Razumijevanje transfobije doprinosi afirmiranju transrodnih identiteta

Piše: Mirza Halilčević
Foto: thevisibilityproject.com

Pitanje roda zapravo je matično mjesto brojnih fobija. Imajući u vidu performativnost i manifest koji rod podrazumijeva, često se događa da ljudi upravo stimulirani ili potaknuti nestandardiziranom rodnom ekspresijom, imaju i homofobne izjave. Ovo, naravno, ne isključuje homofobiju kao zaseban fenomen, ali ga svakako razlikuje od onoga što bismo u najširem smislu te riječi mogli nazvati rodofobijom, odnosno, strahom od narušenih, ustaljenih rodnih uloga i narativa. Homofobija kao namjenski napad uglavnom podrazumijeva usmjerene izjave prema osobama čiji je seksualni identitet javan ili izložen. To često objašnjava i napade koji bivaju usmjereni prema određenim tematskim događajima ili organizacijama koji u sebi sadrže i homoseksualni predznak. Ovo razlikovanje može biti značajno pri pokušaju što temeljitijeg shvatanja i razumijevanja transrodnih osoba i njhovog psihosocijalnog statusa.

Transfobija načelno predstavlja izraženu netrpeljivost prema transrodnim osobama, no, da li je ona uvijek pitanje političkog neslaganja ili ona podrazumijeva instinktivnu reakciju uzrokovanu potencijalnom identifikacijom transfobičnih osoba, odnosno strah od lične dezintegracije?U slučaju Bosne i Hercegovine, pa i Balkana, ne bismo mogli/e govoriti o visokom nivou poznavanja i informisanosti o pitanjima roda, tako da bismo s tim u vezi dijelom mogli/e eliminirati pitanje političkog razilaženja. U razumijevanju transfobije svakako je od pomoći i preispitivanje rodnih uloga i načina na koji se one nameću već sa prvim djetetovim socijalnim kontaktima. Iako se djetinjstvo u širokom socijalnom aspektu doživljava kao naivan period čovjekovog života, pa ga se često ni od strane roditelja ne uzima kao period značajnijeg identifikovanja, činjenica jeste da i ovaj period bilježi značajne i indikativne situacije. S druge strane, istina je i da se period djetinjstva smatra tek jednom od komponenti u procesu formiranja čovjekove ličnosti, no, svakako je zanimljivo posmatrati način na koji sama djeca u svojoj slobodi i lišenosti rodnih podjela biraju da kreiraju svoje puteve po ličnom nahođenju. Naše sagovornice, trans žene Elena i Hana Konatar, prisjećaju se kako su već tada imale situacije u kojima su birale da podrže svoje danas transrodne identitete.

Od malih nogu, do kada sežu moja sjećanja, ja sam se osjećala kao djevojčica. Bila sam povučena i nisu me privlačile igre mojih muških drugara, a djevojčice su me izbjegavale. Od kada znam, oblačila sam žensku odjeću.  Za mene je period osnovne škole bio težak period i meni najmrži dio života. Gledala sam djevojčice kako se razvijaju u lijepe djevojke, a i sama sam čeznula da budem jedna od njih, ispričala je Elena.

Dok sam bila mala, tačnije, dok nijesam krenula u osnovnu školu, roditelji mi nijesu zabranjivali da oblačim sestrinu robu, da se šminkam, igram sa lutkicama, nije im smetalo ni to što sam tad na pitanja kad ću da se oženim odgovarala da neću nikad i da ću živjeti sa majkom u maloj montažnoj kući, maloj da ne bi previše vremena provodile čisteći je. Zabrane su počele kad sam krenula u prvi osnovne. Prodavačica u knjižari mi je rekla da ne mogu da kupim svesku sa Barbi i Pegazom, “to nije sveska za dječake nego za djevojčice“ kako je ona rekla, učiteljica me je kad sam pošla našminkana u školu poslala da se umijem, jer “dječaci se ne šminkaju”. Odjednom sam počela primati vrlo konkretne poruke da je to što radim pogrešno i da ne smijem to raditi javno. Nikad nijesam prestala oblačiti se u majkinu ili sestrinu robu, isprobavati štikle i šminkati se, samo sam znala da niko ne smije da me vidi, prisjetila se i Hana.

Hana Konatar

Jednako je bitno i napomenuti da iskustva naših sagovornica ne predstavljaju univerzalno ponašanje, niti da prepoznati primjer identifikacije uglavnom rezultira transrodnošću. Rodni identiteti su šaroliki i fluidni i u ovakvim situacijama teško je govoriti ili pretpostavljati bilo kakav obrazac.

