Realizovana izložba fotografija o trans i rodno varijantnim osobama u Crnoj Gori “Vidljive”

U Podgorici je 31. marta, povodom obilježavanja Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba, otvorena izložba fotografija pod nazivom “Vidljive”.

Trans osobe u Crnoj Gori i dalje doživljavaju nasilje u raznim oblicima, neprihvatanje u porodici, školi, poslu, na ulici i dalje nisu u potpunosti vidljivi/e, upravo zbog društvenog nasilja koje ih svrstava na marginu društva.

“Ovom izložbom, željeli/e smo da prikažemo naše živote, naša lica, naša iskustva, te naš put ka oslobođenju i osnaženju”, stoji u objavi na Fecebook stranici crnogorske trans organizacije “Spektra”.

Izložba predstavlja seriju priča 10 transrodnih i rodno varijantnih osoba iz Crne Gore, koje kroz fotografije govore o uticaju društva na njihove živote, kao i o prihvatanju sebe i oslobađanju od društvenih okova.

Izložba je drugi autorski rad mlade studentkinje psihologije, aktivistkinje, feministkinje, umjetnice i članice organizacija Asocijacija „Spektra“ i LGBTIQ Asocijacija „Queer Montenegro“, Marije Jovanović. Marija se predstavila prvi put izložbom “Korak ka slobodi”, kojom su tokom Nedjelje Ponosa prikazane malo drugačije žene u Crnoj Gori, lezbejke koje ponosno koračaju ka slobodi. Izložbom “Vidljivie”, Marija je pokušala da prikaže kontrast između sopstvenih identiteta i onih koje društvo pripisuje.

Izložbu su realizovale trans organizacija “Spektra”, uz podršku LGBTIQ Asocijacije “Queer Montenegro” i Ambasade kraljevine Holandije.

Uz fotografije se nalaze i kratki opisi otpora patrijarhalnim normama i osjećaji življenja svojih identiteta, koje možete jednim dijelom pročitati u galeriji ispod.

Fotografije preuzete uz dozvolu organizacije Spektra.

Osjećaj življenja u laži je kao osjećaj davljenja. Laži ti ulaze u nos, u usta, u oči, pune ti pluća. Pokušavaš da ih ispljuneš, ali svaki put kad otvoriš usta, izlaze nova. Možda je najgore od svega što nisi sam sebe stavio u vodu. Istina – e, to je potpuno drugačiji osjećaj. Živjeti slobodno, iskreno prema sebi, a onda i drugima, to znači disati punim plućima. Biti iskren prema sebi, biti svoj, u društvu koje baca kamen na svakoga ko se usudi da živi autentičan život – to je, zaista, suštinski, iskonski, na koncu – revolucionaran čin i nužnost – zarad sebe, ali i zarad društva.
Dok nas društvo pokriva krivicom i stidom, neki od nas nikad nisu uspjeli da sa sebe skinu tu postelju, nikad nisu uspjeli da budu ono što jesu, ostali su zauvijek sakriveni ispod tuđih želja i ideala. Postelju skidam kao veo. Konačno sam vidljiva. Svaki moj osjećaj je dio mene, to sam ja, to je moja sloboda i nikome neću dozvoliti da mi je ograniči.
Nemoć je osjećaj koji je posljedica pritisaka društva – blokira ti čula, sprečava te da gledaš svojim očima, slušaš svojim ušima i okusiš svijet na svoj poseban način. Naš se svijet pretvara u bezbojnu priču. Društvo čini to da se stidim što sam ljudsko biće. Tek kada sami sebi dopustimo da maknemo ruke s lica, oslobodit ćemo se i dobiti borbu protiv samih sebe.
Rođen u okovima. Hodao posramnjeno pored ljudi koji su pokazivali prstom na mene i govorili da živim život koji mi ne pripada. ‘To ti Bog nije dao, to nije tvoje’. Riječi koje sam slušao svaki dan. Ośećaj težine na grudima, okovi na nogama, ne date mi iz mjesta da mrdnem, a samo sloboda mi treba. Udahnuo sam vazduh punim plućima onog momenta kada sam shvatio svoju veličinu. Ja nisam rođenjem dobio život koji živim, ja sam se borio svakog dana da bih ga uzeo u svoje ruke. Ponosan na sebe i ljude koji su pored obećao sam da ću hodati uzdignute glave ponosan na bitku koju sam dobio.

Prije tranzicije sam bila sama, nezadovolja sobom, sa svojim tijelom. Dodatno me depresivnom činila okolina, konstanta dobacivanja, pogrdne riječi. Odbacivanje, neprihvatanje. Početak tranzicije je za mene bio kao sunce koje izlazi nakon tamne noći. Moje tijelo više nije sivo, postaje ljepše u mojim očima, ne primjećujem mračne poglede, vidim ljepše stvari, živim slobodno.
Kad sam rekla majci da sam trans žena , rekla mi je da to što jesam ne postoji. Da više ničiji sat ne stane, vrijeme je otpora! Nije došlo mojih pet minuta, a ne treba ni da dođe. Svo vrijeme ovog svijeta mi pripada i neću se izvinjavati što sam tu. Vrijeme je, ponosna na sve što jesam.

Moj otac insistira da moram da odlučim ko sam, “muško” ili “žensko”!” Ja kažem: “Mogu da budem šta god hoću! Sve što osjećam ja i jesam!”
Pravilo je ponašati se onako kako društvo kaže. Uče nas da to tako treba, da je to “normalno”. Zašto se ja onda osjećam loše? Od svijeta se mogu sakriti, mogu se uklopiti i ponašati se onako kako društvo nalaže ali od sebe ne mogu nikada sakriti ono što jesam.

Komentari

komentara