Prvi coming out – U koga LGBTI osobe imaju najviše povjerenja?

Piše: Selma Kešetović

Imenovanje je važno. Ona/j koja/i imenuje vrši moć, a ako vratimo imenovanje sebe u svoje ruke, odnosno uživamo sopstveno pravo na samoodređenje, vraćamo tu moć sebi. Isto se dogodilo kod pojma “queer” u engleskom jeziku gdje je riječ sa negativnom konotacijom, namijenjena isključivanju i diskiminiranju, oteta od strane queer i LGBTI zajednice i pretvorena u riječ ponosa i afirmacije. Postojala je tendencija u Hrvatskoj da se isto uradi sa riječju “peder”, jer je “gej” bila strana riječ koja je podilazila homofobnoj fantaziji da je to nešto uvezeno izvana i da mi “prirodno” ovdje nemamo homoseksualaca. Iako dobra, incijativa  je vremenom propala i tragom političke korektnosti, gej je riječ koja se definitivno udomaćila.

A šta se događa kada moramo imenovati ono što jesmo? Kada moramo riječima izraziti žudnju koju društvo briše kao nevidljivu ili pak, kao nastranu, nepoželjnu, devijantnu? To je vrlo težak proces u koji svako ulazi u skladu sa svojim karakterom, traumama, temperamentom i sustavom podrške. Heteroseksualci/ke ne moraju da “izađu”, od rođenja se njihova seksualna orijentacija podrazumijeva i naturalizira. Za neheteroseksualnu osobu, taj akt izlaska iz podrazumijevajućeg identiteta i određenje sebe kao drugačije/g, iznimno je stresan čin i prvi put se obično događa pred osobom u koju imamo najviše povjerenja. S obzirom da su obitelji najčešće, umjesto mjesta sigurnosti, mjesto temeljnog neprihvatanja, mladi/e se najčešče outuju prijateljima/icama.

“Svoje prvo coming out iskustvo imao sam tokom srednje škole dok sam bio zaljubljen u momka koji je bio razred niže od mene. Kao gej tinejdžer koji odrasta u bosanskohercegovačkom društvu, takve emocije bile su popraćene krivicom, strahom i niskim samopouzdanjem. Stoga sam odlučio da se povjerim najboljoj prijateljici iz razreda, jer mi je podrška bila krajnje neophodna u tom trenutku. Za taj čin mi je trebalo nekoliko dana skupljanja hrabrosti da pobijedim strah od potencijalnih negativnih posljedica, te sam napokon otišao s njom na kafu. Sjećam se napetosti i napora da sakrijem nemir u slučaju da se predomislim. Međutim, rekao sam joj da imam nešto veoma važno za reći i da se nadam da to neće promijeniti naš odnos. Izgovorio sam to čim prije, i očekujući najgoru reakciju dobio sam zagrljaj i tople riječi kojima je iskazala punu podršku. Od tog trenutka sam počeo skupljati hrabrost i motivaciju da istražujem više o svome identitetu, uprkos svoj krivici i strahu. Sretan sam što je ishod mog prvog coming out iskustva bila podrška i jačanje odnosa između mene i prijateljice kojoj sam zahvalan zbog pozitivnog utjecaja na mene”, ispričao nam je H.B.

Slično iskustvo su imale D.B. i D.S.: “Prvi put sam se autovala svom drugu iz srednje škole. Autovala sam se iz razloga što to više nisam mogla trpiti u sebi i morala sam to nekome reći naglas. To je bio prvi put da sam naglas izgovorila riječi: ‘Ja sam gej’. Bilo je izuzetno olakšavajuće. Drug me dočekao sa puno podrške i riječima ohrabrenja jer je i sam pripadnik LGBTI populacije. U narednom periodu smo se međusobno podržavali i bodrili.  Tako je moje prvo autovanje prošlo bez problema”, kaže D.B.

“Outovala sam se kao biseksualna na prvoj godini fakulteta svojoj najboljoj prijateljici. U srednjoj školi sam imala iskustva sa curama, i izlazila sam sa jednom out curom, ali tada nisam bila svjesna svoje seksualnosti. Tek kada sam upisala kurs meditacije, dogodilo mi se da sam se zaljubila u jednu djevojku tamo, razmišljala sam puno o njoj, jedva čekala da je vidim i bilo mi je tada jasno da me emotivno i seksualno privlače i cure, kao i muškarci. Odmah sam se otvorila i rekla prijateljici da sam biseksualna, na što je ona reagirala vrlo pozitivno i pružila mi podršku”, priča D.S.

No, ispovijest A. Č. svjedoči da prvi coming out može biti i način da se dođe do prve simpatije: “Moje pričanje o seksualnosti uvijek je bilo restriktivno. Od rođenja do sedamnaeste godine nisam poznavao osobu kakva sam ja, odnosno gej osobu ili bilo koga drugog iz LGBTI populacije. Prije tačno godinu dana, upoznao sam momka na Kaleidoskop festivalu u Tuzli. Bio sam sa, recimo, strejt društvom. Dok je pjesma za pjesmom išla, gledao me je, i ja njega, bilo je lijepo, ali i čudno s obzirom da nisam znao da me bari. Ali nisam poduzeo ništa jer sam bio sa društvom koje je vjerovalo da sam strejt. Čim sam došao kući, javio sam mu se i nekako nakon tri do četiri sata dopisivanja u šest ujutro mu odlučim priznati da sam to, i da mi se sviđa. On je rekao da je biseksualan i da sam sladak. Kad sam to rekao, pao mi je kamen sa srca. Što sam se outovao prema više ljudi, sve više sam se oslobađao tereta, dok napokon nisam rekao i roditeljima. I sve to zahvaljujući toj osobi sa Kaleidoskopa koja je pokrenula taj proces prihvatanja sebe i ponosa zbog onoga što jesam.”

Za trans osobe je outovanje kompleksnije. Mnogi/e od njih se outuju bliskim prijateljima/icama, ali treba mnogo snage za outovanje cijeloj okolini i ono postaje kontinuirani proces sa kojim se trans osoba suočava svakog dana.

Prvi coming out je prvi korak ka prihvaćanju sebe i otvorenosti prema svijetu. Borimo se svakog dana da taj svijet ne bude neprijateljski usmjeren prema drugačijem i da možda jednog dana coming out neće biti ni potreban.

Komentari

komentara