LGBTI osobe, bh. aktivisti i aktivistkinje, koji su govorili/e o ličnom coming outu i o drugim važnim temama koje se tiču njih, ali i cjelokupne LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini. Ovaj primjer višestruko je važan jer zaokružuje sve što je potrebno da bi pisanje o LGBTI temama bilo korektno, u ovom slučaju i afirmativno – od pozicije teksta (naslovna priča) do pristupa temi i sagovornicima/cama. Ovakav pristup bitno se odmiče od nekadašnjih, često prisutnih u bh. medijima, kada se o životu i problemima LGBTI osoba govorilo kroz inicijale i zamagljene fotografije putem čega je bilo teško stvoriti preduslove za identifikaciju ili solidarnost čitatelja/ica sa predstavljenim sadržajem.

U odličnom tekstu novinarke i urednice Mersihe Drinjaković imali smo priliku da se upoznamo sa četvero ljudi iz Bosne i Hercegovine od kojih je jedna osoba lezbejka, druga gej, treća biseksualna, dok je četvrta trans osoba. Zahvaljujući prostoru i pristupu, čak i onima koje uopšte ne zanima LGTBI tematika, bit će jasno zbog čega je nužno podržati LGBTI osobe u procesu borbe za ostvarivanje njihovih prava te zbog čega je, kako to kaže Lejla Huremović, jedna od sagovornica u pomenutom tekstu, nemogućnost dijeljenja svog života sa bližnjima nalik pokušaju života.

Nije tako davno bilo kada je jedna od osoba na poziciji moći, a zadužena za ljudska prava u BiH, pitala: „koliko ima tih LGBTI osoba“. Zbog toga treba imati na umu da vjerovatno postoje i ljudi koji ne sreću ili ne znaju da sreću LGBTI osobe, te ih zamišljaju kroz primjere stereotipnih fotografija sa međunarodnih prideova, vjerujući da će kad vide osobu u lateksu, opasanu lancima, ujedno vidjeti i LGBTI osobu. Takav način ilustrovanja tekstova posvećenih LGBTI temama dodatno doprinosi svođenju prava LGBTI osoba na seksualizaciju i jedan je od najčešćih načina kršenja pravila o profesionalnom izvještavanju. Kada nasuprot tome imamo sagovornike/ce, mlade i obrazovane ljude, djevojke i momke „iz susjedstva“, a koji govore o vlastitoj istospolnoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, onda će i fokus biti stavljen na prava i suštinski povod povorke, a ne na kostimirano veselje koje nikome nije prioritet dok se borimo za temeljna ljudska prava.

Naslovnica u duginim bojama, profesionalni izbor bez kalkulisanja

Šestog septembra, dva dana prije povorke ponosa, magazin Gracija ponovo je naslovnu stranicu posvetio LGBTI pravima. Uz naslov „Prva Bh. povorka ponosa – Ima izać’!“ te fotografiju na kojoj su podignute zastave duginih boja pred Vječnom vatrom, a što će dva dana kasnije biti polazna tačka povorke, data je snažna podrška učesnicima/ama povorke. Treba podsjetiti da je upravo u posljednjim danima pred povorku intenzivirana retorika koja je pratila samo objavljivanje informacije o održavanju manifestacije pet mjeseci ranije. Uz komentare iz desničarskih krugova, organizovanje kontrapovorke na kojem se definisalo „ko je ključ, a ko brava“ u danima pred povorku bile su prisutne i licemjerne preporuke pojedinih političkih predstavnika/ca upućene Organizacionom odboru da odustane od povorke ponosa. Svakako, a posebno zbog navedenog, bilo je važno istaknuti da Organizacioni odbor i aktivisti/kinje nisu usamljeni/e u svojim nastojanjima te da odgovorni dio javnosti i medija stoji uz njih.

A stajala je i ranije pomenuta autorica Gracije, Mersiha Drinjaković, za potrebe naslovne fotografije, kako i sama navodi u tekstu „na jedan sat u LGBTI cipelama“ shvativši da stajanje, iako u ranim jutarnjim satima, na glavnom sarajevskom šetalištu sa zastavama duginih boja nije najprijatnije iskustvo. Kolegica Drinjaković u istom broju Gracije donosi i intervju s Jürgenom Czernohorszkyim, članom gradske vlade u Beču, koji govori o tome kako Beč brine o LGBTIQ zajednici i kako je prijestolnica duginih boja. U osvit prve Bh. povorke ponosa izbor teme i sagovornika koji će govoriti o progresivnim evropskim primjerima u kontekstu LGBTI prava, bio je izuzetan profesionalni potez. Jednako profesionalna bila je odluka da se izađe s naslovnicom „Ima izać’!“ bez kalkulisanja i razmišljanja da li će se tako izgubiti dio čitatelja/ica, jer upravo tako razmišljaju određeni politički predstavnici/e kada se ograđuju od povorke ponosa ili predlažu njeno neorganizovanje, misleći da tako prikupljaju poene kod biračkog tijela.

Magazin Gracija nastavio je izlaziti i dalje, očigledno ne izgubivši svoje čitatelje/ice, i što je najvažnije ne izgubivši profesionalni kredibilitet u danima kada je bilo od presudne važnosti stati na pravu stranu ljudskih prava i biti dijelom prave strane istorije.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara