Ryan: Brat

02Piše: Ryan

Sa 31. godinu sam po prvi put osjetio šta znači biti vidljiv. Možda je bolje da kažem: šta znači ne biti nevidljiv.

Sreli smo se pred jednim šoping centrom. Bio je nervozan. I ja sam. Ali za koju minutu je već bilo kao da se znamo sto godina. Brothers in Arms, što bi rekli Dire Straits. Puno se samo od sebe kaže i bez riječi, dosta je jedan zagrljaj.

Ti me vidiš? hoću da ga pitam. Prvi mi je put, šta ću… Ali nema potrebe. Jasno mi je da on gleda ovo moje untrašnje lice. Prirodno je kada me zove mojim imenom, kada kaže “on”. Kao da govori “Danas je ponedjeljak” – bez napetosti, bez čuđenja, bez prijetnje kanibalizmom identiteta kroz pogrešne zamjenice i pridjeve.

A bilo je malo i zastrašujuće. Više nisam mogao biti zamišljeni lik čiji je cilj da se neprimijećeno provuče pored rodno-društvenih radara drugih ljudi, kao kakav vanzemaljac koji je obukao ljudsku kožu. Sada sam morao i mogao biti samo ja. Zašto me je bilo strah? Jer nisam znao ko sam. Sve ono potisnuto je sada htjelo da izbije, i ja nisam znao šta da očekujem.

Nedavno sam bio u drag fazonu. Maskara, sjena, krvavo crveni karmin, visoke pete… Dekolte. Prolazili smo kroz neki park, ja sam se malo lomatao po grbavom terenu. Usprotivio sam se i rekao kako ovo ne priliči jednoj dami. Brat me sagledao od glave do pete kao da bulaznim i pričam o vanzemaljcima, i rekao “Ma, kakva dama?” On nju nije vidio, i pored šminke, ovog ženskog tijela, i ovih savršeno naučenih “ženskih” manira – znate onih propisanih kojima vas uče loši filmovi, komšinice i ona neka namrgođena magla koja je svugdje.

On je vidio mene, bez obzira na sve maske: i onu koja se skida sapunom ili suzama, i onu koja živi kao moj odraz u očima drugih. Vidio je mene, i više se nisam morao skrivati, nisam morao glumiti i brinuti koliko je moja gluma uvjerljiva. Jer kazne za lošu glumu, kao što sigurno znate, su grozne. Ko improvizira na pozornici i previše unosi sebe u precizno diktirani tekst, ili ga, ne daj bože, mijenja – taj je nadrljao.

I zbog te vidljivosti sam nedavno upoznao i njega. Ulice su bile puste, padala je neka stidljiva ljetna kiša, onako reda radi. Nisam se ni čestito skvasio. Svjetla novih nada, šoping centri sa svojim šarenim lažama što plešu na LED displejima, svjetla semafora, na mokrom, crnom, novom asfaltu. Bila je predivna noć, tiha, dugine boje na crnom tlu i crnom nebu, i ja sam po prvi put hodao kao ja. Hodao sam kako je mojim nogama i kukovima normalno, bez onog uvježbanog plesa ženstvenosti koja ne vjeruje u samu sebe. I tada sam ga vidio po prvi put. Odraz u staklu, savršeno poznata faca. Ali njegov hod, njegovo držanje – sve je bilo tako stvarno. Sve je bilo prirodno. Bio je prisutan, i možda sam ga samo ja vidio, i tamno staklo zatvorene radnje. Ali bio je tu, nasmijan. Čekao me sve vrijeme dok sam lutao zemljom čuda i pokušavao da prođem kroz naslikana vrata. On je tu, miran i tih, muškarac u ranim tridesetima koji je posložio većinu stvari i sada jednostavno postoji.

Odjednom više nisam izgubljen u svemiru, nisam više izdrogiran bolom. Nisam više beskrajno usamljen u vlastitoj stvarnosti i krhak kao iskra koja samo što ne nestane sa najslabijim daškom vjetra. I ako se čini da je to sve naprasno, pa, dugo se pripremalo. Krvavo sam platio taj trenutak, godinama provedenim u paklu.

I da znate, zaljubio sam se. Zove se Život, i znamo se oduvijek, ali tek sada smo postali bliski. Otkrivamo jedno drugo, i pitamo se kako to da se nismo prije zavoljeli? Pa očigledno je da smo stvoreni jedno za drugo.

Foto: Barnorama.com

 

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!