Psihoterapija – mjesto sigurnog prostora

Piše: Mirza Halilčević
Foto: The Express Tribune

Odlazak psihologu/ginji – terapeutu/kinji, u svojoj osnovi trebao bi da podrazumijeva jedan sveopći proces unutarnjih promjena kroz koje korisnik/ca terapije uči i saznaje više o vlastitim osjećanjima, uzrocima istih, pronalazi rješenja i načine prevazilaženja problema. Terapija je također vrijeme i mjesto gdje možete dobiti objektivnu sliku i ogledalo vas samih, to je prilika da uz razumijevanje i podršku počnete raditi i unapređivati svoje karakteristike. Međutim, ako je terapija sama po sebi od pomoći, otkuda onda tolika društvena averzija prema istoj?

“Osobe koje imaju određene psihološke poteškoće i simptome imaju otpor u traženju stručne pomoći jer sama tradicija i kultura našeg društva ne prepoznaje psihičko zdravlje kao nešto s čim treba raditi preventivno, a i rehabilitacijski. Psihička njega je zanemarena naspram drugih vidova medicinske zaštite kao odlazak doktoru ili stomatologu, jer je ona nešto što ljudi smatraju apstraktnim. Društvo nam je neosviješteno o tom pitanju; osobe koje imaju konkretne i realne probleme sa, naprimjer, anksioznošću ili depresijom, smatraju se razmaženim ili kao da je to njihova odluka i svjesni izbor, a psihološka pomoć se posmatra kao nešto što se traži samo kad su u pitanju neki teži poremećaji ili krizne intervencije. S tim se ne naglašava da psihička pomoć može uključivati i rast, razvoj, unapređenje potencijala i kapaciteta, edukacije, a samim tim djelovati i preventivno”, objašnjavaju B.Sc. psihologije Prepić Lejla i Krstanović Renata, psihologinja i geštalt terapeutkinja.

S obzirom da marginalizirane osobe uslijed društvenog položaja nisu u mogućnosti da ispoljavaju i dijele svoja mišljenja, stavove i u konačnici emocije, te da im se često uskraćuje i javni prostor i drugi egzistencijalni resursi, dolazi do svojevrsnog blokiranja i potiskivanja emocija što na dugoročnom niovu dovodi do ličnog nezadovoljstva ili depresije. Stoga je prilično bitno da terapija bude taj sigurni prostor, gdje će se korisnici/e osjećati slobodno da govore, dijele svoje mišljenje, te da se osnažuju. U tom kontekstu, izuzetno je bitno da i sam/a terapeut/kinja, bude neko ko je obučen/a za rad sa ljudima takvog društvenog položaja. Primjer za ovakvo što su i LGBTIQA osobe, kojima ne pripada skoro pa nikakav dio za javno izražavanje, ispoljavanje i postojanje.

“Osobe koje pripadaju LGBTIQA skupini se susreću s još većim problemima kada je u pitanju prihvatanje sredine, i to ne samo u širem društvenom kontekstu nego i bliže obitelji. Zbog tog se često javljaju problemi s prihvatanjem vlastitog identiteta koji može dati lažnu kliničku sliku kojom se bavimo u terapiji, a ustvari je problem u prihvatanju vlastite seksualnosti, orijentacije i identiteta”, navode Lejla i Renata.

“Stigmatizacija LGBT populacije raste, društvo tradicionalnih normi ne može da prihvati činjenicu da je biti dijelom LGBT zajednice normalno i da to nije razlog za izopćavanje pojedinaca ili grupe iz društva… Upravo ta nevidljivost, strah zbog skrivanja, dovodi do anksioznosti i depresivnih poremećaja pripadnika/ca LGBT zajednice. Strah od neprihvatanja od strane kolege, prijatelja, pa i porodice, sve su to propitivanja koja otežavaju rad i napredak. U takvim situacijama poželjno bi bilo, da li na individualnom ili grupnom nivou, krenuti na savjetovanje/terapiju koja bi osnažila pojedinca i pomogla mu/joj u preovladavanju problema”, objašnjava A.J., aktivistica i apsolventica na katedri za psihologiju.

Kako terapija ne predstavlja univerzalno rješenje za sve probleme, nego daje jasniji pogled na iste, nudi prostor za objektivno redanje prioriteta, bitno je ne očekivati nerealno, jer i terapija je rad u dvoje, gdje su volja i strpljenje ključni.

“Lično sam kroz svoju terapiju puno napredovao, naučio sam neke nove mehanizme za nošenje sa anksioznošću, te način povlačenja granica u odnosu sa ljudima. Meni je to bilo jako bitno i radio sam na tome, i naravno, ne postoji univerzalno rješenje za takve probleme, svako iskustvo je novi izazov, ali poslije svoje terapije uspješno prepoznajem i emotivnu ucjenu, i krivicu koja mi se nabacuje, tako da se uspješno nosim s tim”, navodi M., jedan od korisnika KBT terapije.

“U tri godine moje terapije naučio sam, prije svega, da volim i prihvatam sebe i da prepoznam u sebi internalizovanu homofobiju. Nisam volio sebe, svoje tijelo, stidio sam se i osjećao veliku krivicu. Nakon toga sam spoznao da je moje neprihvatanje sebe dolazilo od odbacivanja mog seksualnog identiteta kako u društvu, tako i u porodici. Za mene je tri godine psihoterapije predivno vrijeme i prostor susreta sa samim sobom što je meni veoma hrabar čin”, navodi O., korisnik geštalt psihoterapije.

“Pored tih nekih tehničkih stvari u kojima je stručna, terapeutkinja mi daje prostor da ja budem ja i da takvu sebe ojačavam. Stvara mi taj osjećaj podrške za koji mislim da je svakome potreban. Nikad nije omalovažavala stvari koje radim i kako se osjećam, uvijek sam se ja pitala šta ja želim za sebe, a ona mi je davala opcije i rješenja kako bi to moglo da se uradi, pa bismo se zajedno dogovarale. Čak i ako bih svake nove sedmice imala novi problem, prvo pričamo o tome, a ta priča meni otvori pogled i olakša misli. Onda nastavljamo sa dugotrajnim problemima i rješavanjem istih. I sad kada više nisam u mogućnosti da radim sa njom jos uvijek imam osjećaj bliskosti koji mi je ostavila, i osjećaj odgovornosti prema sebi i svemu sto smo učinile zajedno, i ispunjavam obećanja radi sebe. Pomogla mi je da stanem na noge i pogurala me je u pravcu kojim želim da idem”, dodaje N.G. iz Tuzle.

Čovjek neke loše i neadekvatne odluke i stanja temelji i praktikuje godinama, što je i previše da bi se za kratko vrijeme spoznalo i promijenilo, stoga je i ključno da u radu na sebi prepoznamo važnost strpljenja i snagu volje.

Iako nedovoljno promovisani, i u Sarajevu postoje programi besplatnog psihološkog savjetovanja koji svojim korisnicima/ama pomažu u radu na sebi, ohrabruju, te pružaju neophodnu podršku. Svi/e zainteresirani/e za afirmativnu psihoterapiju mogu se javiti Sarajevskom otvorenom centru, koji nudi besplatno vršnjačko savjetovanje, te, u saradnji sa Fondacijom Krila nade, psihološko savjetovanje i terapiju. Takođe možete kontaktirati i Asocijaciju XY, kao i Udruženje Okvir, koji nude vršnjačko savjetovanje i/ili terapeutski rad.

Psihoterapeutske seanse omogućavaju povjerenje, anonnimnost, stručnost, te senzibilnost radnog tima.

Komentari

komentara