Sanjin Bužo: Povorka ponosa je najbolji, najvidljiviji i najefikasniji vid borbe za ljudska prava LGBTI osoba

Piše: Aida K.
Foto: Video Screenshot

Brojni korisnici/e društvene mreže Twitter su snimanjem video poruka iskazali svoju podršku održavanju prve Bh. povorke ponosa u Sarajevu, koja će se održati 8. septembra 2019. godine. Među njima je bio i Sanjin Bužo koji je, kako kaže, na ovaj način želio poručiti organizatorima/icama povorke da nisu sami/e, i da brojni ljudi cijene njihovu hrabrost i odvažnost. U ovom intervjuu je objasnio zašto u svojoj video poruci podrške nosi dres FK Željezničar, i zašto će ga nositi i 8. septembra dok bude šetao sa ostalim učesnicima/ama povorke. Negativni stavovi koje uglavnom imaju navijačke skupine prema LGBTI osobama, njihovi uzroci i načini njihovog sprečavanja su, između ostalog, bile teme našeg razgovora.

LGBTI.BA: Šta mislite o održavanju povorke ponosa u Sarajevu 8. septembra 2019. godine? Zašto je važno da se ona održi?

SANJIN BUŽO: Mislim da je bilo krajnje vrijeme za organizaciju i održavanje povorke ponosa u Sarajevu. Bio sam svjedokom i aktivnim učesnikom izgradnje civilnog društva u Bosni i Hercegovini u posljednjih 20-ak godina, te smatram da je povorka ponosa trebala da se održi u Sarajevu mnogo ranije. Neprimjereni politički komentari, kao i nasilne reakcije pojedinih grupa prilikom održavanja različitih aktivnosti vezanih za LGBTI populaciju, uz predrasude okoline, samo su potvrda mog mišljenja, te sada mogu sa zadovoljstvom reći bolje ikako, nego nikako. Mislim da je važno da se povorka ponosa održi, kako zbog onih kojima ta povorka najviše znači, tako i zbog onih kojima najviše “smeta”. Povorka ponosa, kao svojevrsni protest, je najbolji, najvidljiviji i najefikasniji vid borbe za ljudska prava LGBTI osoba. Osim toga, povorka ponosa razbija mitove o LGBTI populaciji, te predstavlja jedinstvenu priliku da se stavovi i problemi LGBTI zajednice približe našim sugrađanima i sugrađankama,  te da se razbiju predrasude koje okolina ima prema istima.

LGBTI.BA: Nedavno ste se priključili Twitter podršci koju je pokrenula tviterašica Amila Hrustić, te video porukom javno podržali prvu Bh. povorku ponosa. Zašto Vam je bilo važno da to učinite?

SANJIN BUŽO: Važna je svaka podrška koju možemo pružiti organizatorima/icama prve Bh. povorke ponosa. Bitno je da im pokažemo da nisu sami/e i da veliki broj ljudi cijeni njihovu hrabrost i odvažnost koju su pokazali/e kada su se odlučili/e da najave i organizuju prvu povorku ponosa u Sarajevu. Isto tako smatram da takvom podrškom možemo pozvati veliki broj ljudi da se priključe povorci ponosa, i da u isto vrijeme probijemo barijeru koju neki ljudi, koji su nam bliski i prate nas na društvenim mrežema, imaju prema povorci ponosa i LGBTI populaciji uopšte.

LGBTI.BA: Kakve su bile reakcije okoline? Da li su komentari bili većinom pozitivni ili negativni, i kako ste Vi na njih reagovali?

SANJIN BUŽO: Komentari su bili uglavnom pozitivni. Ako je neko iz moje okoline možda i imao negativno mišljenje i/ili komentar nije ga, barem meni, uputio. Vjerovatno zbog toga jer nemaju adekvatan niti primjeren kontraargument, a nemaju ga jer on jednostavno kao takav ne postoji.

LGBTI.BA: Navijač ste Fudbalkog kluba Željezničar, što se može zaključiti i po dresu kojeg nosite u videu. Kakvo je Vaše mišljenje kada je riječ o uglavnom negativnom stavu navijačkih skupina prema LGBTI osobama i održavanju povorke ponosa?

SANJIN BUŽO: Nisam ja samo navijač najvećeg i najtrofejnijeg kluba u BiH, jer za Želju se ne navija, Željo se voli, i ta je ljubav neobjašnjiva. Upravo iz te ljubavi mi je neizmjerno krivo što klub čiji sam član i kojeg volim maltene od rođenja nije na primjeren način osudio homofobni ispad i devijantno ponašanje grupice navijača na derbiju odigranom 6.4.2019. godine. Iz tog razloga i nosim Željin dres na videu, a nosit ću ga i na povorci u Sarajevu. Negativan stav pojedinih dijelova navijačkih skupina prema LGBTI osobama i povorci ponosa je, između ostalog, i direktni rezultat indiferentnog i, u pojedninim slučajevima, homofobnog stava upravljačkih struktura i menadžmenta fudbalskih klubova i sportskih radnika uopšte. Ukoliko bi uprave, sportski radnici i igrači fudbalskih klubova u BiH, ili u ovom slučaju u Sarajevu, javno osudili homofobiju i istaknuli svoju podršku povorci ponosa i pravima LGBTI osoba, mislim da bi i navijači pozitivnije gledali na situaciju. Ima među igračima, upravama, sportskim radnicima, a i među navijačima, pripadnika LGBTI populacije, i nekoliko njih i poznajem. Međutim, uslijed nedostatka razumijevanja i podrške upravljačkih struktura, a i zbog osude okoline, oni/e ne mogu i ne smiju da izađu iz ormara i bez straha žive svoj život uz svoju seksualnu orijentaciju. I zbog toga nam, između ostalog, treba povorka ponosa.