Iako transrodnost ne podrazumijeva nužno kategoričnost ili univerzalnost tranzicije, nego je ona dijelom individualnog osjećanja i odluke, ipak se u slučaju transrodnosti može govoriti o izvjesnom obrascu koji uključuje emotivna preispitivanja, spoznavanja i odlučivanja. Ranim periodom tranzicije mogao bi se podrazumijevati nesvjesni proces identifikacije, odnosno, prepoznavanja, koji je praćen zbunjenošću osobe, strahom, tjeskobom i nedorečenošću. Drugi dio tranzicije mogao bi označiti zapravo samo imenovanje procesa, odnosno osvještavanje i prepoznavanje prethodnih situacija i vezanje sa trenutnim. Dok bi se trećim dijelom mogao nazvati period već definisanja rodnog identiteta u skladu sa ličnim osjećanjem, određenjem i njegovo kasnije življenje i integracija sa ostalim identitetima. Svaka od ovih faza jednako je bitna i skoro da se može reći da one čine uzročno-posljedičnu vezu, no, ono što svakako predstavlja značajan trenutak jeste prvi socijalni kontakt ili autovanje koje podrazumijeva manifest rodnog identiteta. Autovanje predstavlja značajan čin, naročito u životima transrodnih osoba upravo zbog performativnosti roda, ali i zbog potencijalnih reakcija i podrške koja je jednako bitna. Nedostatak podrške može obeshrabriti osobe na njihovom putu, a transfobne reakcije, neprihvatanje i socijalno nerazumijevanje može ozbiljno narušiti mentalno zdravlje i tjelesni integritet osoba.

Elena

Jednom prilikom me policija uhvatila obučenu u ženu. Tu noć sam provela u zatvoru. Nisu mi ništa nažao uradili, ali su se smijali. Događalo mi se i da mi zaprijete na ulici ili da me prate do ulaza u zgradu. Puno je takvih situacija. Znala sam se buditi po noći, sva uplašena i preznojena. Mislila sam da su neke zdravstvene tegobe, srčani udar ili slično, ali čim bih obukla žensku odjeću u kojoj sam se osjećala najbolje, odmah bih se smirila. Bilo je to u periodu kada sam pokušavala ignorisati svoj transrodni identitet, rekla je Elena.

Kalkulisala sam kad je najpogodnije reći roditeljima, iako sam bila svjesna da postoje šanse da ostanem bez porodice i bez krova nad glavom, kad početi sa hormonima, koje su mogućnosti i koje procedure moram proći kako bih se osjećala bolje i zadovoljnije sobom, želim li djecu i hoću li ih željeti… Što sam se više propitivala, to je bilo više pitanja na koja moram odgovoriti sebi. Što se tiče okoline i reakcija, bilo je raznih, ali nekako sam imala sreću da sam se okružila predivnim ljudima i da se nikad nije desilo da imam neku neprijatnost sa ljudima koje zovem prijateljima/cama. Veoma često su oni/e bili/e ti/e koji/e bi reagovali/e kad bi osjetili/e da sam na bilo koji način ugrožena ili povrijeđena, zaključila je Hana.

Kako je rodni identitet tek jedna od komponenti ličnosti, bitno je naći odgovarajući način za njegovu integraciju koja će podupirati kvalitet življenja. Rod nije definirajuća kategorija, ali može biti važan, a naročito ako je njegova ekspresija onemogućena. Bitno je u skladu sa tim osigurati potrebne resurse koji će omogućiti rodno izražavanje. Transrodnim osobama ponekad je i uz osviještenost i želju jednako teško da nađu put koji znači življenje transrodnog identiteta u njegovoj cjelini.

Ja se nalazim u teškoj situaciji, obzirom da je za moju tranziciji potrebno izdvojiti novčana sredstva koja ja trenutno baš i nemam. Iako me fizičko i mentalno zdravlje služi jako dobro, pa i u mojim šezdesetim, ja i dalje naizlazim na poteškoće obzirom da sam klasno deprivilegirana. Novčana sredstva sam tražila na različitim adresama, ali bezuspješno. Uglavnom ne dobijam odgovore. Mediji, nevladine organizacije i prijatelji/ce mi izlaze ususret, ali i dalje se događa da kada odem u Beograd na hormonsku terapiju, prespavam u parku ili u nekom od napuštenih objekata, kazala je Elena.

Obje naše sagovornice trenutno su u procesu hormonske terapije, a ono oko čega se slažu jeste da bi svakako željele čitati više pozitivnih i afirmativnih priča o transrodnim osobama. Mišljenja su kako se jedino pravilnim i profesionalnim izvještvanjem i edukacijom može postići značajan pomak u međusobnom razumijevanju.

Voljela bih da osnažimo što je više moguće trans i rodno varijantnih osoba koje trenutno okupljamo, jer samim tim jačamo i trans pokret. Želim i da čujem više srećnih priča klijenata/ica, koje porodica prihvata i podržava. Želim da budemo što ujedinjeniji/e, ne samo samo unutar trans, interpolne i rodno varijantne zajednice, već da se povežemo i sa drugim zajednicama i pokretima koji/e se zalažu za bolje sjutra i društvo u kojem sve osobe uživaju jednaka prava i tretman, društvo u kom smo svi/e poštovani/e i gdje naše razlike, ma kakve god bile, neće biti margina već spona koja nas povezuje, zaključila je za kraj Hana.

Komentari

komentara