Queer genijalci: Plodovi uvida o Steveu i Samu

Portal LGBTI.ba uz dozvolu prenosi seriju tekstova sa web sitea feminističkog umjetničkog queer kolektiva Coven Berlin. Naša suradnica Nera Mešinović prevela je intervju sa drag kingovima Steveom i Samom iz Berlina.

Izvor: Coven Berlin
Prevela: Nera Mešinović
Intervjuirala: Louise Truehart
Foto: Judy Mièl

Dok sam planirala intervjuisati Stevea i Sama, najzgodnije i napametnije drag kingove koje sam ikada vidjela, zaključila sam da su oni, također, jedini drag kingovi koje sam ikada vidjela. Zašto su tako rijetki? Željela sam bolje razumjeti Stevea i Sama, način na koji rade i kakve su oni osobe unutar tog “karaktera”. Zamislila sam intevju poput onih na MTV-u. Srele/i smo se jednog toplog berlinskog dana da razgovaramo, u skučenoj Sali iza RUG-a, u starom plesnom prostoru u berlinskoj četvrti Wedding.

Tokom kasnog popodnevnog piva odmah je postalo jasno da Zinzi Buchanan i Sheena McGrandles nisu bile zainteresirane za preoblačenje i objašnjavanje Stevea i Sama. To nisu “likovi” i one ne “glume”. Rado sam bila ispravljena, i informisana. Razvio se prirodan razgovor o njihovom radu.

Louise: Ako kažete da to što radite nije gluma, možete li nam opisati šta radite dok ste na sceni kao Steve?

Zinzi: Mislim da je sličan način na koji rade Steve i Zinzi, a to je da osjećam i doživljavam mnogo, gdje je temelj onoga što radim upravo u osjetljivom, u senzacijama. Ali, kao Steve, razumijem da sam percipirana kao muškarac ili ambigvitetno. Istina, radim geste koje bi se mogle razumjeti kao mačo, ali ih ne reprezentujem… Čekam da osjetim nešto u njima. Tako smo radile i vježbu “staviti svoj lakat na stvari”, što je bila vježba zauzimanja prostora.

Sheena: Za mene nije riječ o reprezentaciji, više je riječ o određenim kodovima, kako se ti kodovi igraju, i kako ih možemo zapriječiti i igrati se s njima, i tu, lakat je referenca na ideju razmještaja. Također, to postaje pokazatelj relacije među objektima i može potencijalno pojačati ili umanjiti našu izvedbu muževnosti. Ili poteze s kojima radimo. Priznajemo određene kodove ili atribute maskulinitetu, a radimo s njima kako bismo ih preobrazili.

Zinzi: Ali oni se doista ne pojavljuju tako lako. Nije kao da kroz nas prolaze iznenađujuće, kao “Oh, kakvi su ovi kodovi maskuliniteta?” Najčešće se sve dešava kroz igru – idemo staviti lakat na stvari i vidjeti šta će se dogoditi. Tako da u našem performansu dominira impulsivan način kreiranja i rekreiranja stvari, pritom ta nova značenja nisu fiksirana.

Louise: Dakle, kada odlučujete šta činiti, kada odlučujete postavljati lakat okolo, nadahnjujete li se muškim gestama koje vidite oko sebe? Ili se nadahnjujete nekom spontanom apstrakcijom?

Sheena: Mislim da ne možemo izbjeći muške geste. Prilagođene smo, jer su svakodnevnica. U našem su društvenom konsenzusu, a naše geste su uvijek negdje na granici između parodije i kriticizma. Ovo je nešto s čim mislim da se nosimo, ili da osvještavamo kroz ono što radimo.

Zinzi: Isto tako, stavljanje lakta na stvari, zapravo, ne mora značiti ništa posebno. Dakle, jednostavnost ove geste znači da možemo ići od toga da čitamo nešto kao maskulino do toga da to nešto bude jednostavno…

Sheena: Gesta?