Da pojasnim i na konkretnom primjeru. U Danskoj se istog dana kada je bio i sarajevski derbi odigrala utakmica između Brondbija i Odensea, na kojoj se takođe desio homofobni ispad. Istog dana je usljedila reakcija kluba, unije igrača i danskog Fudbalskog saveza. Na kasniji ponovni pokušaj homofobije uslijedile su žestoke reakcije mnogih javnih ličnosti, kao i direktora Udruženja superligaških fudbalera Mesa Elanda. Nakon toga reagovali su i zvanični klubovi navijača timova na čijim je utakmicama došlo do homofobnih ispada, i oni su osudili homofobne parole i ogradili se od njih. To su mali, ali prijeko potrebni koraci i reakcije koje sigurno vode ka potpunom iskorjenjivanju homofobije u sportu i među navijačima.

LGBTI.BA: Da li je bilo reakcija drugih navijača Željezničara na ovaj Vaš čin i, ako jeste, kakve su one bile?

SANJIN BUŽO: Ako je ignorisanje reakcija, onda jeste. Šalim se. Bilo je par privatnih poziva i poruka od strane prijatelja i poznanika “sa tribina”, većinom odobravajućih. Doduše, na moje upite o javnom istupu dobio bih tišinu ili negodovanje. Bitno mi je spomenuti da je osim mene još nekoliko ljudi reagovalo na homofobni ispad grupice navijača na pomenutoj utakmici i da su i oni, kao i ja, naišli na potpuno ignorisanje od strane FK Željezničar, kako uprave, tako i komunikacija i press službe.

Dakle, nekoliko ljudi je reagovalo, pisalo klubu, članovima skupštine, čak i prijavilo FK Željezničar FARE mreži, UEFA-i kao i NFSBiH zbog izostanka reakcije na homofobni transparent na stadionu tokom utakmice. Iako je i iz UEFA-e, FARE-a i NFSBiH-a stigao zahtjev za očitovanje, uprava kluba se samo interno očitovala prema NFSBiH i nikada nije izašla u javnost sa bilo kakvim stavom glede homofobije i devijatnog ponašanja navijača na pomenutoj utakmici. Sramotno i porazno za klub takvog renomea i tradicije kakvu ima FK Željezničar.

LGBTI.BA: Zašto navijačke skupine uglavnom imaju negativan stav prema LGBTI osobama? Da li je to strah od prihvatanja nečeg što im nije poznato, neznanje ili nešto drugo? 

SANJIN BUŽO: Pored gorepomenutog indiferentnog i ignorantskog odnosa uprava klubova i sportskih radnika prema homofobiji, ja negativan stav navijačkih grupa prema LGBTI osobama sebi objašnjavam kroz dva fenomena. Prvi bi bio totalno pogrešno uvjerenje navijača da je na tribni i za ljubav kluba sve dozvoljeno, te tako nerijetko imamo rasističke, homofobne i ksenofobne ispade koji se među navijačima uopšte ne doživljavaju kao takvi, jer najbitnije je dovoljno “dobro” poniziti protivnika. To što se nazivanje nekoga “Ciganom”, “pederom” i slično doživljava kao “dobra fora”, poniženje i “šuk”, a ne kao rasizam, ksenofobija, omalovažavanje pojedinih društvenih grupa i diskriminacija, je direktna posljedica neznanja i nekulture, te zahtijeva ozbiljnu socio-psihološku analizu. Najbolji primjer ovakvog shvatanja stvari smo imali prije par godina kada su navijači manjeg sarajevskog prvoligaša na jednom lokalnom derbiju, koji se igrao na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, ispisali i podigli podužu homofobnu poruku koju su uputili navijačima suparničkog tabora. Poruka je u javnosti doživljena kao kvalitetan “šuk” protivničkim navinačima, i to je to. Niko iz uprave pomenutog kluba, igrača, pa ni novinara se nije ni počešao oko homofobičnosti te poruke, iako je ista od strane npr. FARE mreže smatrana jednim od većih homofobnih skandala te sezone. Drugi fenomen bi bio psihologija vođe i/ili lojalnosti grupi. Iskazivanje solidarnosti sa drugim i drugačijim, a pogotovo sa nekim koga se doživljava slabijim i/ili manje vrijednim, je ujedno i pokazivanje slabosti, a to si vođe navijačkih grupa ne mogu dozvoliti jer misle da će si tako narušiti autoritet kod članova grupe koji ih slijede. Sami članovi vođeni psihologijom mase slijepo slijede vođu ili druge članove, čak i kada se ne slažu sa onim što propagira on ili grupa. Isto tako dovoljno je da jedan član grupe iskaže homofobni stav, drugi će ga slijediti vodeći se nekakvim kodeksom i/ili nepisanim pravilom, jer bi u protivnom bili ekskomunicirani ili bi i sami postali žrtve te grupe. To je osjećaj pripadnosti i lojalnosti grupi, i ja to razumijem, ali ne opravdavam.

Na kraju, iza svega ovoga uvijek stoji neznanje i strah od nepoznatog, drugog i drugačijeg, i to je, između ostalog, jedan od glavnih razloga zašto Sarajevu i BiH treba povorka ponosa. I zato – ima izać’!

Komentari

komentara