Zinzi: Da. Koncepti maskuliniteta i femininiteta su zastarjeli. Ovisno o tjelesnosti, odnosu kojeg imate s drugim tijelom, sa svojim tijelom, bilo da otvarate svoje tijelo tako da stavljate lakat na nešto, ili zatvarate svoje tijelo, postoji udaljenost. Ove jednostavne stvari se mogu pomaknuti kroz maleni pomak u tjelesnosti ili kroz promjenu odnosa prema vlastitom laktu ili predmetu na kojem je lakat.

Louise: Koliko kontekst igra ulogu u vašem procesu donošenja odluka? Kažete da gesta ne mora biti nešto što označava ili dolazi iz nečega osobitog. To ne mora biti maskulina gesta, mora samo biti jednostavna. Kada birate da radite nešto u performansu, jeste li zainteresirani za jukstapoziciju konteksta vas kada ste u dragu, zatim vi u svijetu, vi kao prostorno svjesni, svjesni gesta, itd?

Sheena: Mislim da ima mnogo različitih razina. Vraća se na pitanje vidljivosti feminine muškosti, drag posla. Kako se to događa i gdje se to događa. Osjećam da je to važno za nas kao umjetnice i za nas kao Stevea i Sama… Mislim da postoji želja da se kroz ovaj posao dobije na vidljivosti i postavljanju pitanja žene kao umjetnice. Performans zatim postaje zanimljiva mješavina koja će sve simbole staviti zajedno i vidjeti kako djeluju jedan na drugog.

Zinzi: Ja sam razmišljala, što se tiče konteksta, pronašla sam ga radeći ove eksperimente, ne samo drag performans za sebe, nego i kroz razna istraživanja koja me nagone da se drugačije odnosim prema svijetu. Mogla bih reći da sam imala snažniju maskulinu pojavnost kada sam radila ovo u studiju, ili sa Sheenom. Kontekst je naposlijetku uvijek donekle zamagljen.

Louise: Dakle, govorite da s jedne strane ne osjećate da predstavljate bilo što, ali da kroz ova istraživanja razvijate više mušku pojavnost. Možda je moje pitanje kakav je vaš odnos prema muškosti i što vam je zanimljiva? Je li vam zanimljivo zamišljati? Ili utjeloviti? Vidjeti kako je to? Kada istražujete, da li uopće razmišljate o ovim pitanjima?

Zinzi: Um, mislim da me zanima kompliciranje općih pretpostavki o rodu. I Sheeninim vodstvom pronašla sam muško tijelo i otkrila sam šta se moralo radikalizirati tijekom posmatranja i izvođenja muževnosti. Imala sam veliki otpor prema pojedinim gestama, pa to zapravo nisam željela raditi. No osjećati stvari je nekako vjerovati. Razumjeti kako je imati čvrsto tijelo… To je super osnažujuće! Ali ne znam je li to samo zbog toga što je muževnost konstruirana kao moćna i dominantna, ili je zapravo samo zbog načina na koji ja komuniciram s predmetima. Ne znam, idem u restoran i sjednem, imam širi stav, sigurnija sam. Radim na drugačiji način.

Louise: Kao Zinzi?

Zinzi: Da, kao Zinzi. No, za mene, radi se također o kompliciranju vlastitih pretpostavki o vlastitom rodnom izrazu. Taj moj maskulini izraz oscilira, nemam samo jedan oblik izražavanja. Nisam jasna i definirana. Sve je stvar percepcije. Zapravo, razlog zbog kojeg sam se počela interesirati za spol, čitati i razgovarati o tome, bio je zato što mi se nije svidjelo čitati kao žena, samo zbog svjedočenja o strukturama moći u svijetu.

Louise: Zanimljivo je to što ste rekli. Osjećati nešto je vjerovati u to, a posljedica toga je da imate širi spektar emocija povezanih s time. Isto tako, čini se zanimljivim reći da bi onda to značilo da postoji više gesta i predmeta za vjerovanje… Ne znam. To je samo misao.

Zinzi: Da, zaista mi se te dvije stvari čine kao paralele. Znate, savitljiv um je fleksibilno tijelo, i obrnuto… Mnogo se dodirujemo i mnogo radimo s drugim tijelima, kao sa voćkama i povrćkama. Počela sam raditi to sa Steveom, prije nego su Steve i Sam postali jedinica. Ovo je bio moj način da preimenujem stvari. Tako bih govorila o stvarima, koje nisu bile zapravo ono što jesu. Projektovala bih svoje želje na objekte.

Louise: Možete li navesti primjer?

Zinzi: Radila sam dosta na ovome, osjećam gustoću stvari, osjećam kako dodir može biti nešto što daje život objektu, ali može ga i zamagliti ili uništiti. Nije mi posve jasno zašto sam u početku radila s voćem ili povrćem. Pretpostavljam da su asocijacije, banana kao falusni simbol, drugo voće kao papaja ili avokado kao vaginalni simbol. Puno sam pričala. Digla bih voće, pričala bih o voću, bilo mi je bitno kreirati nered i smiksati sve što imam. Moj monolog je metafora seksualnosti, što je, sad kad promislim, urnebesno smiješno.

Sheena: Za mene postoji prava erotika u ovome. Mislim da je to mjesto gdje pronalazim križanje s onim što Zinzi donosi u odnosu na predmet i senzaciju. Mislim da postoji mnogo užitka u erotskom potencijalu povezanim s tijelom i dodirom, kao neki trougao. Ovo je mjesto gdje razmišljam o umetanju žene u muževnost ili žensku muževnost, a to je nešto što donosimo i dajemo muškosti, nasuprot muškosti.

Louise: To se događa dodirom?

Sheena: Da, i to je nešto što me zanima u onom što radimo. Također, manifestira se fizički. Mislim da je dodir vrlo feminin princip za rad. To je ono što čini naš performans ne toliko stereotipnim za drag-kingove. Ovaj stereotip je nešto što konstantno pokušavamo izbjeći, jer ne radimo sa mimikom ili ne radimo u jasnim strategijama izvođenja, nego ih vidimo kao readaptirane unutar sobe za prikazivanje.

Louise: Možemo li govoriti o humoru? Kada gledam vaš performans, očekujem da se smijem i smijem se, jako puno, pa sam željela pitati kako koristite humor. Femininost, žensko, biti duhovit na sceni, ili kako vaši feminini identiteti doprinose korištenju humora, u odnosu na druge identitete drag kraljica?

Zinzi: Postoji nešto u otkrivanju tih rodnih konstrukata, i u ismijavanju istih,  na neki način. Zato je tako smiješno. Kada vidite ekstremnu verziju maskuliniteta, budete u fazonu “ovo je tako apsurdno”, i kada to stavite u kontekst scene, mislim da to može biti nešto što golica ljude.

Louise: Radile ste u kvir prostorima, klubovima i barovima, i sada ulazite u svijet plesa i performansa. Da li to zahtijeva puno pisanja?

Sheena: To je veliko finansijsko pitanje. Ono što volim kod ovog posla je što nije pod pritiskom novca. Mislim da su stvari dosta drugačije ako se rade sa ili bez novca. Ali voljela bih napomenuti projekat koji pišemo u oktobru, i moramo odlučiti da li ćemo to raditi bez ili sa novcem.

Louise: Šta mislite o prijelazu s niskotehnološkog/niskobudžetnog na više novca/više tehnologije?

Sheena: Mislim da mora ostati niskotehnološki. Jedan način rada bez novca ili promišljanje o uslovima koji to podržavaju, također znači razviti format i oblik zagrijavanja, 15-20 minuta performansa. Istovremeno, razmišljamo i o trajnijem radu.

Louise: Da li ste ikad razmišljale o site-specific projektu?

Zinzi: Imamo projekat koji želimo uraditi. Želimo sagraditi zid.

Sheena: Da. Steve i Sam grade zid. Uskoro.

Zinzi: Kao zid od cigli.

Sheena: Da, doslovno želimo izgraditi zid za to vrijeme. Tražimo vidljivost, i dajemo je sebi. To je sve. Tu smo.

Komentari

komentara